Ili sam ja ozbiljno neupućen ili je originalnom Tails of Ironu po izlasku bilo posvećeno premalo pažnje s obzirom na njegovu kvalitetu. Tako sam ja za njega saznao tek kad nam je bilo ponuđeno da mu recenziramo nastavak – tri godine prekasno. Taj je “mali” akcijski 2D naslov uspio u onome u čemu ne uspijevaju ni razvikaniji studiji. Prvo, identificirao je elemente koji soulsborne naslove čine toliko privlačnima za igranje, a onda je vizualnom prezentacijom i estetikom na tragu Hollow Knighta udario jasan pečat na žanr u kojemu je sve teže biti originalan. Intrigantna je bila i njegova priča o ratu između kraljevstva štakora i horde žaba, čiji je pripovjedač bio nitko drugi nego sam vještac Geralt. Odnosno Doug Cockle, kako se taj predstavlja u normalnom stvarnom svijetu.

S obzirom na relativnu nepoznatost prve igre, nije loše onda odmah spomenuti da Tails of Iron 2: Whiskers of Winter možete igrati i bez poznavanja prethodnog gradiva. Najosnovnije informacije ionako ćete saznati iz prologa: tako u vrijeme kad se Jug nalazi pod opsadom žaba, kraljevstvo na sjeveru iznenadnim su napadom razorili šišmiši. U ulozi mladog štakorskog kralja Arla u ruke uzimate mač i štit pa krećete u obnovu kraljevstva. Da biste u tome uspjeli morat ćete, naravno, poraziti šišmiše, ali se pritom i sukobiti s nekim drugim zvjerkama, poput zmija, paukova i ptičurina.

Po uzoru na soulsborne naslove, borba je u Whiskers of Winter u središtu pozornosti te je u suštini relativno jednostavna. Nema tu nekog spektakla i ulančavanja poteza – trebate se izmicati, kotrljati, blokirati i parirati pa tek tu i tamo zadati neki svoj udarac. U serijalu Tails of Iron neprijatelji najavljuju napade određenom bojom, a te signale morate popratiti odgovarajućom akcijom. Neke je napade tako moguće samo blokirati, za druge se potrebno izmaknuti itd. Ipak, za razliku od originala ovdje prilikom kotrljanja postoje takozvani i-frameovi, pa kotrljanjem možete izbjeći i napade koje u osnovi ne biste trebali moći izbjeći na taj način. To je promjena koja samo dodatno približava Whiskers of Winter serijalu Dark Souls.

Novitet su i elementarni efekti kojima je popraćena većina oružja i oklopa. Tako opremu trebate birati ovisno o trenutnim neprijateljima pa vam samo jedan mač ili koplje ne mogu vam poslužiti kao “Katica za sve”. Pri promjeni opreme također trebate imati oko i na njezinoj težini, jer o njoj ovise brzina i daljina kotrljanja.

Inzistiranje na kontinuiranom prilagođavanju situaciji je, očekivano, dvosjekli mač. S jedne strane, uvijek je zanimljivije imati borbu koja je dinamična i traži prilagodbu, no dosadi neprestano ulaženje u izbornike. Na sreću, vrste neprijatelja na jednoj lokaciji se ne mijenjaju toliko često da bi u računici prevladao negativni aspekt.

Drugi važan novitet po pitanju borbe jest mogućnost korištenja različitih zamki, protuotrova i kamena za brušenja oružja. Taj je dio solidno odrađen pa daje više slobode onima koji vole i malo taktizirati, a pritom se opet ne nameće u prvi plan. Jedini je popratni problem taj da u ruksaku možete nositi tek nekoliko predmeta iste vrste (često jedan do dva), pa ćete se često morati vraćati trgovcima da biste obnovili zalihe. Usprkos spomenutim mušicama, rekao bih da je već ionako odlična i intuitivna borba iz originala podignuta još za jednu razinu u Whiskers of Winter.

Borbi po pitanju kvalitete pariraju igrin svijet te njegova audiovizualna prezentacija. Em se “Geralt” vratio i opet posudio glas pripovjedaču, em su crteži briljantni. A takvi su i sami predjeli kojima prolazite. Inicijalno vam se može učiniti da se radi o tipičnim srednjovjekovnim fantasy motivima, samo sa štakorima umjesto ljudi. Međutim, ubrzo posjećujete kraljevstvo sova koje svojom arhitekturom potpuno izlazi van takvih konvencija. Slična iznenađenja se nastavljaju nizati kroz ostatak igre. Iako po pitanju samog pisanja ništa tu nije posebno revolucionarno te se dosta koriste i klišeji, konačni je rezultat pamtljiv.

Postoji još jedan element koji ovaj naslov dijeli sa serijalom The Witcher, no on baš i ne oduševljava. Jedan od noviteta u odnosu na original tako je lov na specifična čudovišta. Neki NPC da vam lokaciju čudovišta, vi odete tamo i eliminirate ga. Ponekad čudovište pobjegne pa trebate putovati na novu lokaciju, no to je manje-više to. Tu se dobro da uočiti boljka koja muči i neke druge friško uvedene elemente – npr. kuku za penjanje, da ponudim još jedan primjer. Iako su oni uvedeni s jasnom namjerom da se proširi sadržaj, u praksi samo usporavaju tempo i naglašavaju vraćanje na već posjećena područja, kojeg je ionako malo previše za igru od 7-8 sati s relativno malo elemenata metroidvanije.

Ipak, nema kod Tales of Irona 2 neke posebne filozofije. Ovo je vrlo zabavan naslov, kao što je bio i njegov prethodnik, kojemu je uvelike sličan. Dok neki njegovi noviteti predstavljaju dobrodošli korak naprijed i svojevrsnu evoluciju, drugi su ipak nešto problematičniji. Ipak, Tails of Iron 2: Whiskers of Winter mehanički je i vizualno fantastičan 2D naslov s pamtljivim svijetom, te se i dalje nedvojbeno ističe među soulslike naslovima. Samo nemojte očekivati neke radikalne promjene u odnosu na original – ako ste ga uopće odigrali!