Deck 13 je kompetentan studio i njihov The Surge 2 jedno mi je od najdražih soulslike iskustava. Drago mi je što su se nakon tri igre u tom podžanru akcijskih RPG-ova odlučili okušati u nečem drugačijem. Atlas Fallen tako predstavlja klasičnu akcijsku avanturu u fantastičnom otvorenom svijetu. Gledajući mnogobrojne trailere, moglo bi ju se opisati kao miks Journeya i God of Wara, a neke je igrače podsjetio i na desetljeće stari Kingdoms of Amalur. Kao veliki ljubitelj svega navedenog, moram priznati da sam  bio poprilično zaintrigiran onime što sam vidio pa idemo vidjeti što se krije ispod te sjajne, potencijalom pune površine.

Samo prašina u vjetru

U Atlasu priču započinjemo kao bezimeni, izrabljivani pripadnik kaste radnika u zemlji kojom vlada nemilosrdni bog sunca – Thelos.  Nedugo nakon početka igre, nabasate na magičnu rukavicu u kojoj obitava misteriozni lik imena Nyall koji je izgubio sjećanje o sebi i svojim okolnostima. Naravno, rukavica sa sobom donosi supermoći koje onda valja upotrijebiti kako biste stali na kraj Thelosu i njegovom opresivnom režimu. Forspoken vibre na najjače.

Odmah mogu reći kako se radi o najklišej, najbeživotnioj priči koju je moguće iskusiti u mediju videoigara. U početku su stvari još koliko-toliko intrigantne i kompetentno prezentirane, ali se raspadnu čim vas igra pusti u otvoreni svijet. Glavni lik je bezlična ameba, a NPC likovi su na razini bezdušnih robota – bilo po glasovnoj glumi, bilo po samoj kvaliteti scenarija. Likovi vezani uz priču su jedva pamtljivi, a sporedni su tu tek da vam daju kakvu misiju. Igra čak nudi da s nekim od njih birate dijalog koji je komotno mogao izostati iz igre i ništa se ne bi promijenilo.

Ako tražite zanimljivu priču, jedino što bi vas u Atlasu moglo držati jest intrigantnost samog svijeta. Očito je da se radi o svijetu čija su zlatna vremena daleka prošlost i zna tu bljesnuti nekakva fantastična vizura ili impresivna građevina. Ipak je igru radio studio poznat po soulslike naslovima pa ne čudi da im takav tip vizualne grandioznosti donekle ide od ruke. Ima tu nekakvih zanimljivih tekstualnih zapisa razasutih svijetom koji daju dublji uvid u povijest, ali istovremeno predstavljaju podsjetnik na nerealizirani potencijal onoga što je narativ Altas Fallena mogao biti.

Definicija osrednjeg

Svijet Atlas Fallena sačinjen je od nekolicine velikih, otvorenih područja koje se postepeno otključavaju napredovanjem u priči. Uglavnom se tu radi o relativno prostranim pustinjama s ponešto šumaraka prošaranih manjim naseljima ili većim gradovima. Jedna od značajki koja se ističe ovdje je definitivno samo kretanje tim svijetom. Magična rukavica vam odmah na početku podari moć “surfanja” po pijesku, a kasnije mogućnost duplog skakanja, ali i dashanja kroz zrak.

Iako surfanje pijeskom funkcionalno nije mnogo brže od trčanja, izgleda poprilično kul i dosta se fluidno uklapa u ostale modalitete kretanja. Osjećaj kad surfate po pijesku, preskočite nekakvo brdašce i po doskoku odmah nastavite surfati je izveden odlično i općenito pozdravljam bilo kakav napor da se obično kretanje u igrama učini zabavnijim. Svijet je definitivno dizajniran s pozamašnom dozom vertikalnosti pa sve mogućnosti kretanja pružaju i lagane platformerske segmente. Rukavica čak dozvoljava da određene objekte podignete iz pijeska te si tako otvorite put nedostupnim mjestima.

Surfanje pijeskom i kretanje svijetom je fluidno i poprilično zabavno.

Bilo bi to još bolje da misije daju zanimljiv kontekst onome što radite. U igrinih 10-15 sati, bilo da se radi o glavnim ili sporednim misijama, sve se više manje svode na isto. Otiđi na lokaciju, pronađi nešto i ubij nekolicinu bolno neraznovrsnih neprijatelja. Nekad će trebati uposliti spomenute platformerske vještine, ali definitivno nedovoljno da se razbije strukturna repetitivnost. Tu i tamo je istraživanjem moguće pronaći škrinje koje obično ne sadrže ništa uzbudljivo – tek pokoji novčić ili resurs za nadograđivanje opreme.

Situaciju donekle spašava sustav borbe. Borba je ovdje mehanički pristupačna u smislu da imate lagane i teške napade, a moguće je izbjegavati i parirati protivničke napade. Začin čitavog sustava je mehanika momentuma. Uz zdravlje postoji pokazivač momentuma koji se puni nanošenjem štete protivnicima. Što je momentum puniji, igrač na raspolaganju ima više aktivnih i pasivnih vještina, ali i prima više štete. Uz to, zadavanje štete protivnicima jedini je način na koji se možete izliječiti pa je napadački orijentiran stil borbe jedini način za uspjeh – čak i protiv lakših protivnika.

Sustav borbe solidno je odrađen, a pruža i dobru dozu customizacije.

Aktivne i pasivne vještine se skupe od palih neprijatelja i to je jedan aspekt gdje igri definitivno ne fali raznovrsnosti. Spektralni čekići koji padaju s neba, energetski napadi, šiljci, tornada i slično samo su dio arsenala kojim se moguće opremiti. Ima tu i pasivnih i obrambenih vještina, a sve ih je moguće kombinirati i nadograditi kako bi bili još efektivniji u borbi. U zadnjoj trećini igre moguće je postati toliko moćan da svi protivnici osim bossova padaju kao od šale, što će biti super onima koji vole fantaziju moći.

No nije borba bez svojih problema. Animacije protivnika i glavnog lika u borbi dosta su uštogljene pa se teško osloniti na izbjegavanje i pariranje. Kamera i njeno zaključavanje na neprijatelje zna biti strahovito sporo, a veći protivnici imaju potencijal zakloniti čitav ekran što može izgledati poprilično kaotično. Neprijatelji se sastoje od manjih i većih, vizualno impoznatnih beštija, ali kao što sam spomenuo – bolno im fali raznolikosti.

RPG elementi su poprilično površni, a neprijateljima bolno fali raznovrsnosti.

Osim nadogradnji vještina, ostali RPG elementi su vrlo jednostavni. Progresija po levelima je vezana uz nekolicinu nadogradivih oklopa koji se zarade u misijama. Vizualno su zanimljivi i čak im je moguće po segmentima promijeniti boje što mi je osobno bio jedini i najveći poticaj da neke misije unatoč repetitivnosti izguram do kraja.

Ima Atlas i mogućnost kooperativnog igranja za dvoje igrača i to je odrađeno poprilično dobro. Igrači zajednički mogu proći kroz čitavu igru, a igra kod spajanja u co-op razmatra njihovu individualnu progresiju te podiže ili spušta level igrača koji se spaja na hosta. Sustav nije savršen, ali je daleko bolji od mnogih drugih sustava u sličnim igrama. U svakom slučaju, surfanje po pijesku i mlaćenje beštija je puno zabavnije u društvu i podiže iskustvo igranja Atlas Fallena na višu razinu.

Kasniš 10-tak godina

Atlas Fallen po budžetu spada u srednju kategoriju igara. Iako nisam očekivao nekakav dragulj vizualne razlučivosti, ne mogu reći da nisam pomalo razočaran. Atlas vizualno definitivno kaska za konkurentima iz sfere igara otvorenog svijeta, a na momente izgleda kao igra stara deset godina. Spašava ga donekle vizualni stil pa zna tu sijevnuti neki impresivan pejzaž ili grandiozna građevina, ali to je otprilike to. Čak i pijesak izgleda poprilično bazično što definitivno nije dobro za igru čija je tematika manipulacija pijeskom.

Na PC-u igra nije pretjerano gladna hardvera pa je moguće doseći relativno stabilnih 60 fps-a uz višu razinu detalja. Stvari mogu kratko potonuti u scenama s hrpom neprijatelja i specijalnih efekata, ali se igra više-manje dobro drži.

Konzole imaju quality i performance postavke koje dobro rade svoj posao ovisno o tome želite li igrati s višom razinom detalja u 4K ili u više frameova. Tu svakako preporučam performance mod jer u quality modu skok u detaljima nije toliko značajan da se zakinete za fluidnost gameplaya. Ima tu ponešto bugova kao što su titrajuće teksture, trapave animacije ili izostanak specijalnih efekata kod nekih napada. Srećom, većina njih je vizualne prirode pa ne kvare iskustvo igranja.

Spomenuo sam lošu glasovnu glumu i njoj definitivno ide barem 40% zasluga za tešku probavljivost priče. Osim robotske izvedbe, lip-sync je nepostojeći pa neki likovi klepeću ustima i dok ništa ne pričaju što dodatno srozava čitav dojam. Glazba također upada u kategoriju zaboravnog što je po meni propuštena prilika za ovakav tip fantastičnog okruženja.

Dobro na popustu

Atlas Fallen je tip igre koji unatoč skromnijem budžetu pokušava konkurirati nekim daleko većim igračima u svojoj kategoriji. Nažalost, ambicija i realnost su dvije sasvim različite stvari i igra definitivno ne doseže visine za kojim poseže. Unatoč tome – nije za baciti.

Ako tražite kompetentnu priču, zanimljive likove ili bogatstvo RPG elemenata, ovdje ih definitivno nećete naći. Ali, ako vam je prihvatljivo isključiti mozak, sustav borbe i zabavno kretanje vizualno zanimljivim svijetom ima potencijala držati vas od početka do kraja – pogotovo ako igrate s društvom.