Osobno mi se jako sviđa ideja iza antologijskog serijala The Dark Pictures. Svake godine dobivamo po jednu horor priču visokobudžetne prezentacije i solidnog potencijala za više prelazaka, samostalno ili u društvu ostalih igrača. Podržavam takav koncept i zaista bih volio da ekipa Supermassive Gamesa uspije napraviti osam horor igara u nizu. Međutim, očekujem da svaka sljedeća takva igra donese barem mali napredak u odnosu na prethodnu ako ću već nešto igrati osam godina za redom. Moglo bi se čak reći da polažem „malu nadu“ u to, ali Little Hope me malo razuvjerio oko višegodišnjeg potencijala ovog serijala.

Ako niste igrali prethodnu igru, Man of Medan, ili pak njezinog duhovnog prethodnika Until Dawn, evo kratkog podsjetnika na glavne odlike The Dark Pictures serijala. Ako ste već upoznati s njima, slobodno preskočite ovaj segment.

Little Hope je naziv američkog gradića u kojemu se ova igra odvija. Mjesto je to u kojemu praktički nema žive duše nakon što je ugašena tvornica koja je bila žila kucavica samoga grada. No, Little Hope ima duboku povijest i ondje su se krajem 17. stoljeća odvijali progoni vještica. Iako u gradu sada nema *žive* duše, ne znači da ondje nema baš nikoga. U to se brzo uvjeri grupa od četvero studenata sa svojim profesorom, koji se u Little Hopeu nađu nakon prometne nesreće. Tragajući za izlazom iz tog mjesta, studenti dolaze do spoznaje da imaju čudnu poveznicu s prošlošću grada.

Najbolji dio priče Little Hopea jest njezina završnica, odnosno ključna spoznaja koja donosi onaj *klik* u glavi nakon kojega neki događaji, koji su ranije bili nejasni, postaju smisleni. Samo zbog toga vrijedi izgurati do kraja, jer je taj rasplet dosta nepredvidiv. Ipak, koliko god efektan bio na kraju, tijekom igranja mi je izazivao odbojnost kroz iritantna ponašanja nekih likova.

Najbolji dio priče Little Hopea jest njezina završnica, odnosno ključna spoznaja nakon koje čudne stvari imaju smisla.

Kako je ovo igra koja se može igrati i u multiplayeru, povišene tenzije i svađe među likovima su nužna stvar. Samo što to u Little Hopeu ponekad ide u smiješne ekstreme, gdje likovi jedni drugima prigovaraju za totalno glupe stvari. Primjerice, u jednom trenutku moj lik ulazi u kuću gdje je čuo neki sumnjivi zvuk, a drugi lik mu dobacuje nešto u stilu: „Hej, ti neovlašteno ulaziš u tu kuću!“. Ma je li bogati; nalazimo se u gradu bez žive duše, proganjaju nas nekakvi duhovi i tebe smeta to što ja ulazim u razrušenu kuću bez da sam pokucao na vrata kojih nema?!

Vrhunac mi je bio kad su se krenuli prepirati oko toga tko bi trebao razbiti prozor bacanjem kamena, jer po mišljenju jednog lika ne može baš svatko pogoditi prozor kamenom s udaljenosti od metra i pol nego za to treba imati pravu *tehniku*. Mo’š mislit’!

Sve te gluposti postanu jasnije na kraju, ali su tijekom igranja i dalje gluposti. Što ne znači da priča nije napeta – jest, igrao sam dalje samo da vidim što će se sljedeće dogoditi. Ponovno sam uživao u liku takozvanog Curatora koji služi kao narator priče i povremeno daje mig oko onoga što se stvarno događa, ako to igrač želi. Taj lik je fantastičan u svojoj teatralnosti. Stoga mogu reći da me se priča najvećim dijelom dojmila po načinu obrade same teme i konačnim raspletom, a malo manje samim likovima. No, dok je priča zadržala kvalitetu na razini Man of Medana, gameplay se pomalo raspao.

Dok je priča zadržala kvalitetu na razini Man of Medana, gameplay se pomalo raspao.

Nekoliko je ključnih propusta zbog kojih sam gameplay nije jednako napet kao u prethodnim igrama Supermassive Gamesa. Prvo, ona fora da svi likovi mogu umrijeti. Mogu, naravno, ali vrlo brzo prokužite koji likovi mogu umrijeti u kojim situacijama. To jest, kad je cijela grupa u opasnosti, prijetnju od umiranja zapravo ima samo jedan lik. I onda po tome možete pogoditi koji su potezi pravi, a koji krivi. Ima to veze s pričom, dakako, ali takva predvidivost ne sjeta dobro u ovakav koncept.

Druga stvar, ono skupljanje fotografija koje prikazuju potencijalnu opasnost preko „predosjećaja“ je u Little Hopeu totalno promašeno. Ovdje su smrti likova valjda toliko rijetke i igra ne želi da prokužite foru kako samo specifični likovi mogu umrijeti u specifičnim situacijama. Pa vam zato slike prikazuju stvari koje nisu pogibije nego samo dijelovi priče koji mogu utjecati na njezin konačni ishod. Pravo sam razočaranje doživio vidjevši kako su među predosjećajima u Little Hopeu uvrstili prikaze događaja iz sljedeće igre, House of Ashes. Koji vrag!? Nisu mogli smisliti dovoljno predosjećaja za trenutnu igru, pa su stavili scene iz igre koju ćemo igrati za godinu dana i nitko se tih scena više neće ni sjećati? Strašno!

Pravo sam razočaranje doživio vidjevši kako su među predosjećajima uvrstili prikaze događaja iz sljedeće igre.

Treća kardinalna greška Little Hopea jest ta da umiranja likova uglavnom ne dolaze kao posljedice odluka, što je bilo genijalno u prethodnim igrama ovog studija. Umjesto toga, svako drugo umiranje je posljedica neopreznosti u quick time eventima. Ta QTE mehanika jest lakša nego u prethodnim igrama jer igra sada pripremi igrača indikatorom da će uskoro morati brzo pritisnuti neku tipku, što je pošteno, ali isto tako smanjuje težinu igre – i to ne kao opcija. Da bi igra „kaznila“ igrača u slučaju da je predobar, na samom kraju jednom krivom odlukom može osuditi skoro sve likove na smrt. Nešto je slično bilo izvedeno u Until Dawnu i nisam bio fan takvog pristupa ondje, a nisam ni u Little Hopeu. Jednostavno ispada kao da sve ranije odluke nemaju težinu dok ne dođe zadnja o kojoj sve ovisi.

Također moram razočarano priznati kako mi Little Hope ni izbliza nije bio strašna igra kao prethodna djela Supermassive Gamesa, a ne bi trebalo biti tako jer se iz teme o vješticama i demonima mogu izvući čuda. Indie horor The VVitch još uvijek pamtim kao jedan od meni jezivijih horor filmova koje sam gledao, a i Hereditary je imao svojih trenutaka. Potencijal je ogroman, a Little Hope je od svega toga igra o lažnim uzbunama u prvoj polovici igre te proganjanju u drugoj polovici. Nema tu neke trajne napetosti ni užasavajućeg osjećaja nadolazeće opasnosti – sve je nekako slabašno i oslanja se na stereotipno „EVO TI NA U FACU“ korištenje jump scarea iliti bu efekta.

Zastrašivanje se oslanja se na stereotipnu „EVO TI STRAŠNO U FACU“ metodu.

Istina je da se Little Hope isplati odigrati minimalno dvaput i trajnost od otprilike četiri sata po prelasku nije loša za traženu cijenu od 30 eura. Međutim, po istoj bih cijeni radije preporučio Man of Medan, a šanse su da ćete tu igru prije naći na popustu.

Uostalom, Little Hope nije donio gotovo nikakav napredak u smislu nezgrapnih kontrola – ovdje je kamera češće iza leđa likova, ali zato jer većinu vremena idu cestom prema naprijed, čim su u zatvorenom fiksni kutovi kamere znaju stvarati probleme prilikom upravljanja kretanjem. Nije mi se svidjela ni mogućnost isključivanja obavijesti svaki put kad se liku promijene karakteristike osobnosti (doslovno pri svakom razgovoru) iako te karakteristike nemaju skoro nikakav utjecaj ni na gameplay ni na priču.

Ako ništa, prezentacija igre ponovno je vrlo atraktivna. Facijalne animacije likova su izvrsne, ali i kretnje tijela općenito. Supermassive ovdje nije daleko od fotorealističnosti i možda do zadnje igre u The Dark Pictures serijalu budemo imali proizvod koji je teško razaznati od stvarnosti. Mogu samo reći da jedva čekam vidjeti što će nova generacija Unreal Enginea donijeti za The Dark Pictures, ako ju isti dočeka.

Međutim, nije sve u grafici i priči – Until Dawn je isto tako imao oboje, a ta je igra stara već pet godina. Od tada je Supermassive Games imao pokušaja i promašaja, a Little Hope je nešto između to dvoje. Priča ove igre je itekako ambiciozna i dobrim dijelom uspijeva ostvariti ono što su developeri htjeli ispričati. No, sad već postaje jasno da si u ovom serijalu priča i gameplay međusobno robuju jer The Dark Pictures naslov treba biti horor s više igrivih likova kako bi zadovoljio multiplayer komponentu, pa priča treba raditi kojekakve akrobacije da bi prisutnost svih tih likova bila opravdana. U Little Hopeu je sav fokus postavljen upravo na to, a posljedice se osjete na onome gdje bi igra trebala biti najjača – napetom gameplayu kod kojega igraču nad glavom uvijek visi činjenica da su mu likovi smrtni.