Prošlo je točno dvadeset godina otkako je u žanr 3D platformera doskakutao zmajček zvan Spyro. Bio je to prilično važan naslov na originalnom PlayStationu, na što smo lagano zaboravili poslije originalne Spyrove trilogije jer se ime malog zmaja kasnije vezalo uz kojekakve gluposti. Ipak, malo je toga moglo zasjeniti njegov debitantski nastup kojim je ostao u sjećanjima brojne djece. Sada su ta djeca odrasla i imaju svoj novac u svom novčaniku, a izdavačka kuća Activision te je činjenice itekako svjesna. Spyrov šarm zato su odlučili iskoristiti još jednom, kroz modernu rekreaciju prve tri igre u serijalu.

Kažem “rekreacije” jer se radi o projektu koji je praktički morao započeti iz nule. Ekipa koja je danas poznata uglavnom po Skylandersima, Toys for Bob, ujedno su i veliki obožavatelji Spyrovih prvih pustolovina. Međutim, početna ideja da Spyru prebaceu moderno vrijeme pokazala se većim zalogajem od očekivanog. Ispostavilo se da izvorni kod i prateća dokumentacija dotičnih igara danas više ne postoje, a upravo su zato proizvođači morali biti dodatno domišljati kako bi konačan proizvod ispao dosljedan originalnom.

I bome jest, ako smijem reći. Ono što smo dobili u najmanju bi se ruku moglo reći da je impresivno. Zaista impresivno.

Osim žešće šminke po Spyru se zapravo i malo više prčkalo, pri čemu konkretno mislim na kontrole i ponašanje lika kojim upravljate. Ne morate se previše zabrinuti jer stvar nije ispala kao što je to nedavno bio slučaj s Crash Bandicoot N.Sane Trilogy. Spyrove kontrole su se malo modernizirale iz nečega što bi jedino mogao opisati da je nekada nalikovalo shemi “tenk” kontrola. Pojam “analognih gljiva” tada je još bio nepoznat, ali na svu sreću zato danas više nije. Spyro se sada okreće i ponaša sasvim normalno, odnosno onako kako bi ste očekivali kada naginjete “gljivice” na kontroleru.

Teško je reći što je ovdje tajni sastojak, ali igranje Spyra jednostavno je gušt u svakom aspektu.

Iako se tu radi o prastarim igrama, činjenicom da ovakvo što danas rijetko više viđamo nekako ipak ispada kao dašak svježeg zraka. Teško mi je zapravo reći što je točno ovdje tajni sastojak, no igranje Spyra jednostavno je gušt u svakom aspektu. Čak i u ovoj 2018. godini. Za one koji nisu imali priliku ranije se već igrati s s ljubičastim zmajem bilo bi korisno da pojasnim o čemu se tu uopće radi. Ovako… Naspram jednog Crash Bandicoota (znači onog drugog PlayStation velikana koji je ranije dobio sličan tretman), Spyro je nudio potpunu slobodu kretanja (i letenja) po svojim levelima koje ste mogli istraživati uzduž i popreko do mile volje.

Tako ćete Spyru voditi kroz zmajska kraljevstva i ostale maštovite svjetove, skupljajući dragulje i tražeći jajašca zmajeva koji tek trebaju biti. Što se osnovice gameplaya tiče, Spyro je kao zmaj u stanju raditi tri ključne radnje – rigati vatru, bosti neprijatleje rogovima i letjeti uokolo. I to je to, zbilja. Zvuči jednostavno, ograničeno i repetitivno? Iznenadili bi ste se koliko je to zapravo dovoljno da nosi cijelu igru. To je vjerojatno zato što je ovdje uvijek naglasak stajao na raznovrsnim okruženjima i levelima. Onima koji sada naravno izgledaju neizmjerno bolje.

Glavna poanta je u istraživanju, razbijanju i skupljanju svega što nije zakovano u tlo.

Posebne su se metode koristile da bi leveli u mjeru ispali sasvim identični onima iz originalne izvedbe igre. Premda su sada ljepši, leveli su i dalje su zapravo prilično kratki i lagani. Štoviše, toliko su kratki da ako se samo uputite prema kraju levela do njega se možete prošetati u minutu-dvije. Ali poanta ovdje zato nije nužno da vi dođete do kraja, već u tome da istražujete i skupljate sve što nije zakovano u tlo.

Zašto to spominjem? Pa zato jer bolesno dobri vizuali sada ponekad znaju i zasmetati u traženju dragulja, pogotovo u travi koje nekoć zapravo uopće nije bilo. Kako bi se taj efekt ublažio, dolazimo i do prve novosti u ovom izdanju igre. Spyrov bliski kompanjon, Sparx, koji služi kao indikator zdravlja te pomaže pri skupljanju dragulja u neposrednoj blizini, sada ima i novu foru – pritiskom desne gljive usmjeri vas prema najbližem blagu, gdje god da se ono nalazilo. Veoma korisna stvarčica za one trenutke kada ne možete naći zadnju lipu, a takve su trenutci bila česta pojava. Zbogom nepoželjna pojavo!

Nevjerojatno dobri vizuali ponekad znaju i zasmetati dok tražite dragulje.

Izuzetna pažnja također se izdvojila i skamenjenim zmajevima koje često oslobađate. Osim što pojedinci sada imaju neku neočekivanu kapicu, obleku ili posebnu njušku, također posjeduju i kojekakve rekvizite koji im donose razne uloge u kraljevstvu. Tako ćete primijetiti da je netko slikar, alkemičar, čarobnjak ili pak kuhar. Ovo me zapravo najviše iznenadilo pošto svakog od tih likova vidite svega tek samo par sekundi, stoga mi nije posve jasno kako im je taj potez uopće bio isplativ? Kako god da bilo, rezultat je odličan jer sada ujedno i služe zamišljenoj svrsi koja bi se mogla protumačiti u obliku iznenađenja, odnosno nagrade prilikom dobro obavljenog posla.

To je to, barem što se tiče prve igre, a gdje su nam još druge dvije? Spyro 2: Ripto’s Rage podigao je stvar na novu razinu tako što se malo više naslonio na koncept zvan “Metroidvania”. Spyro se tu sada može naučiti penjati, plivati, roniti i sličnim ostalim trikovima koji mu omogućavaju ulaz ranije nepristupačnim lokacijama. Medo bankar zvan “Moneybags” redovito od Spyra zahtijeva sve stvari koje blistaju dok zauzvrat nudi široki asortiman usluga poput otključavanja vrata ili spuštanja mostova.

Najveća promjena nad jedinicom je bizaran fetiš za mini igre koje dvojka uvodi, a trojka pak nastavlja. Svaki level tako sadrži drugačije izazove poput recimo hokeja na ledu, utrke protiv vremena i slično. Ti su kao trebali dodati zrno varijacije, ali meni osobno ispadaju kao dosadno odvlačenje pažnje.

“Druga i treća igra često se odlučuju na pauze kako bi vam uvalili razne mini-igre.”

Treći naslov – Spyro 3: Year of The Dragon u suštini bi se najlakše mogao opisati kao još istoga. Što naravno, nipošto nije loša stvar. Postoji tu ipak jedna razlika, nešto s čime se pokušava barem malo istaknuti u odnosu na prethodna dva, a to je uvođenje nekolicine igrivih likova s kojima se Spyro redovito susreće. Međutim, smatram da je čitav taj koncept posve nepotreban pokušaj razbijanja repeticije inače sasvim solidne recepture gameplaya.

Ti novi likovi imaju drugačije sposobnosti i prednosti, no pošto njih kontrolirate isključivo u specifično predviđenim segmentima gubi se i jedini mogući potencijal koji bi vas tjerao da malo upalite mozak i sami skontate gdje koga treba iskoristiti. Jedino što je time uspio postići je da više ne igram stvar naziva Spyro… Ne, ne želim igrati sa svemirskim majmunom koji puca laserskim pištoljem. Ma kakav yeti koji maše toljagom? Daj mi Spyru!

Najveća glupost mi je forsirano uvođenje skejtanja u totalno blesavom pokušaju da Spyro postane “kul”… Ali dobro, sve u svemu zapravo je tu malo toga loše pošto na kraju krajeva opet dobivate hrpetinu novih krajolika za razgledati. S obzirom na to da prve dvije igre nisu nešto posebno duge, te kada njih konačno prođete bit će vam drago da pustolovini ipak još nije došao kraj. Koliko god da se trojka udaljava od zabavne jednostavnosti što je bio prvi Spyro, i dalje mi je drago da je stvar uključena u kolekciju.

Prve dvije igre su relativno kratke, stoga će vam s trojkom biti drago da pustolovini nije još došao kraj.

Nerado pak spominjem ikakve bugove, ali i na te se može naići. Na svu sreću radi se o rijetkim i bezopasnim pojavama poput pada sličica tijekom animacija ili zapelih pokreta sporednih likova, zbog čega izgleda kao trče ili padaju na mjestu. Sve su to donekle nebitne sitnice koje lako zanemariti, no među njima se nažalost krije i jedan zbog kojeg sam se htio udarati glavom od stol. Dakle, jedan od tih novih likova je ujedno i ptica s bacačem raketa (znam, mutavo) kojemu kamera u klaustrofobičnim prostorima iz nekog razloga zna poludjeti do mjere da stvar prestane biti igriva.

To je možda manje važno jer je to tek jedan od likova, i to čak u specifičnom okruženju. Ionako ćete većinu vremena provoditi sa Spyrom, stoga bolje zaboravite da ostali likovi uopće postoje. Sve u svemu radi se o zaista divnoj cjelini s mnoštvom različitih levela i tematskih okruženja u kojima se veoma teško dosađivati. Na stranu što sam možda (čitaj sigurno) fanboy kada dođe do Spyre i njegovih avantura, u današnjem dobu u kojem nam dobri stari 3D platformeri postaju umirujuća vrsta, Spyro Reignited Trilogy ispada kao bogomdan dar spasenja. Živio Spyro!

Kako je strukturirana ocjena ove igre?

Recenzija je rađena na primjerku igre za PlayStation 4. Primjerak igre za recenziranje ustupio nam je njezin proizvođač.