HCL.HR

Recenzija

Bloodstained: Ritual of the Night

Simfonija noći 2.0

Hrvoje Smoljić

Moje iskustvo s Castlevania serijalom nije baš konzistentno. Put sam započeo davnih dana s Castlevaniom 4 na Super Nintendu, a onda otprilike zaigrao svaku drugu igru iz serijala. Srećom, igra koju nisam preskočio bila je Castlevania: Symphony of the Night koja mi do danas ostaje jedna od omiljenih igara. Čak sam je kasnije zaigrao na emulatoru i bio oduševljen koliko se dobro drži za današnje standarde.

Kada sam saznao da Koji Igarashi, koji je radio na toj i mnogim drugim Castlevania igrama, želi napraviti spiritualnog nasljednika – nisam ostao ravnodušan. Iako me prvotno prikazan materijal za Bloodstained nije oduševio, konačni proizvod je zapravo sve što sam htio od nasljednika Castlevanije, ali i mnogo više.

Iako je Bloodstained smješten u nekom svom svemiru, njegov status spiritualnog nastavka i utjecaj Castlevanie vidljivi su u svakoj njegovoj pori. Od dizajna do generalne tematike. I ovdje imamo dvorac s nemogućom arhitekturom, svu silu čudovišta i demona, opaku protagonisticu koja postaje sve moćnija u tijeku igre te antagonista koji nas čeka u jednoj od prostorija u dvorcu.

Prepoznatljiv stil 2D Castlevania igara izvire iz svake pore Bloodstaineda.

Dok se Castlevania oduvijek mogla osloniti na prepoznatljive likove, poput Drakule, Bloodstained svoju mitologiju gradi od početka. Doduše, on to radi s iznimnom lakoćom, potpomognut činjenicom kako se radi o već donekle ispričanoj priči u novom ruhu.

Sve se odvija u 19. stoljeću i prati Miriam, mladu djevojku na kojoj je ceh alkemičara provodio razne eksperimente te ju tako pretvorilo u jednog od shardbindera. Radi se tu o ljudima koji se mogu stopiti s demonskim kristalima koji im daju razne moći, po cijenu gubitka ljudskosti. Miriam utjehu i ohrabrenje pronalazi u Gebelu, prijateljski nastrojenom shardbinderu koji joj vraća nadu u život.

Međutim, dolazak industrijske revolucije uzrokuje da alkemičari žrtvuju shardbindere kako bi prizvali demone i zastrašili populaciju. Miriam pada u komu i pošteđena je te sudbine, a Gebel nekim čudom preživljava ritual prizivanja demona. Deset godina kasnije Miriam se budi iz kome, a Gebel je vođa vojske demona kojom upravlja iz dvorca imena Hellhold u namjeri da istrijebi čovječanstvo. Kao prava prijateljica, Miriam bez oklijevanja kreće u akciju kako bi Gebela vratila na svijetlu stranu.

Priča Bloodstaineda i interakcije među likovima su svedene na minimum što doprinosi atmosferi nalik onoj u Symphony of the Night.

U svom pohodu na dvorac Miriam upozna još nekoliko likova koji imaju prominentnu ulogu u priči, ali zapravo u njoj rijetko sudjeluju aktivno. Slično kao Symphony of the Night, Bloodstained tek u rijetkim trenutcima gura priču naprijed razgovorom likova, obično nakon pronalaska ključnog predmeta ili otkrivanja određene prostorije u dvorcu.

Na neki je način upravo ta „manje je više“ filozofija ključ njenog uspjeha. Osim faktora nostalgije, rijetkost značajnih interakcija među likovima stvara osjećaj njihovog željnog iščekivanja. Iako bih ponekad htio više informacija o ovom fascinantnom svijetu, znam da njegova čar upravo leži u nedostatku istih.

Iz perspektive gameplaya, ovo će smetati isključivo igračima koji ne žele uložiti vrijeme u istraživanje i koji vole malo više držanja za ruku kada je u pitanju progresija. Oni čak mogu igru završiti nešto ranije budući je boss borba protiv Gebela relativno dostižna ranije tijekom igre.

Bloodstained ne drži igrača za ruku i nagrađuje zabadanje nosa u svaki kut velikog dvorca.

No, prava poslastica igre leži u metroidvania stilu gameplaya koji je ovdje donekle moderniziran u odnosu na Symphony of the Night. Sve se odvija u iz 2.5D perspektive što podrazumijeva 3D okoliš i likove koji se u njemu kreću u dvije dimenzije. Iako se kretnje i napadi heroine u početku doimaju veoma tromi, igra nedugo nakon uvoda poleti u svakom svom aspektu.

U srži čitavog sustava stoji nekoliko mehanika – platformersko skakutanje, istraživanje i borba te sustav oružja, opreme i moći. Dvorac je uistinu ogroman, a pravi je užitak istraživati ga iz puke znatiželje zbog nadolazećih uvrnutih i vizualno zanimljivih lokacija. To se svakako isplati i u pogledu gameplaya jer su mnoge od njih krcate brojnim škrinjama i lažnim zidovima koji sadržavaju vrijedne predmete.

Miriam na svom raspolaganju ima impresivan arsenal opreme, a njegova je raznovrsnost nešto što kontinuirano oduševljava. Ubiti svakog demona znači dobiti ili neki resurs za izgradnju oružja, ili demonski kristal koji će Miriam podariti neku vještinu ili moć. Kako praktički svaka druga prostorija na Miriam baci neku novu beštiju, osjećaj progresije je konstantan i opipljiv do samog kraja igre. Nakon što sam skupio prvih desetak moći, mislio sam si: „Ok, to je valjda to!“ – ali evo i nakon skupljene 70. moći još uvijek im se ne nazire kraj.

Borba je razumno izazovna te uvijek zabavna zahvaljujući šarolikom aresenalu moći i oružja.

Ima tu svega – od prizivanja zmajeva, zaustavljanja vremena, energetskih štitova, bacanja munja, vatrenih kugli, mačeva i kojekakvih drugih vizualno impresivnih ludorija. Igra na momente zna biti izazovna, ali raznovrsnost oružja i moći te velikodušno razbacane točke za spremanje pozicije i teleportiranje znače da ona nikad ne frustrira. Naprotiv, svaki put sam jedva čekao da se vratim na točku umiranja u nadi da ću s novom kombinacijom oružja i moći nadvladati protivnike.

Oprema i oružja imaju različite statistike i statusne efekte, a neki komadi su vidljivi na Miriam kada se njima opremi. Ono što me pozitivno iznenadilo je i činjenica da je njoj moguće promijeniti stil i boju kose, kože i očiju, ali i odjeće.

Naravno, borba sama po sebi ne bi bila toliko zanimljiva da ju ne prate raznovrsnost i maštoviti dizajn protivnika. Oni sežu od jednostavnih i predvidljivih do nešto moćnijih koji raspolažu mnogobrojnim smrtonosnim vještinama. Nekoliko različitih vrsta u kombinaciji s klopkama u okolišu pravi su test skoncentriranosti i dobrih refleksa.

Obični, ali i boss protivnici su odlično dizajnirani, a njihova raznolikost čini igru svježom do samog kraja.

Boss protivnici su jednako šaroliki kada je u pitanju dizajn, ali genij borbi protiv njih leži u tome što im se može pristupiti kao običnim protivnicima. Da – oni udaraju snažnije, ali ovisno o opremi i moćima kojima im se pristupi – mogu biti ili brutalno teški ili smiješno jednostavni.

Osim jedinstvene 2.5D perspektive i dizajna, igra je premazana izdašnom količinom cell shadinga koji dodatno naglašava određene vizuale. Iako većinu vremena igra izgleda odlično i radi glatko – nije bez svojih problema. Ono što igri definitivno nije bilo potrebno su kratki i ukočeni filmići u igrinom pokretaču. Likovi, koliko god detaljni bili iz 2D perspektive, jednostavno nisu prilagođeni za ovaj način pričanja priče. Ima tu i ponekog opadanja frameratea kada se ekran nagužva protivnicima i efektima, a dogodila su mi se i dva zamrzavanja zbog kojih sam morao resetirati PlayStation.

Igra glazbeno nije na razini Symphony of the Nighta, ali to ne znači kako joj nedostaje osobnosti. Iako nije pretjerano raznovrsna, ona ovdje svakako igra na osjećaj nostalgije i uvelike doprinosi sveukupnoj Castlevania atmosferi. Bonus je i glasovna gluma svih likova u igri koja je odrađena uistinu solidno.

U konačnici, Bloodstained: Ritual of the Night je prava poslastica za ljubitelje Castlevanie i metroidvania žanra. Možemo cjepidlačiti kako tu žanrovski nema inovacija i kako Bloodstained igra na sigurno, ali teško je o tome razmišljati kada igra nudi toliko zabavnog sadržaja.

Kako bi ju u potpunosti iscrpili, trebat će vam dvadesetak sati što je prikladno s obzirom da smo „nastavak“ čekali više od 20 godina. 20 je to sati koji u niti jednom trenutku nisu dosadni do te mjere da i dok pišem ovo maštam o nastavku igranja. Nadajmo se kako nastavak nećemo čekati do 2043.

Kako je strukturirana ocjena ove igre?

Recenzija je rađena na primjerku igre za PlayStation 4. Primjerak igre za recenziranje dostavio nam je njezin izdavač. 

Bloodstained: Ritual of the Night možda nema Draculu, Alucarda, ni obitelj Belmont, ali ima sve što ste ikada željeli od nastavka Symphony of the Nighta.

87 Naša ocjena
  • sustav borbe
  • impresivna količina maštovitih moći i oružja
  • odličan dizajn okoliša i protivnika
  • Glazba
  • tehničke poteškoće
  • nedostatak smjernica će smetati nekim igračima
  • filmići u igrinom pokretaču

Hrvoje Smoljić

Strastveni igrač svega što je RPG. Kada se ne troši u nekom MMO-u, u konstantnoj je potrazi za novim gaming iskustvom koje će mu proždrijeti dušu.

Komentari (6)

  • Sayan

    10.07.2019 - 13:51

    Vrhunska.

  • mili1985

    10.07.2019 - 14:35

    SOTN je stvarno jedna od onih posebnih igara, tako da mi je drago da je i Bloodstained na tom tragu i da nije razočarao.

  • Darcoolio

    10.07.2019 - 16:34

    Nikad nisam voleo taj naziv “metrodivania”.
    Elem, sjajna igra, odlična recenzija, jesam dao malo jaču ocenu ali to je zato što sam se fenomenalno zabavio uz igru .

  • crolink07

    10.07.2019 - 17:46

    Odlična igra.Dvadesetak sati zabave i još nekoliko dodatnih za one koji vole sakupljati trofeje.Jedna od dražih platina.?

  • LegendOfSema

    10.07.2019 - 19:43

    vidim macke su jedna vrsta protivnika..

Komentirati mogu samo prijavljeni korisnici
PRIJAVI SE ili REGISTRIRAJ i ostavi svoj komentar!

Privacy Preference Center

Close your account?

Your account will be closed and all data will be permanently deleted and cannot be recovered. Are you sure?