The Lord of the Rings: Gollum je loša igra, ali Gollum nije loš izbor za glavnog lika

---

Ako ste ovih dana pratili svijet gaminga, vjerojatno vam nije promakla vijest o tome kako je The Lord of the Rings: Gollum postao do sada najslabije ocijenjena igra 2023. godine. Brzo su počele pljuštati kritike i pogrde na račun njemačkog razvojnog studija Daedalic Entertainment, od kojih je većina itekako zaslužena. No, među prozivkama sam primijetio nemali broj onih upućenih odabiru glavnog lika, s kojima se ne slažem.

Dobrano prije izlaska igre, internetom su kružili komentari o tome kako je lik Smeagola / Golluma nebitan, nezanimljiv, suvišan pa čak i promašen za koncept videoigre. Takve izjave prilično su me rastužile i nadao sam se kako će ova igra ipak prikazati nešto od potencijala koje naslovni lik ima. Nakon druženja s Gollumom moje razočarenje preraslo je u buntovnički bijes jer ništa od tog potencijala na kraju nije iskorišteno u samoj igri.

Ipak, nisam se mogao natjerati da vam prenosim sve ono što ste o Gollumu već čuli: da ima pregršt bugova, da mu je optimizacija loša, gameplay dozlaboga repetitivan, animacije urnebesno loše, a cijena nerealna… Izrugivanje Gollumu u ovom trenutku čini se kao mlaćenje prazne slame pa smatram kako Gollum zaslužuje kritički osvrt drugačije prirode – jedan u kojemu raspravljam zašto je Gollum mogao biti dobar predložak za igru, i zašto to u ovome slučaju nažalost nije.

Ako malo bolje pogledate, uvidjet ćete da je stvaranje bilo kakvog proizvoda temeljenog na Tolkienovom radu prilično opasan i nezahvalan pothvat. Književni opus Johna Ronalda Reuela Tolkiena kamen je temeljac modernog fantasy romana, a njegovo vrsno poznavanje etimologije, paremiologije i lingvistike potpuno je prirodno spojeno s njegovom beskrajnom maštom, što je u konačnici rezultiralo jednom od najpopularnijih i najprevođenijih trilogija svih vremena. Kao da to nije dovoljno samo po sebi, početkom 21. stoljeća Peter Jackson napravio je epski spektakl koji je kulminirao s ekranizacijom Povratka kralja, najboljim filmom svih vremena po mišljenju moje malenkosti.

Čini mi se kako je od tog trenutka Gospodar prstenova uklesan kao kultni status svjetske baštine, što je naravno dvosjekli mač za sve buduće projekte. S jedne strane imate zagarantiranu publiku i neviđen marketinški prostor i priliku za zaradu, no s druge strane stoji vam golemo breme Tolkienova nasljeđa. Imajući sve to na umu, jasno je kako je pred Daedalicom stajao težak posao. I dok se neki tehnički problemi s igrom mogu riješiti zakrpama, neke manjkavosti oprostiti jednom kada značajno padne cijena, moj najveći prigovor zapravo je upućen golemoj šteti koju su počinili liku Golluma.

Naime, mišljenja sam kako je potpuno pogrešno govoriti o Smeagolu / Gollumu kao o nezanimljivom liku koji nije u stanju nositi radnju. Oni koji su pažljivije gledali Jacksonove filmove i čitali Tolkienove knjige znaju koliko je veliku ulogu Smeagol imao u određivanju sudbine Međuzemlja. Uz to sam dojma kako mnogi suviše podcjenjuju Smeagola, što je prilično ironično s obzirom na činjenicu kako je riječ o prilično lukavom i proračunatom stvorenju. Kada već pričamo o izvornom materijalu, valja spomenuti kako se tamo Smeagola opisuje kao nevjerojatno opasno i okrutno biće koje je kadro činiti strašne te velike stvari.

Primjerice, poznato je kako, osim riba i manjih sisavaca, Smeagol znao ubiti i pojesti kakvog omanjeg goblina i orka, što je prilično velik pothvat za tako malo stvorenje. Ako tome pridodate činjenicu kako je Smeagolu samo jedan pogled na Prsten bio dovoljan da golim rukama zadavi svog najboljeg prijatelja te da mrtav hladan spletkari s paukom veličine omanje kuće, valjda vam je jasno da je to tip s kojim ne želite imati posla. Gollum možda ne može mahati mačem ili bacati čarolije, no njegova snaga krije se u apsolutnoj zaluđenosti Prstenom. Ta neutaživa želja rezultat je višestoljetnog trovanja zlatom, a zbog nje je Gollum u stanju učiniti ono što se ni mnogo jači likovi iz Gospodara Prstenova nikada ne bi usudili. Gimli, Legolas i družina s omanjom vojskom drhturili su pred Crnim Dverima, a Smeagol ih je zaobišao sam – ni sandale nije imao!

Dakle, argument o Smeagolu kao banalnom i dosadnom glavnom liku za mene nipošto ne drži vodu. Istina, Gollum možda nije akcijski junak kao Aragorn ili Gandalf, ali jedna od najboljih stvari kod videoigara je njihova nevjerojatna moć u prilagođavanju perspektive. Ako se mene pita, igra s Gollumom u glavnoj ulozi odlično bi funkcionirala kao horor žanr: na taj način puno bi više izvukli iz njegovog šuljanja, podlog ubijanja iz zasjede te iznimno nadmoćnih i strašnih protivnika s kojima se jadni Gollum stalno mora boriti kako bi se dočepao svog zlata.

Horor pri tome ne bi služio kao alat za puko plašenje igrača nego za stvaranje jedinstvenog mračnog ugođaja koji neprestano prati Smeagola. Zamislite samo igru u kojoj, kao naizgled bespomoćni gmizavac, pokušavate preživjeti okruženi krvožednim orcima i trolovima, stravičnim Nazgulima i drugim gadostima koje nastanjuju Mordor, a sve to radite pod budnim i nepremostivim pogledom Sauronova oka. Premda bi igračev cilj bio pronalazak prstena, u ovakvom raspletu Smeagol bi znatno češće bio lovina no lovac. Da takav koncept u videoigrama može funkcionirati odlično vidjeli smo na primjeru Alien: Isolationa i znatno starijeg Rockstarovog naslova Manhunt.

The Lord of the Rings: Gollum odlučio se za nešto apstraktniji pristup – u prva dva sata igre skupljao sam oznake umrlih robova po tamnicama, ganjao svinjolika bića u torove i brinuo se o malenoj ptičici… Ne bih baš htio pametovati, ali nekako ne vidim Golluma kako se bavi svinjogojstvom i sokolarenjem. Kada sam prvi puta vidio Golluma kako gleda izleglog ptića, sve u meni očekivalo je gnjusnu scenu u kojoj će proždrijeti maleno bićence, što bi bila idealna metafora za njegovo surovo ponašanje i posve slomljen duh u hladnoj i nemilosrdnoj zemlji Mordora.

Nekoliko poglavlja poslije, naš Gollum našao se usred dvorskih spletki, kako Mordora, tako i vilenjačkog Mirkwooda. Iako su ti segmenti dobri jer u njima možete čuti mnoge detalje koji proširuju priču i povijest Međuzemlja, nevjerojatno je da je to smjer koji su odlučili uzeti za ovakvog lika; zamislite da kao dvorskog slugu i savjetnika imate čovjeka koji priča sam sa sobom, hoda polugol uokolo sa kamenjem po džepovima i vrišti svaki puta kada pravite krumpir salatu! Gollum nema manire, nema prijatelja i nimalo ga ne zanima tko će, kako i kada imati moć i vladati svijetom, njegov jedini cilj tiče se pronalaženja Prstena. Daedalic je s ovakvim pristupom pokušao učiniti dvije stvari istovremeno, odnosno razviti složenu priču Gollumova života i putovanja te širi narativ koji će obuhvatiti mnoge bitne likove u Gospodaru Prstenova. Ova ambiciozna ideja teško da može funkcionirati sa Smeagolom kao glavnim likom, a svakako ne na način kakav je prezentiran u The Lord of the Rings: Gollum. 

Kad već spominjemo Smeagolove lude monologe, treba reći kako je i to izvedeno lijeno i prvoloptaški. Igra vam povremeno daje na izbor koja strana ovog ljepotana će preuzeti kormilo, no što vam to vrijedi kada dobar dio tih izbora nikako ne utječe na radnju, još manje na neku veću cjelinu. Dio tog problema proizlazi u tome što svi mi znamo što će na kraju biti s Gollumom i kako je postao to što je, no postoje brojni načini na koje se i naizgled banalne odluke mogu prikazati narativno bitnima i zanimljivima igraču . Na primjer, Gollumove deluzije mogu poslužiti kao odlična podloga za broje gameplay elemente poput vizualno-auditivnih iluzija, raznih grafičkih efekata koji bi dodatno naglasili njegov osjećaj tjeskobe i sveopće ludosti.

Može se biti i nešto kreativniji, pa osmisliti segmente u kojima njegovo ludilo eskalira u određenim situacijama kada se Gollum nađe nadomak Prstena ili zapravo dođe s njim u kontakt – u takvim dijelovima Smeagol bi postao hrabriji, opasniji i privremeno jači, što bi pomoglo razbiti uhodane formule skrivanja i bježanja. S obzirom da je Gollum vrsni lažac te da nikada ne znate govori li istinu, te akcijske sekvence u kojima gledamo moćnog Golluma mogu poslužiti kao trik kojim se Smeagol samo tješi u svojim mislima, tako da igrač zapravo nikad ne bi znao što je od onoga što se događa na ekranu stvarno. Ako nas pitate, na ovakav način igrač bi se znatno više poistovjetio sa Smeagolovim psihičkim stanjem, umjesto da imamo blage varijacije Telltaleovih “ružni ork zapamtit će da si ga gađao kamenom” trenutaka.

Mnogo toga pošlo je po krivu u Gollumu. Igra u mnogočemu djeluje kao nešto rađeno prije 15-ak godina, bez jasnog smjera. Za sve one željne igara u kojima se s ružnjikavim bićima skrivate i šuljate od neprijatelja, preporučujem igre iz serijala Styx. Želju za naslovom u kojoj se na zreo i snažan način obrađuje tema teških mentalnih oboljenja utažit ćete u Hellblade: Senua’s Sacrifice. Što se tiče igara iz Međuzemlja, pomalo sam nostalgičan pa još uvijek naginjem ka legendarnom Povratku kralja iz 2003. U slučaju da nisam bio dovoljno jasan, nikako vam ne mogu preporučiti The Lord of the Rings: Gollum, a to posebice vrijedi za one koji su zaljubljenici u Tolkienov rad i njegovo čarobno Međuzemlje. Ako u Gollumu i ima magije, ona je svakako crna, a čak i stvorenja poput nesretnog Smeagola zaslužuju tu i tamo ugledati svjetlo dana.