Ne tako davno, indie naslovi Limbo i Inside predvodili su val nekonvencionalnih mozgalica, onih u kojima su zagonetke bile popraćene elementima platformiranja, minimalističkim pričama i snažnim naglaskom na ugođaju. Ti se naslovi nisu igrali toliko zbog same težine, koliko zbog činjenice da su različite elemente skladno povezivali u cjelinu, što ih je razlikovalo od klasičnijih mozgalica koje tom problemu nisu pridavale toliku pozornost. Pa iako konkurencije spomenutim naslovima studija Playdead nije nedostajalo, upravo se na primjeru drugih igara jasno vidjela težina pothvata pogađanja formule koja je te naslove učinila posebnima. Naslovi studija Playdead tako se i dalje redovito javljaju na popisima najkvalitetnijih igara, dok je većina “imitatora” u međuvremenu zaboravljena. Pozitivna je stvar za igrače kojima se svidjela ta vrsta igara da novi naslov Cocoon unosi podosta tražene svježine u “žanr”. I ne samo to – za neke aspekte Cocoona može se bez posebne zadrške ustvrditi da predstavljaju sam vrhunac ponude žanra.

Spomenuta činjenica možda neće toliko iznenaditi jednom kad uzmete u obzir da je na naslovu radio i glavni dizajner gameplaya u studiju Playdead. Tako upravo genijalni spoj jednostavnih (ali efektnih) mehanika i postepeno sve težih zagonetki čini okosnicu ovoga naslova i predstavlja element koji Cocoon najviše izdvaja od sličnih mu igara – uključujući Limbo i Inside. Cocoon je savršeni primjer naslova koji se neprestano redefinira i iznenađuje igrača izazovima i njihovim rješenjima.

Istovremeno, iako gameplay predstavlja uvjerljivo najjači dio ovoga naslova, Cocoon nije tek kopija svojih uzora niti u drugim pogledima. Prezentiran je u 3D-u, stavlja manji naglasak na platformiranje, a veći na mozganje (sve se interakcije vrše putem jedne tipke) i popraćen je još minimalističnijom pričom nego na što smo navikli. To su tek neki od elemenata koji mu omogućuju da izgradi svoj specifični identitet i istakne se među konkurencijom.

Cocoon nije tek kopija svojih uzora – prezentiran je u 3D-u i stavlja manji naglasak na platformiranje, a veći na mozganje.

Ako Cocoon u nečemu nije specifičan, to je onda početak. On je tako vrlo tipičan za vrstu igara koje su mu poslužile kao inspiracija ­– u ulozi bezimenog kukca zatičete se na stranom planetu, bez ponuđenog konteksta i jasnog cilja. Inicijalne zagonetke također vas vjerojatno neće oboriti s nogu. Vrlo su jednostavne te se svode na pravilno baratanje ručicama, dizalima, vratima i različitim vanzemaljskim uređajima kako biste uspješno putovali terenom.

Međutim, Cocoon iznenađuje već nakon što porazite prvog bossa te se neočekivano zateknete u nekom sasvim drugom, mračnom, tehnološki naprednom svijetu. U tom trenutku, pustinjski svijet gdje ste dotad boravili pojavi se pak pred vama u obliku crvene kugle, koju možete podignuti i nositi na leđima.

Upravo je postupna razrada ideje svjetova unutar svjetova okosnica gameplaya Coccona, a smjerovi u kojima ona ide postepeno su sve odvažniji. Dok zagonetke i njihova rješenja istovremeno postaju slojevitijima i kreativnijima, vizualni prikaz svjetova ostaje maksimalno pristupačan i jednostavan. Oni su, dakle, prikazani u obliku raznobojnih kugla (crvena je tek prva u nizu) koje koristite za otvaranje vrata, pokretanje dizala ili “oživljavanje” strojeva.

Okosnica Cocoona je postupna razrada ideje svjetova unutar svjetova.

Kako stvari pritom ne bi bile prejednostavne, kugle će vam za nošenja pružiti specifične “moći” u svrhu putovanja inače neprohodnim terenom. Crvena kugla omogućit će vam da vidite nevidljive mostove, zelenom kuglom moći ćete pretvoriti maglicu u platforme za penjanje i skakanje, itd. Svaka od njih tako je popraćena unikatnom i vrlo dobro razrađenom mehanikom.

Ipak, najvažnijom od svih mehanika pokazat će se samo ulaženje u spomenute kugle, tj. svjetove. Odlaganjem kugli na za to predviđena mjesta otvorit ćete portale, u koje ćete moći ući sami ili s drugom kuglom na leđima. To će vam omogućiti da iskoristite posebne moći kugla u različitim svjetovima, ali i da se poigravate njihovom hijerarhijom pa skačete iz svijeta u svijet ovisno o potrebama specifične zagonetke.

Odlaganjem kugli na za to predviđena mjesta otvorit ćete portale u koje ćete moći ući.

Većina zagonetki u Cocoonu tražit će od vas tek nekonvencionalno razmišljanje i ponešto strpljenja. Neke od njih, međutim, tražit će i minimalnu razinu “platformiranja”. Ono podrazumijeva pravovremeno skakanje iz svijeta u svijet, lansiranje kugli ili samih sebe sa platforma ili interakciju putem posebnih moći (pojedinosti je bolje ne otkrivati).

Jedan praktični dodatak u pogledu napredovanja je pak zatvaranje irelevantnih područja u pogledu zagonetke s kojom ste u danom trenutku suočeni. Igra će tako automatski onemogućiti vraćanje na većinu prehodanih mjesta, čime se sprječava pretjerana količina backtrackinga. Riječ je o mehanici koja bi možda mogla zasmetati ljubiteljima težih mozgalica, no morate imati na umu da ovo ionako nije pretjerano težak naslov. Takvo “vođenje za ruku” sasvim je u skladu s vrstom gameplaya koji igra nudi.

Na kraju svakog svijeta dočekat će vas borba s bossom. U tim borbama od vas će se prvenstveno tražiti korištenje prilagođenih varijanti moći vezanih uz pojedini svijet. Kako je u igri nemoguće umrijeti, neuspješni pokušaji da porazite bossa samo će pokrenuti animaciju izbacivanja iz arene ili svijeta, nakon koje se odmah možete vratiti na isto mjesto i pokušati ponovno.

Što se tehničke strane tiče, Cocoon je apsolutno na fenomenalnoj razini. Ne samo da su performanse fantastične s obzirom na vizualnu kvalitetu, igra dolazi bez ikakvih uočljivih bugova (ili barem ja nisam naišao na neki). U igrama koje pripadaju ovom žanru, uvijek me strah mogućnosti da će se pojaviti zagonetka koja me “zablokira” i ne pušta me dalje. Cocoon nema takvih problema. U onim trenucima u kojima sam pomislio da je nešto pošlo po krivu i da ću morati učitati neki stariji save, samo se ispostavilo da nisam bio dovoljno pametan.

Inače, koliko god da Cocoon predstavlja logički napredak u pogledu gameplaya u odnosu na Limbo i Inside, na razini jasne umjetničke vizije nije im ravnopravan. To je vjerojatno jedina ozbiljnija kritika koju je moguće uputiti naslovu, izuzev one na račun sporog početka. Kao što sam spomenuo u uvodu, jednim od najvećih uspjeha naslova studija Playdead uvijek sam smatrao upravo savršeno povezivanje gameplaya s drugim elementima u umjetničku cjelinu bez viškova.

Praktično gledano, to bi značilo da dok bih 80 % kapaciteta mozga koristio za rješavanje zagonetki, preostalih 20 % odlazilo bi na interpretiranje prikazanih događaja unutar konteksta nadrealnog svijeta. Pozitivna strana toga bila je to da se ne bih dosađivao, čak i kad mi same zagonetke ne bi bile previše zanimljive. Vjerojatno je to glavni razlog zašto spori početak u Cocoonu onda posebno bode u oči.

Za razliku od Limba i Insidea u kojima se svijet činio živ, svijet (svjetovi) u Cocoonu prvenstveno imaju funkcionalnu ulogu. Iako je vidljivo da iza prikazanih događaja postoji neka mitologija i priča, ti elementi nisu realizirani na zadovoljavajući način. Na primjer, svjetovi možda izgledaju lijepo, no u njima nema puno toga za istražiti. Isto tako, usputni narativni elementi prisutni su više reda radi nego iz neke stvarne potrebe.

Za razliku od Limba i Insidea u kojima se svijet činio živ, svijet u Cocoonu prvenstveno imaju funkcionalnu ulogu.

Problem ne leži toliko u samom minimalizmu koliko u činjenici da kad ponudi nešto konkretno, Cocoon to radi na način na koji je podosta prvoloptaški. Na svu sreću, naslov je vrlo vizualno i glazbeno upečatljiv pa samim time vrlo dobro održava ugođaj tijekom čitavog trajanja usprkos manjkavoj naraciji.

Izuzev nedorečenog narativnog dijela, Cocoonu je teško nešto zamjeriti. Jednostavno rečeno, riječ je o naslovu s jednim od najboljih gameplaya u žanru. Vrhunska tehnička izvedba samo ga uzdiže stepenicu iznad. Ako vam se imalo sviđa ideja postepenog produbljivanja relativno jednostavnih mehanika na vrlo domišljate i maštovite načine, nikako ne biste smjeli propustiti odigrati Cocoon.