Sedmi nastavak vječito prisutnog Tekken serijala možda i je prvi kojega pokrivamo u novijoj eri HCL portala, no to ne znači da nitko od nas ne zna o čemu je fora s tom japanskom tabačinom. S time na umu, neću previše trabunjati o nekim tehničkim sitnicama koje su od početka vremena činile sastavni dio Tekken iskustva. Ionako se nisu podvrgnule drastičnim izmjenama kroz tih zadnjih dvadeset i nešto godina pa krenimo radije s nečim “novim”.

Jedna od značajnijih točaka s kojom se Tekken 7 promovirao bila je novi pristup priči koja bi sada umjesto kratkih isječaka trebala ponuditi jedno smisleno, gotovo filmsko iskustvo. Ako vam je na pamet upravo pao NetherRealm Studio s njihovim vizijom kako se priča jedne šore može izvesti, ne biste bili daleko od ideje.

Konceptualno tu se radi o sasvim istom principu kao u Mortal Kombatu, no osim dramatičnih uleta svakih se nekoliko borbi iskorištava i za nešto malo drugačije. Među njima su retrospektive na događanja iz prijašnjih nastavaka, od kojih su neke čak i igrive, ali naravno i “quick time eventova” koji vas inače ne gnjave u običnim mečevima.

Ta glavna priča dotiče se generacijskih sukoba obitelji Mishima, preciznije Heihachija koji nikako da umre više, te njegovih potomaka i nasljednika koje pratimo kroz sve dosadašnje nastavke Tekkena. Bez obzira na solidan i obećavajuć početak, cjelokupna izvedba ovdje nekako uspijeva ispasti promašajem jer brzo gubi fokus i vrluda po manje važnim scenama bez poante na vidiku.

Polovica te radnje ispričana je iz perspektive nasumičnog novinara čije je stidljivo lice iz nekog razloga uvijek van ruba ekrana, i dok mi on svakom trećom rečenicom daje do znanja kako je svijet u kojemu živi stravičan, ja uživam gledajući pandu sa šeširom na glavi koja pleše dok Kazuya pak pogledom ruši satelite iz svemira. To vam je Tekken, ukratko.

Svijet u kojemu se odvija Tekken navodno je stravičan. A onda imate i medvjeda Pandu koji pleše sa šeširom na glavi.

Dok ta bizarna kombinacija svega i svačega skače kroz vrijeme i perspektive, specifični se likovi zaboravljaju dok se ostali uopće ne uvode, a ja po sedmi put jedino mogu skontati tko je s kime tu zapravo u rodu.

Kako likovi u Tekken dolaze iz različitih dijelova svijeta, s različitim stilovima borbe, prikladno je da izbor likova bude što raznovrsniji po pitanju nacionalnosti. Logično, zar ne? Drugi naslovi poput Street Fightera svim svojim likovima zato osiguravaju tečajeve engleskog jezika u svrhu praktičnosti, no Tekken se uvijek držao principa da se svaki lik drži svog materinjeg jezika. Tu nije bilo previše problema dok se izgovarala tek pokoja rečenica na početku ili kraja obračuna, ali kada istim pristupom pokušate složiti dvosatni film, dobivate jedino čušpajz. Nije kao da je Tekkenova priča inače bila jednostavna za pohvatati, jer nije, a ovo nikako ne olakšava stvari.

Likovi u Tekkenu ne mare ako ne razumiju tuđi jezik, ali ne mare ni ako ih vi baš ne možete pratiti.

Upravo je zato šteta što tvorci igre nisu iskoristili priliku da radnju malo bolje razjasne kada su se već primili te nove obećavajuće prezentacije. Samim time cijela stvar postaje bizarno zbunjujuća za pratiti kako u jednom razgovoru imate lika koji postavlja pitanje na japanskom, dok mu drugi na to odgovara talijanskim, a treći to pak komentira na engleskom. Kako predivno. Priča u konačnici pak završava nakon samo dva sata jer u biti i nema nečeg konstruktivnog za reći ili pokazati, a ionako to sve već liči na reprizu ranijih događaja.

No dobro, iako priča možda i ne doseže razine jednog modernijeg Mortal Kombata ili Injusticea, znamo da mnogima to i nije važno. Upravo zato se i ja pitam zašto sam točno pola ovoga teksta izdvojio upravo tome, i to bez da mu zapravo previše zamjeram… To je vjerojatno zato što se oko ostaloga i nema previše za istaknuti s obzirom da je pravih novosti u Tekkenu 7 samo nekoliko, ne računajući nove blistave svjetlosne efekte, kao ni simuliranje fizike za odjeću likova.

Kao glavni novitet za serijal može se navesti tzv. “Rage Arts” – eksplozivni “sve ili ništa” udarac koji vam se otključava kada ste na zadnjem dahu. To je jedna od stvari koja me neko vrijeme držala uvjerenim da bi mogla unakaziti iskustvo Tekkenovog gameplaya, ali na svu sreću dokazalo me pogrešnim kada sam dobio priliku osobno to isprobati.

Rage Arts su eksplozivni udarci koji se oktljučavaju na vašem zadnjem dahu i omogućuju vam da preokrenete tijek bitke.

Za razliku od sličnih specijalnih finišera poput onih u kojima po pedeseti put gledate istu animaciju, Rage Arts traje svega sekundu-dvije pa se tako i ne krši previše s dinamikom borbe, ali također ni ne postaje zamoran za gledati više puta u nizu. Štoviše, čak i nakon što ga aktivirate još uvijek postoji šansa da vas zalutala šaka pozdravi u lice i sruši kao dasku pa mečevi često ostaju zanimljivi sve do zadnje sekunde.

Najbrutalniji dodatak tu mi je zapravo slow-motion zoom koji se događa pri onim upitnim udarcima zbog kojih bih se često nagnuo prema ekranu u iščekivanju tko će pobrati šamar koji samo što nije sletio. Ipak, neću zato sada spominjati kako je izvedba Tekken 7 gameplaya najbolja iteracija Tekkena do sada jer se to ipak tek treba dokazati vremenom.

Sedmici tu zato fali ono nešto ekstra što smo obično znali dobiti svakim nastavkom. Nekakvo kuglanje, metenje ulica, odbojka na plaži i sl. Takvog nečega ovdje uopće nema. Imate samo malo nostalgije za fanove, kao i potpuno beskorisni VR mod za PSVR u kojemu možete izbliza gledati modele likova.

Najveću pozornost zato dobiva kolekcija od 36 boraca, svaki s brdo kojekakve šašave customizacije i jedno stotinjak izvedivih poteza za učiti. Među njima se nalazi i iznenađujuće velik broj novih lica, ali dok se iz nekog razloga medo i panda sada važe kao odvojeni likovi, drugi kandidati poput Anne Williams, Lei Wulonga ili čak panjevskog Mokujina uopće više nisu prisutni. Sasvim je moguće da će se dotični favoriti pojaviti putem nekog budućeg DLC proširenja, ali takav slučaj ni u kome slučaju ne smatram dobrim. Osim ako naravno ne budu besplatni, u što čisto sumnjam.

Sjećate se kultnih Tekkenovih likova poput Leija Wulonga ili Mokujina? Za njih u sedmici nije bilo mjesta.

Bilo kako bilo, Tekken 7 još uvijek nudi impresivno veliki izbor likova s kojima se možete družiti na duže vrijeme, a sasvim mi je odlična odluka dizajna da se segment biranja lika odvija prije nego li počne potraga za online konkurencijom. Time se ne štedi samo na vremenu, već i zaobilaze one iritantne situacije kada vas “kolega” čeka da prvi odaberete kako bi on tada znao s kime će vas kontrirati.

Još bolja izvedba je ta dok čekate matchmaking da odradi svoje ne gledate neku lopticu koja paluca u ćošku nego imate mod vježbanja da se malo zagrijete i naoštrite vještine prije prave stvari. Također, među friškim novitetima tu je i online tournament mod u kojem se do osmero boraca paralelnim bitkama penju ljestvicom do nagradne svotice.

Tu negdje zato dolazimo i do elementa koji je nažalost dosta štucav, barem na PS4 konzoli. Tek možda svaki peti pronađeni protivnik će vam se uspješno spojiti dok će svi ostali bacati greške pri povezivanju. Iako je to moguće tolerirati uz malo strpljenja, koliko doznajemo PC verziju ipak ne terete takvi problemi. Uz malo sreće to će se zakrpama uskoro riješiti, no u svakom slučaju jednom kada sve proradi kako spada i bitka krene sve ide kao podmazano, a to je ionako najvažnije za dobru zabavu. Ništa više tu zapravo ni ne tražim.