HCL.HR

Recenzija

State of Mind

NEONSKI TUNELI

Pero Mlinar

Početkom 80-ih godina, suočena s velikim skokom u tehnološkom napretku, ekipica ljudi predvođena Williamom Gibsonom počela je pisati tekstove o strahovima i mogućim opasnostima tehnološki razvikanog društva. Pisali su o odmetnutim umjetnim inteligencijama, kiborzima, vladavini megakorporacija, segregaciji bogatih i siromašnih. Ti tekstovi prozvani su cyberpunkom, a sadržavali su elemente koji su se s vremenom proširili kroz čitav žanr znanstvene fantastike. State of Mind prvenstveno je narativna igra je koja u svoje okrilje uzima većinu odrednica tog žanra, ali ipak uspijeva pronaći vlastiti glas u njemu.

O kakvoj je igri ovdje riječ?

State of Mind vodi nas u Berlin s kraja 40-ih godina 21. stoljeća, na ulice okupane svijetlom neona koji dopire s brojnih reklamama; vodi nas u društvo u kojemu su kibernetika, umjetna inteligencija i tehnologija napredovali do te razine da postoji izvjesna opasnost da strojevi u potpunosti zamijene ljude. Protagonist je Richard, poznati novinar i veliki proponent smjera u kojemu se kreće njegovo društvo.

Richard doživi misterioznu automobilsku nesreću na samom početku igre te se nakon kraćeg boravka u bolnici vraća kući, gdje shvati da su njegova žena i sin nestali. Tako započinje istraga koja će ga, da bi došao do rješenja slučaja, provesti kroz središta megakorporacija, alternativne underground klubove te dovesti u kontakt s borcima otpora. Jednom kad bude suočen s mogućnošću virtualne ljudske egzistencije, Richard će se natjerati da pobliže razmisli o tome što točno znači biti čovjekom.

Jednom kad bude suočen s mogućnošću virtualne ljudske egzistencije, glavni lik će se natjerati da pobliže razmisli o tome što točno znači biti čovjekom.

To su stvari koje su vrlo vjerojatno poznate ljubiteljima SF-a i cyberpunka, baš kaoi sama vizija svijeta bliske budućnosti koju je osmislio Daedalic Entertainment. No, dok se druga djela uglavnom orijentiraju na dublje istraživanje nekoliko tema relevantnih za procese tehnologizacije i digitalizacije, State of Mind želi “pojesti čitav kolač”.

Inicijalni rezultat doista je impresivan. Upoznavanje s Berlinom budućnosti doista otvara prostor za razmišljanje zahvaljujući brojnim misterijima. Grad se doima živim i megalomanskim, nešto intrigantno zbiva se na svakome uglu, a za svaki odgovor nameću se brojna pitanja. Teško je odrediti središnju nit kojom se vode događaji igre i interakcije između Richarda i likova s kojima stupa u kontakt izgledaju organski i uvjerljivo.

Grafički izgled igre jednako je impresivan. Low-poly stil savršeno pristaje onome što se želi ispričati. Rezultat je u jednu ruku prožet problematikom ljudskosti koja se provlači kroz djelo, dok je istovremeno u skladu s nekim od postavki arhitekture neo-futurizma koju se može nazrijeti u izgledu brojnih zdanja. Daedalic Entertainment pronašao je domišljat i sasvim smislen način kako da tehničke limitacije indie igara, poput ukočenih animacija, prilagodi potrebama naracije, odnosno materijala.

Low-poly stil grafike savršeno pristaje priči o čovječanstvu koje gubi doticaj sa svijetom.

Da bi zamišljeni svijet bio u potpunosti uspješno realiziran, grafički aspekt trebao bi biti popraćen i uvjerljivom zvučnom stranom. Srećom, State of Mind tu potrebu nije shvatio olako. Protagonista Richarda krasi glas Douga Cocklea, odnosno Geralta iz serijala The Witcher, a život pretrpanih gradskih ulica, klubova i ureda može se osjetiti već iz slušalica ili zvučnika. Svakog trenutka negdje nešto zuji, netko ima nešto za reći, vrte se različite vijesti, reklame, foršpani – svijet cyberpunka prezasićen je informacijama i to se vidi i čuje na svakome koraku dok se prolazi kroz događaje State of Minda.

Igre fokusirane na priču uglavnom su iznimno linearne i State of Mind tu nije iznimka. Za razliku od medija filma gdje naizgled prazni kadrovi i dalje mogu imati važno značenje za priču zahvaljujući adekvatnoj upotrebi filmskih sredstava, u igrama prazni hod uglavnom bude tek to – hod od točke A do točke B koja predstavlja mjesto interesa. Usputni narativni dijelovi imaju svojega smisla, oni pojačavaju imerziju u virtualni svijet ako je prikazani svijet uvjerljiv i živ i tu se odvija veliki dio gameplayja, no sa stajališta nekoga zainteresiranog za priču i samo priču to su prazna mjesta, mjesta bez radnje. Između ostaloga, odatle i zamor otvorenim svjetovima.

State of Mind je igra toliko siromašna gameplayjem da joj je teško naći bolji opis od epiteta interaktivni film. Sjećate se kako sam napisao da početak igre daje dojam živoga i megalomanskog grada kakav bi Berlin iz 2048. trebao biti? To je osjećaj koji se vrlo brzo gubi jednom kad se shvati da su nebrojeno mnogi neboderi i lijepi horizonti tek pozadina za radnju koja se odvija na vrlo ograničenom broju lokacija. Ranije spomenute ulice, klubovi, uredi mjesta su vječno nepromjenjiva i interaktivnim sadržajem siromašna mjesta kroz koja je potrebno proći mnogo puta, a svaki ponovni posjet gotovo je jednak onom prethodnom. Ta mjesta kao da su tek toliko da bi se pružio provizorni osjećaj igranja igre.

State of Mind nije simulator hodanja – to je avantura iz trećeg lica, u kojoj je tempo brz, ali je zato gameplayja malo. Više-manje čitav tijek igre svodi se na brzinske prolaske kroz nekoliko ponavljajućih lokacija kako bi se došlo do točke na kojoj će se odviti nova režirana scena. Ako ništa drugo, igru nije zamorno igrati, a izostanak konkretnog gameplayja opet je bolja alternativa repetitivnom iskustvu.

Tu i tamo bit će potrebno riješiti neku zagonetku ili hakirati neki kompjuter, ali većim dijelom može se reći da se igra igra sama. U razgovoru s drugim likovima pojavit će se mogućnost odabira odgovora čime kao da se daje neka sloboda igraču, ali sve je to lažno. Nameće se naravno pitanje – čemu sve to, Daedalic Entertainment, čemu odabir upravo video igre kao medija kojim ćete ispričati priču ako igrači bar na neki način neće moći sudjelovati u njoj?

Čitav tijek igre svodi se na brzinske prolaske kroz nekoliko ponavljajućih lokacija do točke koja nastavlja radnju.

Na svu sreću, sama po sebi priča je itekako zanimljiva i djelomice spašava izostanak smislenog gameplayja. Prepuna je skretanja i neočekivanih promjena, skokova u perspektivi i općenito je veoma solidna u tome kako stvarni život povezuje s onim virtualnim. Najbolja je vjerojatno u samom početku, kad njezina nefokusiranost daje prostora različitim temama da dišu, a pritom se postavljaju brojna relevantna pitanja. Neka od njih politički su obojana, druga se tiču ljudske rase i njezinih ograničenja, treća pak prednosti i mana tehnologije.

Čitava se struktura ipak polako počinje raspadati pri sredini kad igra postane fokusirana tek na jedan komadić čitave porcije što ju je stavila na stol. Brojna intrigantna pitanja u tom trenutku postaju ili marginalizirana ili iskorištena tek u svrhu pomicanja radnje unaprijed.

Čitavu stvar na kraju spašavaju zanimljivi i višedimenzionalni likovi. Multimilijarderski mogul s kompleksom boga, djevojka s ulice, novinar njuškalo, beskompromisni borac za prava čovjeka, humanoidni robot – sve su to poznate figure iz folklora SF-a u koje Daedalic Entertainment uspijeva unijeti život. Likovi u State of Mind često su više nesimpatični nego simpatični, na svaku dobru odluku donose tri loše. Ali takav je život, što ćete… Čak i kad se u jednom trenutku priča počne pretvarati u nešto već dosta puta viđeno, likovi i odnosi među njima predstavljaju kostur ovog naslova.

State of Mind igra je velikih ambicija koja očito iza sebe ima mnogo ljubavi i uloženog truda njezinih proizvođača. Njezin svijet predstavio je cyberpunk na način koji u žanr uvodi dobrodošao dašak svježeg zraka. Grafičkim stilom i zvučnom pozadinom poznatom je ugođaju pružila mogućnost nove vrste viđenja, a radi priče i likova vrijedi se zadržati u Berlinu. Nedostatak konkretnog gameplayja i prilična linearnost glavni su razlozi zašto igru ne mogu preporučiti baš svakome. Sve ovisi o tome koliko ste spremni žrtvovati gameplay u svrhu priče. Na tisuće igara ima gameplay bolji od ovog, ali ako s narativne strane možete podnijeti ideju interaktivnog filma u gotovo pa punom smislu – imajte na umu da se pred vama nalazi autentični njemački slatkiš.

Kako je strukturirana ocjena ove igre?

Recenzija je rađena na primjerku igre za PC. Primjerak igre za recenziju ustupio nam je njezin izdavač.

Gameplay mu nije jača strana i neće vas zadržati dugo pred ekranom. Međutim, ako vas zanimaju futurističke priče koje se odvijaju na europskom kontitnentu, State of Mind mogao bi vam biti zanimljivo štivo na nekoliko sati.

76 Naša ocjena
  • tematski pogođen vizualni dizajn
  • slojevita priča postavlja dobra pitanja
  • višedimenzionalni likovi
  • cyberpunk ugođaj
  • izrazita linearnost
  • siromaštvo gameplay mehanika
  • prejednostavan i neoriginalan rasplet

Pero Mlinar

Legenda i životni uzor čitavoj redakciji HCL-a. Ovo je napisao Zoran.

Komentari (5)

  • trulex

    19.08.2018 - 00:19

    jbt kako je dobro imat ovaj hcl za pročitat, prije čekaj gameplay, hacker, screenfun da vidim recenziju za igru sad ljudi fino izbace, e baš vam fala hcl.

    • funky0308

      @trulex, 20.08.2018 - 11:22

      Jedino sto gledam prije kupnje, uz poneki gameplay ali ne previse jer nam pokazu previse od igre i price je HCL. Potpuno objektivne i dobre recenzije i rijetko kada fulam kada poslisam savijet odavde. Ne samo od urednika i tekstopisaca nego i iz komentara. Ma community je genijalan.

    • Zoran Žalac

      @funky0308, 21.08.2018 - 10:43

      I sumnjao sam prije da si Igorov drugi account, ali sad si se baš razotkrio…

    • funky0308

      @Zoran Žalac, 21.08.2018 - 15:00

      Hahaha…ma nije, samo volim pisati ove slatke, slatke postove 🙂 haha.. dobar, dobar

    • SanKa

      @trulex, 20.08.2018 - 11:39

      pc play si namjerno zaboravio ?:p

Komentirati mogu samo prijavljeni korisnici
PRIJAVI SE ili REGISTRIRAJ i ostavi svoj komentar!

Privacy Preference Center

Close your account?

Your account will be closed and all data will be permanently deleted and cannot be recovered. Are you sure?