Postoji jedna stara i prilično izlizana engleska uzrečica prema kojoj je svatko nevin dok mu se ne dokaže suprotno. Unatoč silnim dokazima koji su izvirivali iza svakog detaljnijeg prikaza, Suicide Squad: Kill The Justice League očajnički se nadao pobjedi, no istina je da Rocksteadyev najnoviji naslov nikada nije imao šanse. Kratka, turbulentna i gotovo isključivo tragična povijest igara koje su pokušavale napraviti isto što i Suicide Squad toliko je nedvosmislena da je pravo čudo da je iskusni Rocksteady tako lakomisleno upao u istu zamku.

Po svoj prilici, Suicide Squad: Kill The Justice League postat će tek još jedan primjer igre koja je mrtva već na dolasku, što je zaista nevjerojatno ako u obzir uzmemo popularnost DC univerzuma i pedigre developera kao što je Rocksteady. Uvjeren sam da Suicide Squad: Kill The Justice League neće opstati, a za njegovu gorku sudbinu tek je djelomično odgovaran kreativni pomak od Arkahmove trilogije. Naime, Batmanova trilogija spada u sam vrh superherojskih igara i smatram da je, u najmanju ruku, prirodno da mnogobrojni obožavatelji bijesom prate drastično odmicanje od nagrađivanog i hvaljenog single-player narativnog iskustva.

S druge strane, bilo bi nepošteno napasti Warner Bros i Rocksteady samo zato što su odlučili napraviti nešto drugačije. Da je Suicide Squad: Kill The Justice League uspio dostaviti ultimativno ili barem kvalitetno looter shooter iskustvo u kojem će igrači moći uživati više stotina sati, prvi bih se posuo pepelom i rekao da je riječ o dobroj igri, bez obzira što bih osobno sve to bez razmišljanja mijenjao za klasičnu Arkham avanturu.

Međutim, upravo u tome leži najveći problem – Suicide Squad nije dobra pucačina, nema ni izbliza dovoljno razrađen gameplay da opravda opetovani naglasak na live service modelu, a upravo zbog toga grubo je zanemarena narativna podloga po kojoj je Rocksteady poznat. Najkraće rečeno, Suicide Squad igra je koja neće i ne može zadovoljiti dva posve suprotna tabora igrača, te samim time postaje naslov koji, u želji da zadovolji sve, na kraju neće zadovoljiti nikoga.

Tko se boji Supermana još?

Na papiru, priča u Suicide Squadu mogla je biti zanimljiva i intrigantna, ako ništa zbog činjenice da potpuno okreće tradicionalne uloge heroja i zlikovaca. Zli Brainiac napao je Metropolis i istovremeno preuzeo kontrolu nad umovima istaknutih članova Lige Pravde, ostavljajući Zemlju bez ikakve zaštite. Očajna vremena zahtijevaju očajničke mjere pa Amanda Waller stvara takozvani Suicide Squad, tim sastavljen od četvero manijaka i robijaša koji moraju ubiti Ligu Pravde i spasiti Metropolis od intergalaktičke prijetnje.

S narativne strane, priča u Suicide Squadu apsolutna je tragedija, a od statusa potpunog promašaja spašavaju je fantastična glasovna gluma i prekrasne animacije, koje su toliko kvalitetne da se ne usudim ni pomisliti kakvu smo igretinu mogli dobiti da Warner Bros i Rocksteady nisu pohlepno uzjahali na val live service modela.

Priču od statusa potpunog promašaja spašavaju fantastična glasovna gluma i prekrasne animacije.

Postava Suicid Squada koju čine King Shark, Harley Quinn, Deadshot i Captain Boomerang dobila je gotovo pa nemoguć zadatak ubiti neke od najmoćnijih junaka na zemlji. Od trenutka kad su procurili planovi za priču, dobar dio fanova osnovnu premisu popratio je s velikom skepsom. Premda itekako zanimljiva, ideja o ubojstvu članova Lige Pravde teško može biti izvedena na način koji ima smisla, jer čak i u nategnutoj logici stripovskog svijeta teško ćete objasniti na koji način bejzbolska palica i automatski pištolj mogu pobijediti bogu nalik likove poput Supermana.

Osim što Suicide Squad nema objektivno nikakvih šansi protiv Lige Pravde, drugi problem koji je trebalo riješiti ticao se zamjene ustaljenih uloga; ako uobičajeni dobričine iz Lige Pravde postaju zlikovci, naši zatvorenici morali su preuzeti ulogu privremenih pozitivaca, dok istovremeno i dalje ostaju dosljedni svojim sadističkim, zlim i na druge načine negativnim osobinama. Nažalost, nakon atmosferičnog i obećavajućeg početka, radnja počinje nepovratno kliziti u lijenu, klišeiziranu i originalnosti lišenu izvedbu koja potpuno ubija jedinu poantu ovako apsurdnog koncepta.

Na prste jedne ruke mogu nabrojati situacije u kojoj se poštuju osobine svih likova.

Za početak, na prste jedne ruke mogu nabrojati situacije u kojoj se poštuje karakter svih likova. Primjerice, iako su članovi Suicide Squada odreda manijaci, ubojice, kriminalci i protuhe svakakve vrste, tijekom deset sati duge kampanje oni nikada ne opravdavaju svoj status već se ponašaju kao nestašni anti heroji, zbog čega previše podsjećaju na Čuvare Galaksije. S druge strane, “zaposjednuti” članovi Lige Pravde toliko su jednolični i nezanimljivi da na trenutke zaboravljate o kakvim ikonama se tu radi. Svatko tko je iole uključen u DC razumije koliki se potencijal krije u ideji da likovi poput Batmana i Supermana ostanu bez moralnih i etičkih kočnica, da ne pričam o tome kako bi time postali strah i trepet za čitavo čovječanstvo.

Suicide Squad: Kill The Justice League s tom idejom nije napravio apsolutno ništa, ni po pitanju narativnog prikaza zlih članova Lige Pravde niti po boss bitkama koje su zanimljive otprilike kao krečenje radijatora. Ideja da pokušavate ubiti Supermana trebala bi biti grandiozna, a izvedba toliko epska da čak i neupućeni igrači osjete ponos i neopisiv osjećaj postignuća što su likovi koje kontroliraju izveli takav podvig, a takvih emocija ovdje ima na kapaljku, što je neoprostivo.

Kultni DC-jevi negativci poput Pingvina i Otrovne Ivy svedeni su na puke sporedne likove bez većeg značaja za glavnu priču

Da stvari budu gore, neki kultni DC-jevi negativci poput Pingvina i Otrovne Ivy svedeni su na puke sporedne likove bez većeg značaja za glavnu priču, čime se dobiva dojam da su u igru ubačeni tek toliko da se umjetno napumpa galerija poznatih imena. Kako je Suicide Squad live service igra, kraj kampanje nije definitivan i samim time priča gubi i ono malo narativnog smisla i emocija koje je potencijalno izazvala kod igrača.

Kako smo već spomenuli, priča ima i svojih dobrih dijelova, a oni su pretežito vezani uz glasovnu glumu i iznimno detaljne animacije likova. Odnosi članova družine su šarmantni, a scenarij je napisan na način da svaki lik dobije svoj veliki trenutak. Što se prezentacije tiče, mislim da Suicide Squad izgleda fantastično, posebice u režiranim scenama u kojima nerijetko do izražaja dolaze izvrsni modeli lica naših bandita. Određeni igrači prigovorili su na izgled Metropolisa, uspoređujući ga s Gothamom iz Arkham Knighta, no ako u obzir uzmemo da je Suicide Squad zamišljen kao multiplayer naslov, grad izgleda sasvim solidno.

MEHOPOLIS

Premda grafički solidan, Metropolis je jedan od dosadnijih i bezveznijih virtualnih gradova koje pamtim, a glavni krivac za to, kao i za štošta drugo, je formula gameplaya koja silom prilika forsira neprekidnu vertikalnost. Suicide Squad uz iznimku nekoliko manjih sekcija nema nikakve borbe u zatvorenim prostorima ili ravninama. Okršaji se uvijek odvijaju na krovovima, etažama i ostalim sklopovima nastambi koje pošto-poto moraju sadržavati uzvisine zbog već spomenute vertikalnosti.

Pojednostavljeno, to znači da svi dijelovi grada moraju imati istu stepenastu strukturu, što pak rezultira time da nikada nisam osjetio da sam u nekoj drugoj četvrti na sasvim drugom dijelu mape, jer gdje god se okrenuo, gledao sam u redove krovova, nadvožnjaka i etažnih garaža. Za vrijeme mog druženja s igrom, zemlju sam dodirno desetak puta, a iako Metropolis ima neke značajne i monumentalne građevine, ne mogu reći da sam u 15-ak sati druženja s igrom zapamtio gdje se išta nalazi, što smatram velikim minusom.

Gdje god se okrenuo, gledao sam u redove krovova, nadvožnjaka i etažnih garaža.

Jednolični dizajn dodatno će naglasiti dosadni neprijatelji. Tijekom igranje ubit ćete ih na stotine, a njihova raznolikost nepostojeća je; svi su bezlični, ljubičasti i s gnjusnim prištevima koje morate pogađati za nanošenje kritične štete. Šalu na stranu, ne mogu se sjetiti kada sam posljednji puta vidio ovako jednoličan dizajn protivnika.

Jednolične prašinare i pokretne mete još bih i mogao oprostiti, ali ništa bolje ni kreativnije nisu ni boss bitke – ako vam kažem da se borba s Flashom i Supermanom odvija na gotovo identičan način, a da je posljednja borba s Braniacom besramna kopija borbe s najbržim čovjekom na svijetu, sve vam je jasno. Ovo nema opravdanja i ne pada mi napamet raspisivati se o nečemu što je neosporno: nedopustivo je da ovoliko malo truda i kreativnosti bude uloženo u borbe s nekim od najpoznatijih likova svjetske pop kulture.

Jednolične prašinare još bih i mogao oprostiti, ali ništa bolje ni kreativnije nisu ni boss bitke

Šlag na ovu fantazmagoričnu tortu svakako je dizajn misija, jedan na jedan prekopiran iz igara poput Overwatcha. Varijacija misija je sramotno malena, a sve su na isti kalup; otprati neko vozilo od točke A do točke B, zauzmi i kontroliraj određene točke, brani nekoga ili nešto od nadolazećih valova neprijatelja i slično. Fascinantno je što se ovakav lijen dizajn provlači i u kampanji za jednog igrača te to djeluje toliko neprirodno i monotono da sam se često morao tjerati da uopće nastavim igrati.

Uzimajući sve dosadašnje šlampavo odrađene dijelove, čovjek bi pomislio kako je Rocksteady apsolutno sve podredio borbi i osjećaju napredovanja i tako dostavio barem koliko-toliko prolazno iskustvo, no čak ni ovdje Suicide Squad nije mogao bez kardinalnih i posve neshvatljivih grešaka. S obzirom na vertikalnu borbu u otvorenom prostoru, kretanje je jedna od ključnih stvari koje su morale biti napravljene kako treba i iskreno priznajem kako Rocksteady tu nije podbacio.

Kretanje je jedna od ključnih stvari koje su morale biti napravljene kako treba i Rocksteady tu srećom nije podbacio.

Svaki član naše družine ima poseban način kretanja koji mu omogućava da u trenutku pređe velike udaljenosti i napadne sa svih mogućih smjerova. Primjerice, Harley Quinn leti okolo s Batmanovom kukom dok King Shark skače u visine poput igrivih verzija Venoma i Hulka. Ovisno o vašim preferencijama, kretanje s pojedinim likovima bit će vam zabavnije od drugih, no važno je naglasiti da se svaki kreće na drastično različit način.

Posve bizarno, ali kretanje je ujedno i jedini način na koji možete razlikovati likove. Rocksteady je daleko najveći naglasak pri borbi stavio na oružja i tako potpuno zanemario nepregledne zabavne elemente koje su ovako šaroliki likovi mogli unijeti u gameplay. Uzmimo za primjer Deadshota, kojemu apsolutno prirodno djeluje uloga klasičnog dps lika koji briljira pri napucavanju iz daljine i korištenju raznog vatrenog oružja. Ovakav stil igranja potpuno mu pristaje i s narativne strane, jer ipak je riječ o plaćenom ubojici.

Posve bizarno, ali kretanje je ujedno i jedini način na koji možete razlikovati likove.

Kako i na koji način opravdati činjenicu da i King Shark i Harley Quinn posjeduju praktički jednake sposobnosti te se igraju na identičan način. Harley Quinn trebala bi preferirati borbu prsa o prsa, a osim razbijanja glava palicom, Harley bi morala nekako profitirati od svojih suicidalnih i rizičnih ponašanja, primjerice upotrebom dinamita, bazuka ili slično.

King Shark je hodajuća velika bijela psina otporna na metke, a sve što je Suicide Squad: Kill The Justice League uspio napraviti sa zubatom ajkulom je oboružati ju teškim strojnicama – svi znamo da su morski psi bespomoćni bez vatrenog oružja! Hodajući morski pas sa strojnicom je prilično promašen dizajn, ali što reći na Boomeranga, čovjeka koji se zove po oružju kojeg gotovo nikada ne koristi u borbi?

Hodajući morski pas sa strojnicom je prilično promašen dizajnom, ali što reći na Boomeranga, čovjeka koji se zove po oružju kojeg gotovo nikada ne koristi u borbi?

Svaki lik na raspolaganju ima dva posebna napada s kojima može prouzročiti veliku količinu štete, no to je maltene sve od njihovih raznolikosti u borbi. Osim što se igraču na ovaj način totalno ubija osjećaj uranjanja u razrađen i poznat mitološki svijet voljenih mu likova, ovakav pristup dodatno mu produbljuje osjećaj jednoličnosti koji se ionako prelijeva sa svih strana.

Ovo se donekle moglo riješiti raznim sposobnostima ili posebnim napadima koje otključavate tijekom kampanje, no sva poboljšanja koja dobivate samo povećavaju štetu i druge karakteristike koji ne mijenjaju srž otupjelog i repetitivnog gameplaya. Suicide Squad: Kill The Justice League igra je brojeva i vizualnog kaosa i siguran sam da će se svidjeti svim igračima koji se pale na neprestano šarenilo podataka o količini zdravlja, nanesene štete, veličini comboa ili upotrebi posebnih oštećenja poput vatre ili zaleđenosti.

Suicide Squad: Kill The Justice League igra je brojeva i vizualnog kaosa i siguran sam da će se svidjeti svim igračima koji se pale na neprestano šarenilo podataka.

Naravno, vaša učinkovitost uvelike će ovisiti o kombinacijama i modifikacijama vašeg naoružanja. Sustav pojačavanja i mijenjanja oružja robustan je, a količina različitog loota kojeg možete pribaviti prilično impresivna, ako u obzir uzmemo da je riječ o live service naslovu koji je tek izašao. Ponavljam, sve to po meni je nebitno jer je srž gameplay petlje repetitivna i jednolična. Stvarno ne razumijem što mi znači prelazak na legendarni pištolj koji radi duplo više štete zaleđenim protivnicima, kad sam ionako proteklih deset sati radio to isto. Kostimi likova trenutačno su vrlo rijetki te se većina može nabaviti isključivo plaćanjem stvarnim novcem, što ne bih preporučio ni neprijatelju.

Najgore od svega, Suicide Squad: Kill The Justice League nikako nije naslov koji može zadržati igrača. Ni uz najbolju volju, ne vidim kako ova igra može poživjeti duže od godinu dana. Gameplay, iako zabavan, brzo dosadi i od tog trenutka slijedi samo beskrajno ponavljanje istih misija u kojima se borite s istim neprijateljima koristeći isti stil borbe uz postupno veće šarenilo i količinu brojčica koje skaču po ekranu.

Warner Bros i Rocksteady najavili su hrpu dodatnog sadržaja i višegodišnju podršku, no ne bih se previše oslanjao na to. Brzi pogled na Steam otkriva kako je Suicide Squad u protekla 24 sata zaigralo svega dvije tisuće igrača. Istinabog, ne možemo provjeriti kakvo je stanje na konzolama, no nema razloga za pretpostaviti da se brojke bitnije razlikuju. Najavljeni su novi igrivi likovi poput Jokera, kao i odijelca za likove i još šarenog oružja, no ništa od toga neće zadržati vašu pažnju više od nekoliko sati, ako se uopće odlučite Suicide Squadu pružiti šansu.

Kao apsolutni zaljubljenik u svijet DC-jevih junaka i Batmanovih avantura u Arkhamovoj trilogiji, ne mogu ne odvojiti pokoju osobnu riječ o Suicide Squadu. Rocksteady i Warner Bros, po mojem skromnom mišljenju, pokušali su izmusti vreće novca od svojih fanova i silom prilika uskočiti u hype vagon zvan live service naslov. Suicide Squad: Kill The Justice League igra je kojoj od srca želim neuspjeh jer predstavlja toliko toga što ne volim i ne podržavam u modernom gamingu.
Zastrašujuća je činjenica da visokobudžetan naslov kojeg više od osam godina razvija jedan od kvalitetnijih i provjerenijih studija može ispasti toliko nedorečen i bljutav, a sve zbog želje da se pod svaku cijenu maksimalno iscijede ljudi koji bi drage volje platili i puno više za punokrvni nastavak Arkhama.

S tim rečenim, važno je naglasiti da nema apsolutno ništa krivo u tome da vam se Suicide Squad svidi toliko da u njega odlučite investirati svoje vrijeme ili novac. Unatoč pretežito negativnom tonu, Suicide Squad: Kill The Justice League nije ni približno najgori naslov koji možete zaigrati. Ipak, ako se odlučite za nabavku, toplo vam preporučujem da sačekate masivan popust, jer po mnogim parametrima, Suicide Squad je školski primjer igre koju se isplati nabaviti samo na debelom sniženju ili putem pretplate.