Vjerujem da se jako dobro sjećate kako je izgledao vaš zadnji dan obaveznog školovanja. Svi prolazimo kroz taj emotivni trenutak u životu koji vodi nas prema neizbježnoj promjeni i djeluje kao oproštaj od mladosti. Svjesni ste da vam je to zadnji put da vidite neke ljude, a i najveća prijateljstva po završetku škole dođu na iskušenje jer nakon toga svatko kreće svojim putem. Nestaje ona zajednička stvar koja vas je držala na okupu, a koliko god da ste sretni što je škola gotova, u pozadini čuči ona grozna misao da se morate pomiriti s time kako poslije škole više ništa neće biti isto. Jer ni vi više nećete biti isti. I zato si na zadnji dan škole dajemo oduška – pjevamo, plešemo i pijemo – svjesni da nam slijedi novo poglavlje života, bez obzira jesmo li spremni na njega ili nismo.

Ako se pitate čemu ovaj uvod, znajte da je to je doslovni zaplet igre zvane Mixtape. S troje prijatelja proživljavamo zadnji dan njihovih ljetnih praznika prije nego iz život razdvoji. Njihov oproštaj od mladosti trebao bi kulminirati velikom pijankom na plaži, samo prvo moraju pronaći cugu. Tijekom te potrage za zalihama alkohola, prijatelji se prisjećaju ludih i dirljivih trenutaka iz svoje prošlosti, dok se pritom suočavaju s nelagodnom rastankom koji slijedi. Usred svega toga javljaju se tenzije i prepreke koje prijete tome da njihova mladost dobije veliko finale kakvo zaslužuje.

Ako vam je već ovo prodalo Mixtape, znajte da je to tek prva polovica iskustva! Drugu čini fenomenalan začin u obliku jednako fenomenalne glazbe. Cijela je priča prožeta playlistom stvari iz 70-ih i 80-ih. Ili kako to kaže moto igre, na playlisti nećete čuti „ništa osim hitova”. Igra ima poseban odnos s glazbom jer takav odnos prema glazbi ima protagonistica Stacy Rockford, koja je toliko zaljubljena u glazbu da zna odabrati idealnu pjesmu za baš svaki trenutak. Kad Stacy odabere pjesmu, stvarnost djeluje pomalo nestvarno, gotovo kao u mjuziklu. I onda uz tu pomno odabranu glazbu doživljavamo ono što se iz tinejdžerske perspektive čini kao najveća i najvažnija noć njihovih života.

Rezultat je fantastično i neponovljivo iskustvo – rijetko viđena igra koja djeluje kao epska proslava mladosti i mladenačkog bunta, genijalna oda glazbenoj umjetnosti, neočekivano zrela priča bez pretencioznosti, nevjerojatno snažna doza nostalgije s kojom se možemo poistovjetiti i koja bi vas mogla dirnuti do suza. Mene jest, kao nijedna igra do sada.

Mixtape je ono što bih opisao kao apsolutni primjer videoigre kao umjetničkog djela. Vješto oblikovano djelo koje prepoznaje moć glazbe, prezentira ju kao interaktivan događaj i dostavlja kao doživljaj koji je prepoznatljivo ljudski da se svi u njemu mogu pronaći na neki svoj način. Ovo nije igra o nekim misterijima ili nadnaravnim stvarima, niti priča o herojstvima ili avanturama kakve inače ne možemo doživjeti. Mixtape je virtualni podsjetnik na to kakav je osjećaj kad si mlad i kad misliš da te odrasli ne razumiju. Mixtape je gotovo kao uhvaćeno sjećanje na ono doba kad želiš pokazati svijetu tko si, ali još nisi sasvim posložio tko bi i što bi htio biti.

Najbliža usporedba Mixtapeu bile bi igre iz serijala Life is Strange. Međutim, u tim smo igrama uvijek bili na nekakvoj „misiji”. Ovdje pak imamo ono što bi sama igra opisala kao „optimalno tinejdžersko iskustvo”. Radite ono što su tinejdžeri 90-ih godina stvarno radili. U mini-igre su pretvorene aktivnosti poput bacanja kamenja na žabice, stvaranja ludih kombinacija pića i sl. Kako igrate s “delikventima”, ima tu i skejtanja, toaletiranja ravnateljeve kuće i sličnih radnji koje dižu tlak odraslima.

Gameplay se u Mixtapeu svodi na odvojene epizode u kojima najčešće nema nikakvog izazova niti mehanika koje su dublje razrađene ili zabavne same po sebi. Mislim da je propuštena prilika što Mixtape nema videoigre unutar igre jer bi bilo ultra nostalgično da možemo pristupiti arkadnim mašinama ili retro igrama – ako već ne stvarnima, onda barem imitacijama starih hitova. Općenito je gaming kao tema neobično zanemaren u ovoj igri, te je fokus stavljen na druge medije poput glazbe, filma i književnosti. Šteta, jer su baš videoigre 80-ih i 90-ih bile popularne među tinejdžerima, a uz to ih se često viđalo kao medij koji “kvari mladež”.

Dakle, gameplay u Mixtapeu nije nešto što će vas zaraziti ili oduševiti. Najpozitivnija je stvar što je igra raznovrsna pa baš nikad ne radite iste stvari za redom. Do samog kraja uvijek vam se serviraju situacije u kojima radite nešto što prethodno niste radili. Nijedan segment igre ne traje predugo, najčešće zbog toga što je popraćen pjesmama koje traju 3-5 minuta. I onda cijela avantura traje oko tri sata, što je po meni idealno trajanje iz kojega se izvuklo sve što se imalo izvući.

Mixtape nije igra u kojoj ćete dobiti neki poseban povod da ju igrate više puta. Nema grananja priče, različitih scena ni više završetaka. Ali vjerujte mi da ćete poželjeti igrati ju više puta. Možda vam čak dođe želja da ju pokažete nekome tko inače ne igra videoigre. Jer svaki trenutak ove priče je naprosto sjajan te je u konačnici Mixtape poput playliste kojoj se stalno možete vraćati i uvijek će vam biti dobra. Samo “premotate” kasetu i opet ide ona dobra stvar…

Ovu igru podjednako nose priča i glazba – uglavnom zajedničkim snagama. Stacy, Van i Cassandra su izvanredno napisani i odglumljeni likovi. S jedne su strane tipični delikventi puni otpora bilo kakvom autoritetu, ali nisu dosadni i nezainteresirani klinci već povremeno prosipaju zrnca mudrosti koja su ili čuli ili sami formirali. Igra je baš puna takvih životnih misli. Odmah u prvoj minuti igre Stacy kaže: “Uvijek radite playlistu jer uskoro nećete slušati glazbu već ono što ste nekada bili.” Takve mudrosti povremeno prolete u dijalozima, ali igra nije samodopadna da se zadržava na njima. Fino je sve to raspoređeno kroz dramu, humor i trenutke u kojima se Mixtape čini kao kolekcija kratkih priča koje prenose esenciju ljudskog prijateljstva.

A onda je tu i glazba. Kažu da se o ukusima ne raspravlja, ali Stacy je toliko uvjerena u moć svoje playliste da se o njoj ne raspravlja jer se nema što raspravljati – toliko je dobra. Mixtape ima odličnih 25 pjesama koje vas vode kroz različite žanrove, ali pretežno alternativnu glazbu. Tu su Iggy Pop, The Cure, Joy Division, The Smashing Pumpkins – ma baš ništa drugo osim hitova.

Naravno, nije ovdje poanta u probranoj glazbi kao takvoj, već u načinu na koji je ona plasirana. Stacy uvijek najavi pjesmu samom igraču, kaže ponešto o njoj i onda dobivamo nešto poput igrivog spota za tu pjesmu. Znate ono kako su Red Hot Chilli Peppersi imali fiktivnu igru kao spot za svoj “Californication”? Mixtape u nekoliko trenutaka podsjeća upravo na takav spoj u kojemu je gotovo nemoguće razdvojiti gameplay od glazbe i glazbu od gameplaya.

Osim što igra zvuči vrhunski, izgledom je isto tako pravi slatkiš. Lokacije su sjajne i zvučat će blesavo kad kažem da osvjetljenje nekim neobičnim načinom ovdje baš prenosi ugođaj ljeta. Ali istina je! Igra ima iznenađujuću fizikalnost i zapravo od igrača traži da ruši stvari. Pred kraj također imamo i jedan dio koji izgleda kao prilično realistična snimka kamere. A zapravo je vizualni stil igre blizak nekakvom animiranom filmu, pogotovo zbog stop-motion animacije. Nekima se to možda neće svidjeti, ali nema sumnje da igra izgleda sjajno. Definitivno je uživo još ljepša nego na slikama i snimkama. Jedini minus je taj što tu u nekim dijelovima ima malih grafičkih anomalija, ali vjerujem da će to ubrzo biti popravljeno.

Prešao sam ovom recenzijom već dvije kartice teksta i sad sam već u opasnosti da vam o igri kažem i previše toga. A ne bih to htio jer je Mixtape najbolje doživjeti bez prethodnih očekivanja. Međutim, dugo mi već neka igra nije ostavila ovako pozitivan dojam i najradije bih ju preporučio svima – i gamerima i publici koja (više) ne igra igre, i mladim buntovnicima i starim delikventima. Svima koji su barem jednom osjetili da im je završetkom škole završio i jedan nezaboravni dio života.

Jer Mixtape je stvarno fantastična igra. Nećemo ju spominjati kao vrhunac gaminga, ali kad se budemo prisjećali igara koje su u kratkom roku pružile nezaboravno iskustvo, ovo će sloviti za ultimativni hit koji nas je podsjetio na kratko i nezaboravno iskustvo vlastite mladosti.