Isprobali smo SAND: Raiders of Sophie, extraction pucačinu u austrougarskoj postapokalipsi

SAND: Raiders of Sophine najnovija je u nizu extraction pucačina na tržištu. Ovaj naslov izašao je u early accessu i razvojni studio se nada da će privući dovoljan broj igrača kako bi mogli predočiti svoje cjelovite ideje na naše ekrane. A proteklih tjedana mi smo se okušali u upravljanju velikih mehaniziranih grdosija ove igre kako bismo vidjeli ima li tu ičega posebnog.   

Radnjom je igra smještena na planet koji je pogodila suša te je isti postao poput pustinje. Vaš je zadatak otići na planet i skupljati resurse kako biste mogli uspješno na povratku nadograđivati svoje Tramplere, ogromne starudije koje istovremeno služe kao naoružane baze i vozila. Resursa ima mnogo – od običnih dijelova preko municije do rijetkih stvari koje pomažu u izgradnji Tramplera. 

Na početku imate tri nacrta za Tramplere, već unaprijed određene izgledom. Od onih koji su pogodni za jednu osobu do onih koji u svoje odaje mogu primiti čak šest osoba. Trampleri su ogromne, jako uočljive i bučne mašine koje vašem načinu igranja donose određenu dimenziju. Nema ovdje nekakvog šuljanja jer gotovo da je i nemoguće to napraviti s ovako velikim grdosijama.   

Kad na to dodamo i veliki, gusti, crni dim koji izlazi iz motora kad je Trampler upaljen, jasno je koliko teško se možete nekome prišuljati. A s njim se lakše sukobljavate protiv neprijatelja, bilo da je riječ o botovima ili drugim igračima. Igra vam odmah objasni koje su najslabije točke svakog Tramplera i što biste trebali gađati. No, nije tako jednostavno jer veliku ulogu ipak igra kut pod kojim pucate, kao i to krećete li se ili stojite na mjestu.  

Kad krećete u rafalnu paljbu na druge, možete namjestiti da vam Trampler ostane u pokretu ili ga jednostavno isključite. Međutim, potonje vam može donijeti više štete nego koristi jer ste u tom trenutku laka meta. Iako je igra praktički smještena u pustinji, ovom mehanikom neodoljivo podsjeća na Sea of Thieves. 

Ne postoji veliki rizik od gubitka stvari, ili barem to nisam to osjetio u odnosu na druge igre iz istog žanra. Imate opciju respawna, dokle god imate sa sobom namirnice i funkcionirajući krevet. U jednom meču tako se možete i do pet puta respawnati, što malo dovodi do gubitka osjećaja kako je sve na rubu propasti ako izgubite život. Ali hajde, nije ponekad loše imati malo opuštenije iskustvo u extraction pucačinama. 

Igrajući SAND, shvatio sam da igra jednostavno nije napravljena prvenstveno za samostalne igrače. Naravno, možete vi tako igrati, međutim puno je bolji osjećaj kad ste u društvu. Jedan upravlja Tramplerom, dvojica su na topovima, treći je spreman uskočiti na tuđi Trampler i dovršiti hladnim oružjem druge igrače.  

Također, samo igranje u jednom meču može itekako potrajati. Recimo, Arc: Raiders ima ograničeno vrijeme igranja, a čak na početku odmah možete pobjeći natrag kući. Ovdje morate čekati jako dugo da se aktivira vrijeme odlaska. Najgora stvar u svemu je što je vrlo očito da je igra u early accessu. Prvo, cijeli planet djeluje isprazno i poprilično dosadno, bez obzira igrate li po noći ili danu. Druga stvar je što igra pati od loše optimizacije pa ćete se nerijetko dovoditi u situaciju gdje vam se framerate neće smilovati i usporavat će vaše napredovanje. S rušenjem servera (još) nisam imao problema, pokrenuo i dovršio sam sve dosadašnje mečeve. 

Borba protiv igrača, bilo prsa o prsa ili napucavanje pištoljima, vrlo je nekonzistentna. Često mi se znalo dogoditi da se pucanj ili udarac šakom uopće ne registriraju iako je jasno bilo sve napravljeno. Čak sam i sačmaricom metar ispred igrača ga naciljao i upucao, ali njemu ništa. Tijekom smrti likova, ponekad se znalo dogoditi da mrtvi igrači ostanu u čudnim T pozama, stojeći ili ležeći na boku. 

SAND: Raiders of Sophine mogao bi postati dobra igra ako se isprave određene stvari i dodaju zanimljivosti na ovaj opustošen planet. Ne sumnjam da će razvojni studio to  i napraviti, no očito će morati proći neko vrijeme s obzirom na to da je riječ o naslovu u relativno ranoj fazi razvoja. Iako se korištenje i vožnja s Tramplerom na planetu čini donekle zabavnim, u trenutnom momentu teško je preporučiti igru. Možda ćemo u ovo doba sljedeće godine govoriti o potpuno novom iskustvu. Tko zna, možda nas razvojni studio iznenadi pa ćemo već za šest mjeseci imati nešto u čemu možemo izuzetno uživati. Živi bili pa vidjeli!