Još jedna godina i opet isto godišnje doba u kojem ponovno igramo Call of Duty. Ovog puta 20. po redu. Prvi CoD koji sam zaigrao je bio Modern Warfare iz 2007. godine te sam tada redovito na godišnjoj razini igrao svaki sljedeći naslov. Naknadno sam onda dovršavao zadaću za prijašnje igre iz ove franšize.

Za razliku od dobre većine igrača, prva pomisao na CoD mi je uvijek bila single-player kampnja. Svaki put kad bi najavili novu igru, s nestrpljenjem sam očekivao što će nam ubaciti u priču i kakve ćemo misije morati prolaziti. Sjećam se dana u osnovnoj školi kad bismo se brat i ja budili u pet ujutro na dan nastave, samo da igramo novi Call of Duty jer se nismo mogli strpjeti do dolaska iz škole.

Naravno da sam, kako su godine prolazile, zavolio i mrežni dio igre, no uvijek mi je bila kampanja na prvom mjestu. Da pokažem svoje mlađem sebi ovogodišnje izdanje CoD-a, mislim da bi ju objeručke odbacio unatoč tome što igra ima neke dobre stvari u sebi. A zašto je tako? Idemo redom.

Ako ste igrali prošlogodišnji Modern Warfare, onda više-manje znate što nas u priči Modern Warfarea III očekuje. Veliki zlikovac Vladimir Makarov pušten je s lanca i želi svijet uvući u Treći svjetski rat. Borba za naslov najboljeg između Zapada i Istoka, kako u jednom trenutku kaže Ghost, velika je želja ovog ultranacionalista.

Reboot Modern Warfare serijala bio je iznimno hvaljen i pozdravljen. Priča u prethodnoj igri navodila nas je na to da nas u ovom nastavku očekuje puno napetosti, intenziteta i straha od onoga što će se dogoditi glavnim protagonistima. Mogu slobodno reći da ništa od toga nije bilo prisutno tijekom igranja ove igre.

Priča se uopće nije pomaknula s nulte točke. Tri i pol sata utrošeno je na misije koje na samom završetku nisu urodile plodom i ne osjećate uopće da ste zakoračili prema naprijed. Štoviše, cijela kampanja djeluje kao veliki korak unazad. Ono što je nekad krasilo Call of Duty kampanje, velike akcijske i filmične scene, sada djeluje kao da igramo igru koja pokušava kopirati naslove velikih razvojnih studija.

Priča je toliko predvidljiva da sam u jednom trenutku htio prestati igrati. Kraj također dođe niotkud. Taman dođemo do nekog zapleta i bum – evo vam kraja, to je to od igranja. Emocionalni udarac koji smo svi trebali osjetiti, apsolutno ni u kojem trenutku nije bio prisutan. Naravno, scena nakon kraja ima smisla i odlično je napisana s obzirom na sve što se dogodilo, no dotadašnji smjer kojim se priča kretala jednostavno me ostavio bez emocija.

Priča je toliko predvidljiva da sam u jednom trenutku htio prestati igrati.

Ponovno se išlo na kartu nostalgije, što je naznačeno bilo u prethodnom dijelu, no ovdje nikako nije dobro odrađeno. Dojma sam kako je sve skrpano na brzinu samo da bi se dobila kakva-takva priča i igra bi mogla opravdati visoku cijenu. Što naravno ne čini.

Gotovo svaki Call of Duty ima barem jednu misiju koja ostaje upamćena. Prošle je godine to recimo bila misija Alone u kojoj ranjeni Soap mora proći kroz grad pun neprijatelja, a pritom nema oružja te se mora okrenuti primitivnim taktikama izrade. U ovogodišnjoj igri takvih misija nema. Sve su toliko zbrkane da se ni povezanost između istih ne osjeti. Nemam ništa protiv mijenjanja Makarova kao karakterne osobe u odnosu na Makarova kakvog smo upoznali u originalnoj trilogiji, ali kad se to napravi načinom na koji je odrađen u ovoj igri, tada jednostavno dobijete osjećaj da je to zapravo neki wannabe zlikovac.

A kad smo kod misija, Call of Duty Modern Warfare III predstavio nam je takozvane Open Combat misije. U njima skupljate oružja i naprave koji su raštrkani po mapi kako biste riješili nekoliko zadataka koji su vam zadani da ih ispunite. Kad zaigrate takve misije, imate osjećaj kao da ste u Warzoneu jer svi materijali su doslovno prekopirani od tamo.

Čim zaigrate Open Combat misije, primijetit ćete kao da je sve prekopirano iz Warzonea.

Način izvršavanja misija pod ovim nazivom je samo mazanje očiju igrača kao da je nešto novo u pitanju. Pogotovo vam to postane jasno jednom kad vidite da su dva ili tri zadatka koja imate na mapi, zapravo ista i jedino što vam nude je dosadna gameplay petlja. A imali su savršenu podlogu iz prošlogodišnje misije Alone.

Prisutne su i klasične linearne Call of Duty misije, ali one su pale pod ralje loše kampanje. Koliko god zabavnije bile od Open Combata, ne mogu reći da su se nešto previše isticale u svemu tome. Cijelo vrijeme sam imao osjećaj kao da igram kratke Warzone priče koje se pokušavaju povezati, ali im ne uspijeva.

Čak i umjetna inteligencija neprijatelja i suboraca nije na zavidnoj razini. Prije bih rekao da je katastrofalna. Igrao sam i Vanguard te tamo naveo istu kritiku, no ovdje je AI u još gorem izdanju. Ponovno se suborci mogu otkriti, a neprijatelji ih ne registriraju ispred sebe. Ili, recimo, ja se sakrijem iza nekog zida, a oni me mogu vidjeti unatoč tome što je ispred mene zid ili kontejner zbog kojih me ne bi smjeli vidjeti. Ili postoji dio kad sam ispred njih i ne uspiju me registrirati. Igra u nekim dijelovima stvarno djeluje kao da je izašla u ranoj verziji.

Igra u nekim dijelovima stvarno djeluje kao da je izašla u ranoj verziji.

Ono što mogu pohvaliti u kampanji jesu likovi, barem naši protagonisti. Dinamika Ghosta i Soapa je i dalje prisutna te se tu ne mogu žaliti. Ghost je u modernoj trilogiji toliko zanimljiv lik da mi je žao što je priča u trojci tako loša. Nebrojeno puta su me njegovi sarkastični komentari nasmijali, pogotovo kad igrate sa Soapom. Također mislim da je svijetlo na kraju tunela i odlična glasovna gluma koja je definitivno na razini visoke produkcije.

Što se tiče zombija, ako ste igrali prošlogodišnji naslov, bit će vam poznati. U biti, to je redizajnirani DMZ mod. Na velikoj mapi otvorenog svijeta sada vas proganjaju zombiji, a na vama je da riješite određene zadatke, skupite stvari i vratite se u bazu. Iako pozdravljam otvoreni svijet zombija, ipak su moje najdraže zombi igre otvorenog svijeta, ne mogu reći da sam ostao zadovoljan.

Definitivno je bolji mod za igranje od kampanje, no svejedno djeluje dosadno. Ni u jednom trenutku nisam osjećao neku napetost koja je bila prisutna u prijašnjim zombi iskustvima. Nemojte me krivo shvatiti, u zombijima imate sve mogućnosti koje ste imali u svakom prethodnom naslovu s njima, no sada se nalazite na puno većoj mapi. Ipak, to je samo dašak onog u čemu smo mogli uživati.

Mod sa zombijima definitivno je bolji za igranje od kampanje, no svejedno djeluje dosadno.

Velika mapa i otvoreni svijet definitivno nude mogućnost boljeg taktiziranja prilikom rješavanja zombija. Imate tu i AI protivnike, jer ipak igrate u PvE modu, no opet – kad je već prekopiran DMZ, moglo je ostati i da se napucavate protiv stvarnih protivnika. Ne samo da bismo u tom slučaju dobili napetu atmosferu, jer umiranjem gubite sve stvari, već smo svakom zadatku mogli pristupiti dozom opreza i pomno razmisliti koji će nam korak biti sljedeći.

Naravno, koliko god da nedostaje taj element igrač protiv igrača, ne možete tek tako uletjeti u bitku protiv AI protivnika i zombija. Ako ne pazite i zainatite se, vrlo lagano možete umrijeti. Isto tako, visok rizik donosi i bogate nagrade. Ono što mi se događalo u multiplayeru prošle godine, sada je prisutno u zombijima.

Učestala rušenja igre dovodila su do toga da izgubim napredak i oružja koja sam nosio u bitke.

Učestala rušenja igre dovodila su do toga da izgubim napredak i oružja koja sam nosio u bitke. Ne mogu opisati koliko to djeluje frustrirajući kad želite odigrati da isprobate, a u jednom trenutku pred kraj igra se odluči zatvoriti. Pozitivna je stvar u ovome što oružja možete levelati, pogotovo ako vam se ne sviđa nešto usporeniji način podizanja levela u mrežnom dijelu igre.

Najbolje stvari se ostavljaju za kraj pa tako i multiplayer. Mogu reći da je on vraški zabavan i definitivno na višoj razini od prošlogodišnjeg. Lobiji više ne pucaju kad u njemu bude više od dva igrača, kao što je to nekad bio slučaj. Kretnje djeluju brže, a pucanje iz oružja je dorađenije nego je bilo. Da se Modern Warfare III gleda samo po svojoj multiplayer komponenti, definitivno bi bio u konkurenciji za najbolju pucačinu godine.

Kretnje djeluju brže, a pucanje iz oružja je dorađenije nego je bilo.

“Novitet” su uljepšane verzije mapa iz Modern Warfarea 2. Kažem pod navodnicima jer se zapravo radi o recikliranim mapa koje su dio igre od 70 eura. Imate tu tako Rust, Afghan i Estate od prepoznatljivih mjesta na kojima možete zaigrati. Uredno su odrađene, ne mogu se previše žaliti na to. S obzirom na to gdje ih se uvelo, igrači mogu biti zadovoljni. Ali opet, sveprisutna nostalgija kao da je jedina nit vodilja u prethodna dva Call of Duty naslova.

Dobra je stvar i što možete prenijeti svoje stvari, skinove i oružja iz MWII u MWIII multiplayer. Iako mi djeluje kao da su oni u povlaštenom položaju jer oružja u ovom naslovu definitivno imaju bolji osjećaj razaranja. Mislim da će mogućnost prenošenja stvari više poslužiti kao očuvanje nekog nasljeđa koje svaki igrač ima nego opcija za igranje. Tome u prilog definitivno idu već unaprijed odabrane klase oružja koje su dovoljno moćne da vam stara oružja neće ni trebati.

Dobra je stvar i što možete prenijeti svoje stvari, skinove i oružja iz MWII u MWIII multiplayer.

Multiplayer je bogat brojnim modovima koji igrači mogu zaigrati. Tu su standardni TDM, FFA, Kill Confirmed, Domination, Hardpoint, Search and Destroy i Ground War. Ima i novih, za Modern Warfare, poput War moda ili Cutthroata. Potonji vas stavlja na mapu u tri tima s po troje igrača. Rundu dobiva onaj koji prvi eliminira druga dva tima. War mode je, s druge strane, gotovo isti mod iz Call of Dutyja: WWII samo u drugačijem vremenu. On vas tjera da s jedne strane napredujete po mapi kako biste na kraju pobijedili, dok druga mora taj dio obraniti.

Djeluje mi kao da je napredak i otključavanje oružja u multiplayeru usporeno ove godine. Tijekom istog perioda igranja prošlogodišnjeg dijela, imam osjećaj da se tamo više stvari moglo otključati nego u ovogodišnjem izdanju. To svakako ne smatram negativnim, jer mrežni dio je sam po sebi jako zabavan pa nećete toliko brzo izgorjeti ako svaki dan igrate.

U jednom trenutku prezentacijski djeluje kao prava CoD igra, dok u drugom kao neka jeftina kopija.

Nekad smo Call of Duty asocirali sa spektakularnim filmskim scenama. Danas to ne bih rekao ako gledamo ovu igru. Nekad izvrsni audiovizualni dodaci ovdje se tek djelomično pojavljuju, što me razočaralo. Pogotovo se to vidi u single-playeru, gdje u jednom trenutku prezentacijski djeluje kao prava CoD igra, dok u drugom kao neka jeftina kopija. Teksture lica kod likova u nekim scenama jednostavno su nepostojeće.

Pohlepa je nažalost učinila svoje i dobili smo jednu od najgorih Call of Duty igara, kad je u pitanju cijeli paket onog što nam nudi po cijeni koja je postavljena. Nakon Vanguarda nikad nisam mislio da ćemo dobiti lošiju igru, no to se očito dogodilo. Žao mi je što je krajnji produkt ovako ispao, pogotovo kad se pogleda kakve su temelje postavile posljednje dvije Modern Warfare igre.

Da su poradili samo na multiplayeru i uveli mape koje imamo u MWIII, nitko im ništa ne bi rekao. No prodavati ovu igru po punoj cijeni kao gotov proizvod je poražavajuće i sramotno za Activision te baca veliku ljagu na Call of Duty kao igru kakvu smo nekad poznavali. Ove godine recenzirao sam dvije igre koje su *navodno* trebale biti DLC pa se pretvorile u punu igru. I puno toga vam govori kad kažem da bi Modern Warfare III i Activision definitivno mogli naučiti nešto od Assassin’s Creed Miragea i Ubisofta.