Kao strastveni ljubitelj akcijskih i soulslike igara, s velikim sam uzbuđenjem iščekivao Black Myth: Wukong. Rani prikazi sugerirali su da će igra biti vizualni spektakl, ali unatoč očitim uzorima, ostalo je mnogo neodgovorenih pitanja o igrinoj strukturi i opsegu. Sama činjenica da ova recenzija dolazi nešto kasnije dovoljno govori o veličini igre, a u nastavku ću vam pokušati prenijeti svoje izuzetno pozitivno iskustvo. Ono što odmah mogu reći jest da će vam, nakon što odigrate ovu igru, gotovo biti drago kada vas netko nazove majmunom.

Majmunska posla

Posebnost Black Myth: Wukonga je što nas njegova priča vodi u svijet kineske mitologije koja je uvelike neistražena u mediju igara. Konkretno, igra je temeljena na događajima iz romana Journey to the West, u kojem grupa, predvođena titularnim Sun Wukongom, putuje kako bi pomogla budističkom redovniku Tang Sanzangu u njegovoj misiji. Naravno, ovo je informacija koju sam saznao tek nakon igranja Wukonga, što govori u prilog činjenici da igra uspješno potiče interes za kinesku književnost i mitologiju. Međutim, oslanjanje na narativ književnog predloška u kontekstu jedne igre ima i svoje mane.

Da budemo jasni, glavna priča Wukonga i pojedinačne mikro priče prilično su jednostavne za praćenje. U spektakularnom uvodu igre, dostojnom najbolje epizode Dragon Ball Z-a, Sun Wukong se suočava s panteonom božanstava koja ga vide kao prijetnju. U ovom dijelu igre, usporedbe s God of War uvodom apsolutno stoje jer Wukong se čini izuzetno zanimljivim protagonistom. Ne samo da je scena vizualni spektakl, nego Wukong zrači rječitošću, samopouzdanjem i drskošću, doslovno dominirajući ekranom.

Wukong ima snažan uvod koji uvelike podsjeća na spektakl God of Wara.

Nažalost, nakon uvoda, stvari kreću nizbrdo kada Wukong naizgled biva poražen, a narativ se prebacuje na kriptični minimalizam nalik Souls igrama. Tu preuzimate kontrolu nad njegovim nijemim potomkom, kojem je zadatak prikupiti šest magičnih artefakata kako bi efektivno reinkarnirao Wukonga.

Kroz čitavo putovanje se priča poprilično oslanja na implicitne reference i složene odnose među likovima koje je teško pratiti ako niste upoznati s kineskom mitologijom. Konkretno, likovi i boss protivnici na koje naiđete tijekom putovanja se često šturo i kriptično referiraju na svoju prošlost ili događaje kojima niste svjedočili tijekom igre. Tek nakon što sam istražio kinesku mitologiju i priču o Sun Wukongu, uspio sam povezati neke elemente, ali čak i tada, poetičan i enigmatičan stil pripovijedanja često me ostavljao u situacijama gdje nisam bio siguran protiv koga se borim niti zašto.

Priča se uvelike oslanja na poznavanje književnog predloška i kineske mitologije.

U tipičnom souls stilu, narativ ostavlja poprilično prostora za vlastitu interpretaciju, što vas u konačnici može ostaviti zbunjenim i nezadovoljnim. Svakako je impresivna posvećenost detaljima i slojevita vjernost izvornoj legendi, ali način na koji je sve to prezentirano definitivno nije za svakoga.

Planet majmuna

Wukong je strukturiran u šest poglavlja, a svako poglavlje donosi jedinstvenu lokaciju s različitim okolišima, običnim i boss protivnicima te drugim izazovima. Iako su leveli uglavnom linearni, većina njih nudi obilje opcionalnih puteva, račvanja i tajni, što uspješno prikriva osjećaj linearnosti. Čak i kada vas igra vodi kroz uski, neizbježni put, vizualna prezentacija često stvara impresivan dojam otvorenosti s prizorima koji izgledaju zaista epski. Međutim, ta vizualna otvorenost ponekad može narušiti imerziju, jer ćete se često susresti s nevidljivim zidovima dok pokušavate skočiti na kamen ili se kretati stazom koja bi trebala biti dostupna, ali nije.

Igra nema nikakvu mapu niti pokazatelj smjera prema glavnoj misiji, što s jedne strane pridonosi osjećaju zadivljenosti i istraživanja, ali istovremeno stvara i određene probleme. Mnogi dijelovi svakog levela nemaju prepoznatljive značajke koje bi vam intuitivno pomogle u orijentaciji, pa je lutanje gotovo neizbježno. Često mi se i događalo da slučajno naletim na boss protivnika koji bi me gurnuo u iduće poglavlje, a da nisam ni izbliza istražio onoliko koliko sam želio. Srećom, igra omogućuje povratak u već završena poglavlja, pa taj osjećaj da ste propustili cijele dijelove igre nije potpuno obeshrabrujući.

Leveli su relativno raznovrsni i unatoč linearnosti pružaju mnogo prilika za istraživanje.

Igra aktivno potiče povratak na prethodne lokacije, nudeći brojne tajne koje vam neće biti otkrivene bez truda, podsjećajući na najbolje Souls igre. Neke će biti očite onima s okom za detalje, dok će druge zahtijevati dobru dozu istraživanja ili čak malo sreće (ili vodiča) da ih pronađete. Ponekad će vas tajna odvesti do impresivne boss borbe, drugi put ćete biti nagrađeni vrijednim komadom opreme, a katkad ćete otključati potpuno nova područja sa svim navedenim. Wukong je zaista igra u kojoj se isplati istražiti svaki kutak, do te mjere da čak i jedan od završetaka zahtijeva da se vratite u ranije poglavlje i otkrijete potpuno novu lokaciju – bez da vam igra to izravno kaže.

King Kong

Kroz recenziju sam nekoliko puta spomenuo Souls igre, i iako Wukong sadrži mnoge elemente tipične za taj žanr, ne može se u potpunosti svrstati u tu kategoriju. Ovdje su također prisutne mehanike poput upravljanja staminom, checkpoint sustava sličnog bonfire mehanici, gdje punite predmete za liječenje i slično. Međutim, što se tiče težine, igra je definitivno lakša od bilo kojeg Soulslike naslova, ali je istovremeno znatno izazovnija od akcijskih igara poput God of War ili Devil May Cry. Protivnici udaraju jako, ali udara i Wukong koji na raspolaganju ima zaista širok arsenal. Smrt vas ne kažnjava gubitkom iskustvenih bodova i opreme pa je cijela stvar odmah po tom kriteriju pristupačnija od većine soulslike naslova.

Međutim, postoje značajne oscilacije u težini između različitih protivnika. Primjerice, može se dogoditi da bossa, koji bi trebao biti kulminacija čitavog poglavlja, pobijedite u jednom ili dva pokušaja, dok vas prvi, naizgled najslabiji boss u idućem poglavlju, može vratiti na checkpoint desetak ili više puta. Dobra stvar je što, ako zapnete na posebno snažnom bossu, istraživanje i podizanje levela obično će vas dovoljno ojačati da ga na kraju savladate. Kad god sam naišao na nesavladiv zid, obično je to bila moja krivica jer sam se prerano zaletio na protivnike na koje nisam bio spreman.

Težina igre je vrlo dobro pogođena i gotovo nikada ne dovodi do frustracija.

Ne spominjem puno obične protivnike razasute po levelima jer oni blijede u usporedbi s uistinu impresivnim bossovima. U Wukongu ih ima preko 100, i ponekad je zaista prisutan dojam da je cijela igra jedan veliki boss maraton. Međutim, osobno nikada to nisam doživio kao nešto negativno. Upravo suprotno, bossovi su ne samo vizualno impozantni, već su i relativno kompleksni, često s višestrukim fazama u kojima mijenjaju napade ili se transformiraju u druge oblike. Iako ponekad mogu biti nerazumljivi, često utjelovljuju ključne narativne segmente igre i definitivno su jedna od najvećih svijetlih točaka ovog naslova.

No ne bi ni susreti s njima bili ni izbliza tako dobri da borba nije na mjestu. Ona je ovdje prije svega brza i super zabavna. Primarno imate lagane i teške napade koje kombinirate s magijom i pasivnim efektima raznorazne opreme i drugih predmeta. Iako se regularni i određeni specijalni napadi oslanjaju na staminu, ona je ovdje izdašna do te mjere da vas u borbi gotovo nikad neće sputavati. Wukong na raspolaganju ima i nekoliko magija koje su super korisne u borbi, a zbog čijeg je često presudnog značaja u borbi mana i nešto ograničeniji resurs od stamine.

Wukong raspolaže bogatim aresenalom zbog kojeg je borba iznimno raznovrsna i zabavna.

Da stvar dodatno, začini, po uzoru na Ghost of Tsushima, Wukong ima pristup stavovima koji mijenjaju njegov stil borbe s naglaskom na izvođenje teškog napada. Primjerice, s pillar stavom se Wukong može podići visoko na svoj štap i tako se staviti izvan dosega određenih napada dok će thrust stance moći udariti protivnike s veće udaljenosti. U defenzivnom smislu se igra uglavnom oslanja na izbjegavanje gdje imate mogućnost izbjegavanje koristiti uzastopno tri puta prije nego Wukong zatreba kratku sekundu predaha. Tehnički, postoji mogućnost pariranja, ali je vezano uz magiju koja troši manu koju je po meni bolje iskoristiti za ofenzivne i druge efekte.

Wukong daje hrpu opcija za specijalizaciju pa se sa svim alatima možete fokusirati na statusne efekte, ili sagraditi čitave buildove oko magija kao što je imobilizacija ili kreiranje klonova. Bitno je i varirati vještine jer ima bossova koji će biti potpuno otporni na vaš stil igranja. Primjerice, jedan boss sposoban je okrenuti vaše klonove protiv vas, a neki su potpuno otporni na imobilizaciju pa svakako nije dobro staviti sve žetone na jedan broj.

Wukong ima brojne rute za progresiju lika, a mnoge zahtjevaju temeljito istraživanje levela.

Već sam spomenuo koliko je istraživanje isplativo, a to se posebno odnosi na razne rute progresije. Osim standardnog levelanja skupljanjem iskustvenih bodova, igra nudi širok spektar oklopa, oružja i resursa za craftanje. Što se opreme tiče, progresija je inicijalno vrlo linearna-kako napredujete kroz levele, postupno pronalazite sve moćniju opremu. Međutim, moguće je završiti potpuno opcionalnu misiju koja otključava mogućnost nadogradnje opreme, što vam omogućava veću kontrolu. Tako možete izjednačiti statistički slabiji komad opreme s početka igre s onim iz kasnijih faza.

Posebno se ističe mogućnost transformacija, koje dolaze u dvije varijante. Prva je kratkotrajna transformacija u jednog od protivnika, koji zatim izvodi sebi svojstven, moćan napad. Druga varijanta omogućava potpunu transformaciju u protivnika, pri čemu preuzimate sve njegove sposobnosti na kratko vrijeme. Transformacije su definitivno među najmoćnijim i najzabavnijim alatima u Wukongovom arsenalu, jer ne samo da vam pružaju prostor za predah, već efektivno predstavljaju i dupli život – kada vam zdravlje u transformaciji padne na nulu, jednostavno se vraćate u Wukongov oblik. Naravno, transformacije imaju duži cooldown od regularnih magija, pa ih nije moguće prečesto koristiti. Super je što je većina transformacija također potpuno opcionalna, što predstavlja izvrstan poticaj da dodatno istražite već ionako primamljive kuteve svakog levela.

Brojne transformacije su moćan i super zabavan dio Wukongovog arsenala.

Ima tu još raznih sitnica kojima je moguće poboljšati specifične vještine, magije ili druge aspekte Wukongovog arsenala. U tom smislu, igra me podsjeća na Nioh, jer osim što je jezgra borbe zabavna, nudi i brojne mogućnosti i opcije koje, uz pažljivo kombiniranje, omogućuju poraz svakog protivnika uz minimalne frustracije, unatoč, na momente, relativno visokoj težini.

Ape-ic

Od najave da će Wukong biti naslov razvijen na Unreal Engine 5 i prvog trailera, bilo je jasno da će igra biti vizualno impresivna, a taj se sentiment prenosi i na konačnu verziju igre. Sada, nakon što sam iskusio Wukonga u punom opsegu, još sam više impresioniran njegovim vizualima. Gotovo da nema segmenta igre koji kvalitetom vizualnog prikaza zaostaje za ostalima. Sve, od okoliša – bilo da se radi o šumama, snijegom prekrivenim planinama, pustinjama ili raznim hramovima i pagodama – izgleda fantastično, a neke scene graniče s fotorealizmom. Iako postoje određeni segmenti levela koji se recikliraju i ponavljaju, što ponekad može otežati navigaciju, vizualni dojam igre je izvanredan.

Već sam spomenuo vizualnu poslasticu koju predstavljaju boss protivnici, a još je veći užitak gledati ih u pokretu, obasute spektakularnim specijalnim efektima njihovih često razarajućih napada. Igra ima vrlo jedinstven vizualni identitet, koji je u velikoj mjeri potpomognut autentičnim prikazom i odavanjem počasti kineskoj mitologiji. Slično je i s glazbom, koja je također autentična i savršeno se uklapa u atmosferu igre. Posebno bih istaknuo bezglavog gitarista iz drugog poglavlja, čija je izvedba završila na mojoj playlisti najbolje glazbe iz igara.

Igra je prava audiovizualna poslastica, ali to na momente ima svoju cijenu.

Provevši čitav život slušajući japanske glasove u igrama i animeu, pomalo mi je bilo teško naviknuti se na kinesku glasovnu glumu, ali smatram da je to pravi izbor za većinu igrača. Da, nešto je teže pratiti titlove, ali cijela stvar djeluje puno autentičnije, bolje zvuči, a važno je napomenuti da jedino na kineskom jeziku dobivate potpuno usklađene pokrete usana s onim što likovi govore.

Što se tiče optimizacije, mogu reći da je Wukong relativno dobro optimiziran s obzirom na to kako izgleda. Ipak, igra je na višim postavkama iznimno zahtjevna, a opcije poput Ray Tracinga mogu baciti na koljena i najmoćnije konfiguracije. Postoji dovoljno postavki za prilagodbu kako bi se postigao relativno visok framerate, ali u nekim scenama možete očekivati pad FPS-a, posebno u nakrcanim sekvencama ili prijelazima između filmića i gameplaya. Također, prisutni su i bugovi poput desinkronizacije zvuka, čudnih hitboxa, i povremenih rušenja prilikom kompilacije shadera, što može biti frustrirajuće, ali nije presudno za cjelokupno iskustvo igre.

Banana split

Priroda recenzentskog posla je da vam što objektivnije predstavim sve pozitivne i negativne aspekte igre, ali moram reći: ako volite akcijske igre, zanemarite sve mane i zaigrajte Black Myth: Wukong ako već niste. Možda vam pri prvom prelasku mnoge stvari neće biti jasne, ali igra će vas toliko zabaviti da vas to neće pretjerano brinuti. Štoviše, impresivna reprezentacija kineske mitologije mogla bi vas zaintrigirati dovoljno da se upustite u istraživanje te tematike, a zatim se vratite igri s još većim poštovanjem prema ovom pravom dragulju akcijskog žanra.