Jade Raymond je vrhunska žena. Zanemarimo sad posve logičnu činjenicu da nije ona sama napravila Splinter Cell: Blacklist, pa i moje loše procjene kada su žene u pitanju; ja sam uvjeren da će gaming doživjeti sljedeću generaciju tek kad Jade preuzme Ubisoft, a Ubisoft čitav gamerski svijet. Zamislite si samo taj scenarij – svaka igra nosi predmetak Tom Clancy’s, jedina relevantna valuta su uPlay bodovi i svi su igrači prisiljeni igrati igre na francuskom jeziku!

Je li vam na spomen svega ovoga niz kralješnicu upravo prošla jeziva studen? Ako jest, znajte da je ovo bila namjerna šala kako bih opet imao povoda pisati o ljupkoj Jade, voditeljici Ubisoft Toronta koji je zaslužan za novo izdanje Splinter Cella. Da budem izravan, Jade i njezino društvance napravili su posao vrijedan hvale, očuvavši tradiciju serijala baš kada smo počeli sumnjati kako je ista nestala s prethodnim Convictionom. Da budem teatralan, Jade i ekipica dostavili su nam najbogatiji i najdotjeraniji Splinter Cell do sada. No da ne otkrijem sve detalje prije vremena, evo dramatičnog pitanja za intrigu: Je li Splinter Cell: Blacklist vrhunska igra jer je Jade Raymond vrhunska žena? Možda otkrijemo odgovor u obliku video recenzije ispod, a možda isti leži u još detaljnijoj tekstualnoj varijanti u nastavku – ‘ko će ga znat!

Sa zapletom Blacklista već ste se upoznali kroz promotivne trailere za igru. Ako ih niste gledali, stvar je jednostavna – SAD-u prijeti teroristička organizacija The Engineers koja poziva vladu da povuče sve američke trupe iz stranih zemalja, inače će se nastaviti niz napada na zemlju. Sam Fisher dobiva naredbu da pronađe i zaustavi teroriste kako god zna i umije.

Ključna stvar u ovome zapletu jest u tome da Sam ovoga puta ima svoj tim. Ekipu mu čine tri člana: bivša suradnica Grim s kojom prijašnje nesuglasice mora staviti po strani, haker Charlie koji mu je od velike pomoći ali ga odvodi i u nevolje, te bivši CIA operativac Isaac Briggs u čije procjene na terenu nema dovoljno povjerenja. Dobar dio radnje fokusira se upravo na odnose unutar ekipe i premda je to tek sporedni motiv, priča zbog njega djeluje uvjerljivo. Sam je lik koji je spreman žrtvovati vlastiti tim da bi obavio svoj zadatak, ali kroz radnju Blacklista postaje svjestan da ne može djelovati samostalno. Drugim riječima, on u ovoj igri prolazi kroz nešto što u prethodnima nije, pa je interesantno pratiti kako ga to mijenja.

Kako igra odmiče tako postaje jasnije da je novi Sam mnogo bolje oblikovan i okarakteriziran lik.

Priča nije toliko osobna kao u Convictionu, no može se slobodno reći da je Sam i dalje njezina okosnica. To je važno spomenuti jer je on izgledom i glasom bitno drugačiji od lika na kojega su fanovi navikli, što je isprva malo teško prihvatiti. Ipak, kako igra odmiče tako postaje jasnije da je novi Sam mnogo bolje oblikovan i okarakteriziran lik čija je prisutnost sada strašno dominantna. To više nije bezlični lik s dobrim glasom već potpuno zaokružen protagonist koji nosi čitavu igru.

Blacklist se najvećim dijelom oslanja na kostur svojeg akcijski orijentiranog prethodnika. Mehanika gameplaya je dosta slična Convictionu, iako je tempo u nekim slučajevima bliži hvaljenom Chaos Theoryju. Prema tome, može se reći da igra uzima ono najbolje od tih dvaju naslova, a to je ujedno i odgovor na pitanje o omjeru stealtha i akcije. Recimo to ovako: taj je omjer sada daleko pravilniji, pa iako ni to neće odgovarati nekim fanovima starih igara, Blacklist stealthu barem daje prioritet. Drugim riječima, stealth pristup nagrađuje se bolje, a u mnogo slučajeva čak je obavezan.

Najvažnija promjena u balansiranju stealtha i akcije prisutna je u manjoj otpornosti na neprijateljsku paljbu.

Mehanika stealtha malo je upitna jer sustav zaklona i dalje djeluje pomalo automatizirano, no igru se treba pohvaliti jer igraču postavlja razne izazove. Uvršteni su tako psi kod kojih vam neće pomoći ni mrak ni zaklon, a zatim i oklopljeni neprijatelji koje ne možete eliminirati sprijeda ili pomoću Mark & Execute opcije. Najvažnija promjena u balansiranju stealtha i akcije prisutna je u manjoj otpornosti na neprijateljsku paljbu. Kada vas neprijatelji u Blacklistu spaze, šanse da ćete im pobjeći su jako male. Obnavljanje zdravlja postoji, no na većim težinama nemate što obnavljati jer vas neprijatelji mogu pokositi s dva metka.

Splinter Cell: Blacklist screenshots

Stealth je, dakle, primaran pristup u Blacklistu i funkcionira upravo onako kako je trebao funkcionirati u Convictionu. Igra je brža, ali je zato i izazovnija sukladno svim pogodnostima koje s agilnijim pristupom dolaze. Dok se u ranim SC igrama niste morali snalaziti na otvorenim prostorima i obračunavati s više od 3-4 neprijatelja, ovdje ćete se dosta često naći u situaciji da ste stjerani u kut s desetak neprijatelja oko sebe. Dakle – drugačiji tempo, drugačiji izazov. Najveća je razlika u sustavu checkpointa, koji baš i nije najsretnije rješenje.

Naime, igra se bazira na čistom principu pokušaja i pogreške – pri prvom prelasku obično na nečemu prvo morate pogriješiti da biste znali kako riješiti neku situaciju. Svojstveno je to čitavom žanru stealth igara, ali u kombinaciji s checkpoint sustavom zna katkad biti iritantno jer vas jedna greška vraća natrag na predefiniranu točku, a onda ponavljate cijeli segment dok ponovno ne dođete do istog mjesta gdje biste opet mogli pogriješiti. Mišljenja sam da bi sustav ograničenog broja snimanja pozicija (po uzoru na Hitmana) bio mnogo prihvatljiviji i u duhu samog izazova – igrač bi sam snimao kada to želi, ali bi istovremeno morao paziti kada to radi.

Čim se zaputite na prvu pravu misiju u Blacklistu bit će vam jasno da se u ovoj igri nije štedjelo na sadržaju. Na raspolaganju vam je uistinu širok arsenal oružja, jako velika ponuda opreme te raznih napravica, a gotovo svi ti sadržaji mogu se nadograđivati. Naravno, oružja i opremu s boljim karakteristikama prvo je potrebno kupiti novcem koji se zarađuje obavljanjem različitih zadataka unutar igre. Splinter Cell nikada nije imao ovoliko sadržaja, a pogotovo ne ovakav sustav otključavanja koji daje osjećaj napretka, zbog čega je ovo iznimno pozitivna novina. Uostalom, među opremom nalaze se i neke stvarno korisne nove stvarčice poput samostrela s raznim dodacima ili letjelice na daljinsko upravljanje.

Splinter Cell: Blacklist screenshots

Igra razlikuje tri gameplay pristupa: ghost, panther i assault. Ghost označava potpuni stealth i što manje žrtava, panther je tihi, ali smrtonosni pristup, a assault je glasan i nasilan način rješavanja problema. Svaki od njih nagrađuje se bodovima koji se na kraju misije preračunavaju u zaradu. Najviše bodova donosi potpuno zaobilaženje neprijatelja, bez ikakvog alarmiranja istih. Naravno, to je mnogo teže postići nego pobiti sve neprijatelje na mapi. U svakom slučaju, dobra je stvar što igra nagrađuje sve pristupe. Na taj način svatko može igrati Blacklist kako želi i pritom se dobro zabaviti.

Iritantna je jedino mala nelogičnost vezana uz samu priču. Naime, igra s jedne strane favorizira ghost pristup, odnosno ne želi da usmrtite neprijatelje. Međutim, zna se dogoditi da Sam u animaciji prije same misije ubije neprijatelja, a igra vam nakon toga poručuje da je bolji pristup u potpunosti izbjeći sve neprijatelje ili ih samo nokautirati. Teoretski, to je razumljivo na misijama gdje vam protivnici nisu pripadnici Engineersa, ali ovako zapravo rješavate terorističku prijetnju tako da se uopće ne obračunavate s teroristima, što je po meni pomalo blesavo. Nije to nešto što utječe na samu igru, ali će vam sigurno doći na um kada neku situaciju budete ponavljali po dvadesetak puta u namjeri da tim opakim teroristima slučajno ne stanete na put.

Glavna kampanja traje oko 11 sati i odvodi vas na zaista raznolike lokacije, od Iračkih pustinja pa do zloglasnog zatvora u Guantanamu. Svaka od njih dizajnirana je tako da do ciljeva možete doći na najmanje tri različita načina, a igra vas aktivno potiče za istraživanje. Tijekom misija imate i sporedne zadatke za dodatnu zaradu, premda su oni uvijek jednaki i uključuju hakiranje laptopa, hvatanje određenog neprijatelja te prikupljanje informacija. Srećom, glavne misije nisu jedini dio kampanje. U priču su ovoga puta uključene i tzv. 4th Echelon misije. Te su misije namijenjene kooperativnom igranju za dvoje igrača, premda se većinu njih može igrati i samostalno. Suradnja dvaju igrača omogućava zajedničko izvođenje Mark & Execute opcije, pristup nekim dijelovima levela koji nisu dostupni kada igrate sami te konačno pokrivanje suigrača paljbom iz zraka. Kooperativne misije su kraće, ali zato zahtijevaju više smirenosti i pažljivog planiranja.

Splinter Cell: Blacklist screenshots

Osim kooperativnog moda prisutan je još i kompetitivni Spies vs. Mercs. Baš kao i u prijašnjim igrama iz serijala, u ovom se modu sukobljavaju špijuni koji nastoje hakirati tri točke na mapi i plaćenici koji ih trebaju očuvati. Špijuni su brži i pokretniji, a plaćenici su otporniji na paljbu i s njima se igra iz prvog lica. Blacklist u ovu dosta zabavnu formulu unosi varijaciju pri kojoj klasična mehanika moda ustupa mjesto klasama i njihovoj opremi. Naime, napredovanjem u ovom modu također zarađujete novac s kojim otključavate opremu, oružje i razne dodatke, a njih onda odabirete u postavi koja vam najbolje odgovara. Sve u svemu, mod je jednako zabavan kao i prije, a uz spomenute dodatke i varijacije mogli biste na njega vremenski potrošiti koliko i na samu kampanju, ako ne i više.

Splinter Cell igre nekada su bile pri samom vrhu grafičke prezentacije. Danas to više nije tako, ali mora se priznati da Blacklist izgleda jako lijepo, barem u verziji za PC koja je zasebna priča u odnosu na konzolaške inačice s obzirom da je ovo ipak DirectX 11 naslov. Sve čari koje s time dolaze u prvom redu moći će vidjeti korisnici novijih Nvidia grafičkih kartica jer je dio grafičkih pogodnosti (poput TXAA metode anti-aliasinga i HBAO+, naprednije vrste sjenčanja oko raznih objekata u 3D sceni) dostupan samo na tom hardveru. Igra posebno impresionira na polju osvjetljenja koje je dosta blizu onome što bi moglo proći kao „next-gen“, no kao i kod brojnih drugih igara, izgled likova malo je nezgrapan, a animacije lica prilično krute. Ipak, cjelokupna prezentacija ostavlja vrlo dobar dojam.

Splinter Cell: Blacklist screenshots

Zvuk je također na dostojnoj razini. Kao što je već spomenuto, na novi glas protagonista treba malo navikavanja dok ne primijetite kako je dosta dobar. I ostali glumci odradili su svoj zadatak jako kvalitetno, ali ono što treba posebno istaknuti jest ambijentalni zvuk same igre. Naime, dok u igri čučite iza neke kutije u potpunom mraku, zahvaljujući zvuku točno imate ugođaj mjesta gdje se nalazite – čujete sirene u daljini, lavež pasa, pomicanje lasera i mnogo drugih stvari. To je zapravo dobar razlog da ovu igru igrate na što kvalitetnijim slušalicama ili zvučnicima. Dodajte tu još dobro pogođenu glazbu pa imate jedno posebno auditivno iskustvo.

Fisher i ekipa u Blacklistu imaju pravo pete slobode s kojim mogu prekršiti bilo koji zakon i proći nekažnjeno. Mi taj luksuz kod presude ovoj igri nemamo pa se moramo voditi objektivnim odrednicama koliko god je to moguće. A objektivno je ono što sam već ustvrdio – Splinter Cell: Blacklist je sadržajno najbogatija igra u čitavom serijalu, strukturno gledajući i najdorađenija.

Na umu treba imati jednu stvar, a to je činjenica da Blacklist ni po čemu nije igra koja radi značajan pomak prema inovacijama. Ta uloga bila je rezervirana za Conviction, dok je ova igra samo nadogradila ono što je prethodna započela. Ne očekujte stoga od nje ništa revolucionarno, ali isto tako znajte da nećete naći sličnu igru koja bi bila bolja od ove.