Put do Jadrana nisam si mogao priuštiti ni ove godine pa sam umjesto toga odlučio barem kupiti virtualnu kartu do Islanda. Nažalost, tamo sam inicijalno sletio na konfiguraciji koja je na jedvite jade zadovoljavala minimalne zahtjeve te su me umjesto vulkana i gejzira dočekale nepotpune teksture. Napravio bih dva koraka, a onda bi mi nestalo tla pod nogama. Ali, dobro – verzija avanturističke igre Echoes of the End koju su nam poslali uoči njezina izlaska bila je nedovršena; nije bilo drugog nego pričekati day one zakrpu. No, ni to nije pomoglo.

Iako je prema riječima proizvođača zakrpa trebala izgladiti tehničke probleme, nakon ažuriranja teksture mi i dalje nisu stizale do grafičke kartice. Put do Islanda tako sam morao odgoditi još na nekoliko dana, dok se naposlijetku nisam dočepao svojeg redovnog prijevoznog sredstva s ugrađenom karticom RTX 3080 i procesorom Ryzen 5600X. Slijetanje je tom prilikom prošlo dosta bolje od inicijalnog. Osim što sam hodao po čvrstoj zemlji u HD rezoluciji i 80 fps-a, u daljini sam i vidio ogromne glečere – puno ljepše od onih na stvarnom Islandu. Barem mislim; nisam zapravo nikad bio tamo.

Ipak, dugo priželjkivani boravak u lijepoj prirodi bio je kratkog vijeka. Nisam napravio ni dvadeset koraka i već sam bio uvučen u političke intrige virtualnog Islanda! Pa kud baš po ljeti… Pod vodstvom uzurpatorskih gnjida Zare i Auricka, neprijateljsko carstvo Reigendala odlučilo je podmuklo napasti moju miroljubivu provinciju Syrouve – iz razloga koji su mi trebali postati očiti nakon njihovog trominutnog monologa pri upoznavanju. No, njihov plan bio je suviše inteligentan i nisam shvatio o čemu se tu pobogu radi. Stoga, kad su me pozvali da izdam islandski narod te im se pridružim, tu sam ponudu bez dvoumljenja odbio.

Nekad je dobro ne biti pametan.

Nesrećom za mene, ispostavilo se da sam u tom trenutku bio tek na 2. levelu razvoja, dok su Zara i Aurick sigurno bili barem na 10. levelu. Čim smo se zakačili, rutinski sam pobrao batine i morao pobjeći u spilju da se oporavim. Spilju koja se, nekim čudom, stvorila doslovno dva metra iza mene. Bio je to samo privremeni bijeg. Bitku sam možda izgubio, ali rat sigurno nisam namjeravao!

Trebao sam i sam stići na 10. level.

Izašavši iz špilje, ukrstio sam najprije mač s neprijateljskom pješadijom u patroli koja je također bila na 2. levelu. Ukrstio sam ga i s lokalnim čudovištima; iako su i ona bila na 2. levelu, bila su opakija i opasnija od običnih vojnika. Zato mi je tu od velike pomoći bio dobri dedica, kojeg sam nekim slučajem sreo u špilji taman kad sam njome prolazio. Ispostavilo se da, osim što se dobro bori za svoje godine, deda zna sve i svašta o povijesti Islanda. Tako mi je u segmentima između borbi probao malo pomoći da bolje shvatim nijanse neprijateljskog plana. Odnosno, bio mi je mentorski suputnik. Pa iako ni njega nisam puno bolje razumio, ipak sam shvatio nešto važno.

Bio sam potomak glavnog općinskog hajduka! O, da! I to onog koji je padine Islanda godinama čuvao od različitih mutnjaka i njihovog uzurpatorskih poslova. Onda je umro. I sad sam ja trebao preuzeti taj zadatak.

Osim što sam znao vitlati mačem, mog’o sam i naučiti čarobirat’. Zato sam po cijele dane proveo trenirajući, da ojačam i mišiće i um. Sjek’o sam i obične neprijatelje i bosseve, a leveli su rasli. Učio sam nove vještine: obrambene, napadačke, čarobnjačke. Mog’o sam napraviti nove poteze mačem ili udariti jače nego prije, iščarobirati bolje čarolije od Wingardium Leviose, a rasli su mi i zdravlje i mana. Trenirao sam svuda, po špiljama, selima, tvrđama. I dedica je usput isto naučio par novih poteza pa smo skupa bili jači.

Skupljao sam po putu i neke papire i dokumente koji su ležali nasred ceste da konačno probam nekako shvatiti plan uzurpatora. Ispostavilo se da sam se zeznuo na početku, Ipak im plan nije bio previše inteligentan! Nego više k’o iz crtića. Zato sam se zbunio.

Malo po malo, uz puno strpljenja (jer se od početka igre protivnici gotovo uopće nisu mijenjali), stigao sam do svog cilja, do famoznog desetog levela! Na tom putu mi se nisu najviše ispriječili neprijatelji, kao što sam inicijalno pretpostavljao. Njih sam sve hajdučki sasjekao. No, ne bih do kraja ni mač zasukao prije nego što bih trebao riješiti novu zagonetku. Iritantno. Ta nisam putovao na godišnji da bih razmišljao! A tu na Islandu nisam mogao ni prijeći cestu, a da ne bih prvo trebao ispuniti križaljku. Ali valjda je to tako, ratnik treba imati i nešto u glavi da bi preživio.

Koliko god da sam jednim dijelom uživao u rutiniranom treningu i isprobavanju novih poteza, svakom putovanju dođe kraj. Ni moja islandska avantura tome nije bila nikakvi izuzetak. Završilo je to kako sam i očekivao: niti Aurick, niti Zara nisu mogli parirati mojem 10. levelu razvoja. Sasjekao sam ih k’o običnu pješadiju, spasio svijet. Barjaci su se zavijorili, a u mom rodnom selu pilo se na hektolitre. I dedica i ja popili smo koju, u naše ime.

Eh. Bilo je teško, ali uspio sam. Postao sam pravi islandski hajduk, baš k’o i stari moj.