Michonne je jedan od rijetkih badass likova u svijetu The Walking Deada. Tamo gdje drugi cmizdre i paničare, Michonne preciznim i profinjenim pokretima svoje katane rješava situaciju bez jebemti. Telltaleove The Walking Dead igre većinom smo igrali u ulogama likova koji spadaju u onu prvu skupinu – u 400 Days epizodi svi su bili veliki emotivci, a Lee i Clementine ohrabrili su se tek pri kraju svojih avantura. Stoga biste vjerojatno očekivali da bi mini-serijal The Walking Dead: Michonne mogao biti barem malo drugačiji od prijašnjih Telltaleovih uradaka.

Očekivanja bi vam u tom slučaju bila neispunjena jer je TWD: Michonne samo „još Telltaleovog TWD-a“, u istom tonu te u istom stilu. To što igrate s Michonne ne znači da ćete sudjelovati u epskim akcijskim scenama i da ćete mlatarati mačem po zombijima bilo kako drugačije osim u QTE sekvencama. Ne navodim to kao promašen potencijal, iako se može i tako promatrati, ali hoću reći da vam u ovoj avanturi, ili barem prvoj trećini iste, ništa ne znači što igrate s Michonne. Umjesto nje mogao je to biti bilo koji drugi, novi, potpuno generični lik i sve bi bilo identično ovome.

Dobro, ako poznajete Michonne od ranije bit će vam drago što većinu odgovora možete prešutjeti i tako se približiti njezinoj osobnosti. Međutim, to je sasvim slučajno poklapanje jer biste to opet mogli raditi i da je neki drugi lik u pitanju. Uostalom, šutnja s Michonne ovdje u prvi plan iznosi drugi problem, a to je da vam sugovornici svoju rečenicu kad vi odaberete opciju šutnje. Ok, ako vam je već do šutnje i slušanja, možete vi pustiti da vrijeme odabira istekne pa će Michonne ionako šutjeti, ali Telltale bi doista trebao poraditi na tome da odgovor igrača ne prekida govor sugovornika, nego da se nadoveže nakon njega, kako je to slučaj u drugim avanturama ovoga tipa. Mislim – pa nije ni kulturno prekidati nekoga usred rečenice!

Šutljiva Michonne posebno ukazuje na nikad rješen problem Telltaleovih igara – govor drugog lika možete prekinuti – šutnjom.

Istina, nekada je ubacivanje u riječ potrebno i doprinosi atmosferi igre. Ova epizoda tako počinje obećavajuće jer donosi nekoliko napetih situacija. Napetih u smislu da ne možete sa sigurnošću reći što će se dogoditi slijedeće i kako će čitava stvar završiti. Ono što ne pomaže toj napetosti jesu sporedni likovi oko kojih se priča vrti. Za Michonne ne trebate strahovati – ona je glavni lik i njoj se ništa neće dogoditi, znate da preživi ovu avanturu jer se u stripu nakon nje vrati Rickovoj grupi živa i zdrava. Gotovo sav fokus stoga je prebačen na likove koji su u TWD-u uvijek topovsko meso.

To je za ovakav format mini-serije od tri epizode pomalo problematična stvar. Jer da bi vas uopće bilo briga za te likove, s njima trebate provesti neko vrijeme i dobro ih upoznati. Prva sezona TWD avanture i dan danas služi kao savršen demonstrator za to jer je svaka epizoda u toj igri postupno gradila odnos Leeja i Clementine pokraj drugih važnih događaja; do vrlo emotivne završnice gdje je taj odnos zapravo postao smisao cijele priče. Prva epizoda Michonnine avanture traje nešto više od sat vremena i u tom trajanju jednostavno nema dovoljno izgrađivanja odnosa s likovima.

Zbog kraćeg formata mini-serije nema dovoljno vremena za izgrađivanje odnosa sa sporednim likovima prije nego postanu pokojni.

Ono na što developer računa očito je nekakvo povezivanje končića Michonnine pozadinske priče s onime što joj se događa u ovoj avanturi, ali kako će to na kraju biti odrađeno tek trebamo vidjeti. Jasno je samo da je u Telltaleovim igrama sve teže očekivati izražene emocije, nešto što je za dramu TWD-a jako bitno. Naime, grafički se igra nije pomakla dalje od onoga kako je prva sezona TWD-a izgledala prije četiri godine. Možete reći kako to nije bitno, i u većini slučajeva nije – ne smeta me što je okoliš siromašan, što su efekti jednostavni. Ali animacije likova, pogotovo njihovog lica, su jedva na granici prihvatljivog.

Izražavanje emocija u TWD-u je ključna stvar uz koju možete suosjećati s likovima. Igre bi tu trebale biti bliže TV seriji negoli stripu, jer kad primjerice Rick u seriji zaplače i zavapi to je toliko snažno da od toga možete napraviti internetski meme. Kad likovi u TWD: Michonne izraze nekakvu emociju – strah, šok, patnju, bilo što – to izgleda krajnje drveno, robotski i često nesinkronizirano sa zvukom. Igru kojoj bi drama trebala biti okosnica takvo što jednostavno više ne može nositi. I za to čak nisu krivi ni Android / iOS portovi igre jer su današnji tableti hardverski itekako sposobniji za naprednije animacije od ovoga.

Kriv je samo Telltale koji štancanjem svake sljedeće igre na istom pokretaču iz sezone u sezonu srozava kvalitetu svojih uradaka. Pričom su još uvijek sposobni zainteresirati i šokirati, ali sve ostalo je bez ikakve svježine. Mislim, čitavu epizodu možete odigrati koristeći samo jedan prst na kontroleru. To je sve što vam treba da odradite QTE borbe i dijaloge. Jer istraživanja, zagonetki i bilo čega drugoga u ovoj avanturi jednostavno nema. S time sam se već i pomirio, a sad se očito trebam pomiriti i s činjenicom da Telltaleove TWD igre i u QTE sekvencama i u dijalozima uvijek jednake, bez obzira na to koji je karakteristični lik u glavnoj ulozi.