Kroz godine smo u videoigrama imali nekoliko papirnatih avantura: Paper Mario serijal, Tearaway, Paper Trail… Ne pamtim, međutim, da smo do sada imali igru u kojoj iskačemo iz knjige te natrag u nju. A to je najjednostavniji opis indie bisera zvanog The Plucky Squire. U njemu preuzimamo kontrolu nad junakom jedne slikovnice koji ima magičnu sposobnost da se prebaci u svijet gdje je ta slikovnica nacrtana i napisana.

The Plucky Squire ima interesantan zaplet. Zli čarobnjak Humgrump otkriva da je lik u knjizi koja uvijek završava na isti način – tako da on bude poražen. Zato čarobnjak odluči trajno izbaciti junaka Jota iz knjige kako bi ispisao drugačiju priču. Jot u stvarnom svijetu doznaje kako knjiga ne smije završiti tako da zlo prevlada jer takve priče nitko ne voli i one ne inspiriraju čitatelje. Zato se Jot mora vratiti u svoj svijet i zaustaviti Humgrumpa dok ovaj u knjigu ubacuje stvari kojima ondje nije mjesto.

Ovo je jako dobra ideja za priču i drago mi je što su ju uspjeli popratiti jednako dobrim likovima. Igra ima dopadljivu razinu humora koja se fino uklopila u njezin svijet. Primjerice, lik zvan Moonbeard je čarobnjački DJ i vaš mentor koji je naziv dobio po tome što mu je brada u obliku polumjeseca, a kad vam se ne obraća bežično onda ima svoju minijaturnu verziju koja većinu razgovora započinjenje s „Yo!”. U svijetu Plucky Squirea naći ćete trolove koji štuju metal glazbu, a u glavnom gradu vidjet ćete likove koji su „pobjegli” s poznatih umjetničkih djela – Mona Lisu, Munchovog tipa koji vrišti, itd.

The Plucky Squire je u svemu igra i priča koja je predstavljena tako da ju mogu konzumirati sve generacije – uključujući i najmlađe igrače. Nije mi zbog toga bila nimalo manje interesantna, ali ipak moram priznati da sam u drugoj polovici počeo letimično prolaziti kroz razgovore likova i sve više ubrzavati brojne prekide samog igranja da bi igra detaljno objasnila što se u tom trenutku događa.

To me najviše smorilo u The Plucky Squire. Rijetkost je da ovdje neprekidno igrate barem pet minuta jer igra ima potrebu da vas zaustavi na svakoj zagonetki i skoro svakom obračunu s protivnicima da bi vam tekstualno dala upozorenje ili nekakav savjet. Mislio sam da je to dio nekakvog tutoriala na početku, ali se to prekidanje protegnulo i na ostatak igre. Svjestan sam da je igra dizajnirana za djecu, ali ne vjerujem da će djeca biti oduševljena stalnim usporavanjem igranja za 5-6 tekstualnih komentara koji daju kontekst zbivanju. Umjesto da se igra fokusira na igranje unutar slikovnice, ostaje dojam da u njoj čitate više teksta nego u stvarnim slikovnicama.

Umjesto da se igra fokusira na igranje unutar slikovnice, ostaje dojam da u njoj čitate više teksta nego u stvarnim slikovnicama.

The Plucky Squire koristi vrlo jednostavne mehanike borbe i kretanja, ali ima nekoliko zanimljivih ideja u postavljanju izazova, tj. zagonetki. Ponekad tako iz jednog dijela slikovnice morate isjeći jednu riječ i zamijeniti ju drugom kako bi se slikovnica promijenila i otvorila vam put na sljedeću stranicu. Uvijek je tu samo jedno rješenje i cijela je stvar više simpatična nego impresivna, ali igri svejedno daje malu dozu unikatnosti.

U određenim se trenucima također koriste mini-igre kojima The Plucky Squire nakratko mijenja žanr. Ima tu boksanja, pucanja, ritmičnog bejzbola i sl. Zgodni su to dodaci za razbijanje glavne mehanike, ali nijedan nije posebno izazovan niti toliko zabavan da biste poželjeli još. Na kraju krajeva, sve su te mini-igre toliko bitne da postoji opcija za preskakanje istih. Opcija je vjerojatno tu kako mini-igre ne bi blokirale napredak mlađim igračima, ali činjenica je da uopće nisu izazovne. Veće su šanse da će mlađi igrači zapeti na zagonetkama nego na tim mini-igrama.

Sve su mini-igre toliko bitne da postoji opcija za njihovo preskakanje.

Najzabavniji dio igre je upravo onaj vezan za glavni zaplet – putovanje iz slikovnice u stvarni svijet te natrag u slikovnicu. Povremeno igra koristi zanimljive fore, na primjer kad neke objekte unutar svijeta u slikovnici morate premjestiti na drugi kraj tako da u stvarnom svijetu okrenete stranice knjige kako bi objekti na njima pali na svoje mjesto. Sve u svemu, ima The Plucky Squire nekih svojih aduta i zabavnih asova u virtualnom rukavu.

Jedan od aduta mu je i dojmljiva vizualna prezentacija. Dvodimenzionalni svijet iz slikovnice ovdje izgleda baš onako kako biste očekivali – rukom crtan, šaren i jednostavan. Pravu ljepotu pak vidite kad skočite u 3D okruženje i primijetite kako je sve na stranicama knjige i dalje animirano. Igra u 3D svijetu izgleda lijepo te se savršeno uklapa s crtežima u 2D obliku. Ipak, ne očekujte ovdje tehničku detaljnost materijala kao u jednom Astro Botu. Na kraju krajeva, The Plucky Squire nije ni 3D platformer u punom smislu te riječi jer nemate samostalno upravljanje kamerom.

Dvodimenzionalni svijet iz slikovnice ovdje izgleda baš onako kako biste očekivali – rukom crtan, šaren i jednostavan.

S tehničke strane je igra odrađena korektno, barem u slučaju verzije za PlayStation 5 koju sam igrao. Naišao sam samo na jedan bug s fizikom tijekom igranja, ali je povratak na zadnji checkpoint spasio situaciju. Performanse igre su se držale na stabilnih 60 sličica po sekundi, bez ikakvih trzuckanja, i to je zapravo jedini i standardni način izvedbe za ovu igru.

The Plucky Squire je po traženoj cijeni od 30 eura isplativa avantura, ali ne i jedna koju bih smatrao neizostavnom. Volio bih da mi je nakon svega u pamćenju više ostalo samo igranje, a ne konstantno prekidanje igranja tekstualnim prezentiranjem radnje. Stavimo li to po strani, igra ipak ima dobro osmišljenu priču, ugodan vizualni tretman i nekoliko trenutaka koji mogu izmamiti osmijeh na lice. Po standardnoj cijeni možda nije obavezno štivo, no ako ju nađete na popustu ili na pretplati, mislim da zaslužuje šansu.