U prvi Dying Light iz 2015. utrošio sam sate i sate igranja. Bilo mi je to nezaboravno iskustvo, prvenstveno zbog toga što kroz ranija razdoblja nismo imali jedinstvenu igru koja je kombinirala parkour i zombije kroz otvoreni svijet kakav je bio Harran. Ništa manje nisam očekivao ni od Dying Light 2 Stay Humana te mogu reći da smo dobili upravo ono što se i priželjkivalo. Ukratko rečeno, oni kojima se Dying Light svidio doživjet će istu katarzu igrajući njegov nastavak. Dying Light 2 drži se na čvrstim temeljima prethodnika i dodatno ih obogaćuje razrađenijim mehanikama igranja.

PRIČA

Dying Light baš i nije imao priču za pamćenje. Stereotipni negativac, pokoji klišej potezi i nezanimljivi likovi nosili su narativni dio te igre. Koliko se Techland kroz marketing hvalio pričom i posljedicama odluka u Dying Lightu 2, bilo je za očekivati da će ista biti nekoliko stepenica iznad originala. I doista, napredak u naraciji je vidljiv, samo ne baš u tolikoj mjeri kako su to najavljivali.

Osjeti se da je priča napredovala u odnosu na original. Međutim, ne mogu reći da je priča ono po čemu ću pamtiti ovaj nastavak. Dying Light 2 Stay Human stavlja nas u kožu Aidena Caldwella, lika koji dolazi u posljednji grad na Zemlji kako bi pronašao svoju sestru Miju i znanstvenika Waltza koji je vršio eksperimente na njima kad su bili djeca. Sa sestrom se nije vidio od malih nogu, a upravo je Waltz ključ da ju konačno pronađe.

Dying Light 2 Stay Human stavlja nas u kožu Aidena Caldwella, lika koji dolazi u posljednji grad na Zemlji.

Aiden je inače zaražen zombi virusom i kroz priču dobiva biomarker, narukvicu koja pazi koliko mu zaraza napreduje. Tijekom igre morate paziti da vam vrijeme ne iscuri jer će u suprotnom Aiden postati zombi i igra će za vas završiti. Kako zaraza ne bi napredovala, morate pronaći UV zrake, skupiti gljive ili napraviti inhalatore koji će vas vratiti u normalu. Kod ove mehanike posebno mi se sviđa dodatak da niste odmah mrtvi kad vam vrijeme iscuri, već imate određeni vremenski period da pronađete sigurno mjesto onoliko koliko vam zdravlje to omogućuje. Zgodan je detalj i to što u Aidenovom glasu čujete kako iz ljudskog prelazi u čudovišni dok vam imunitet pada.

Priča kao takva vrlo dobro započinje i moram priznati da mi se uvod u nju svidio. Do negdje sredine je čisto solidna, no onda počinje padati zbog nekonzistentne dinamike i tempa. Narativni dio igre ima svoj postepeni razvoj te raste iz trenutka u trenutak, ali odjednom krene nekim drugim smjerom i na vas nabaca toliko stvari u kratkom razdoblju da se puno igračevih odluka čini nepovezano. Ovo sve djeluje kao da su iz Techlanda nastavili po temeljima priče koju je htio ispričati njihov bivši suradnik koji je morao napustiti projekt radi optužbi za seksualno uznemiravanje. Nisu mogli provesti njegove zamisli u kompletno djelo nego su po tim temeljima odlučili napisati nešto svoje, i to onda nije ispalo baš najkvalitetnije.

Koliko god da je glasovna gluma dobro odrađena Aiden kao protagonist igre nije netko s kime biste se mogli povezati. Nemojte me krivo shvatiti, ima momenata u priči kad to dolazi do izražaja i postoji mogućnost da se poistovjetite s njim, ali to vrlo brzo pada u drugi plan. Ponajviše zahvaljujući likovima oko samog protagonista koji im služi kao njihov osobni ekspozicijski stup.

Koliko god da je glasovna gluma dobro odrađena Aiden kao protagonist igre nije netko s kime biste se mogli povezati.

Što se tiče likova, osobno mislim da će ostati u sjećanju više od onih iz Dying Lighta. Dinamika između Aidena i Hakona, Aidena i Lawan, Lawan i Franka je jedan od najboljih dijelova u nešto slabijoj priči. Kako sam spomenuo za Aidena, tako moram reći da je glasovna gluma i kod ovih likova izrazito dobro odrađena. Hakon je ženskaroš koji Aidena ući blagodatima Villedora i pomaže mu pronaći sestru, Lawan je vrsna i opaka žena koja se ne libi ikome reći što ih ide, dok je Frank vlasnik birtije Fish Eye i alkoholičar koji se ne može pomiriti sa svojom prošlošću. Jedina mana kod svih likova, a to je najviše krivica same priče, jest to što u jednom trenutku možete biti u totalnoj svađi, a već u drugom ste izgladili odnose. Ovdje fali poveznica, neka vrsta mosta koja bi pokazala kako je napredovao odnos između likova od točke A do točke B.

Što se pak glavnog negativca tiče, Waltz je zanimljiv i kompleksan lik. Kroz priču se upoznajemo s njim, a na kraju doznajemo prave motive njegovih radnji. Ne želim previše ulaziti u detalje njegove razrade jer za istu je potreban jedan zaokret u radnji koji vam svakako ne želim pokvariti. Hoće li ga ljudi uspoređivati s Raisom iz prvog dijela ili ne, to je njihova osobna stvar. Iako su obojica glavni negativci u svojim igrama, opet su drugačiji tipovi zlikovaca, svaki sa svojom agendom.

Što se tiče odluka kroz priču i posljedica istih, moram reći da one nisu u toliko velikoj razmjeri kao što se prvotno predstavljalo. Naravno da posljedica igračevih odluka ima, ali ne očekujte ovdje nešto što će kompletno promijeniti tijek igre. Zbog nekih ćete se odluka morati prikloniti jednoj strani, pritom izgubivši zadatke one druge strane. Odluke zapravo i nisu toliko značajne do samog kraja. Možete birati između dva završetka priče, no svaki od tih ima svoje varijacije koje se temelje na onome što ste kroz priču odradili.

GRAD VILLEDOR

Mjesto radnje u Dying Lightu 2 zadnja je nada čovječanstva, posljednji grad na Zemlji. Villedor je podijeljen na dva dijela – Old Villedor i Central Loop. Iako su dio istog grada, definitivno nisu isto dizajnirani. U Old Villedoru nalaze se stare i niske zgrade, dok je Central Loop pun visokih nebodera koji pružaju idilu dokle god vam pogled seže jednom kad se popnete na najvišu točku grada. Ono što se može reći za cijeli grad je taj da su krovovi ispunjeni životom. Za razliku od Harrana u Dying Lightu koji je bio tmuran i tužan grad, ovdje je situacija nešto drugačija.

Tople i žarke boje prevladavaju na vrhovima zgrada i kuća jer tamo su se preživjeli ljudi preselili. Trava, drveće, granje i raslinje rastu po krovovima koji sada simboliziraju “novo normalno” kod stanovnika Villedora. Jednom kad siđete na ulice grada, primijetite kontrast između neba i zemlje. Ulicama Villedora hodaju zombiji, a za razliku od živopisnih visina zemlja je ipak obasjana tmurnim i umrtvljenim bojama. Ovaj kontrast više dolazi do izražaja u Old Villedoru, nego li je to slučaj u Central Loopu.

Za razliku od Harrana koji je u prvoj igri bio tmuran i tužan grad, s gradom Villedorom ovdje je situacija nešto drugačija.

Osobno mi se grad svidio, vizualno to sve djeluje jako lijepo, no ipak grafički ništa specijalno u odnosu na ponudu igara kakvu imamo na tržištu. Stanovnici grada, kao i sami zombiji, puno su više detaljniji u svojim prikazima i modelima od onih u Dying Lightu. Najveći bonus i pomak u dizajnu grada svakako je njegova vertikalnost i vrlo detaljna unutrašnjost objekata. Dijelovi su to igre koji u dvojci dolaze do puno većeg izražaja, što najviše pogoduje parkouru.

U samom gradu Villedoru imamo mnogo toga za odraditi. Od priče koja donosi glavne i sporedne misije preko zauzimanja banditskih kampova i osposobljavanja metro stanica do preuređenja dijelova grada, jasno mi je zašto se Techland pohvalio činjenicom da će za 100% prolaznosti biti potrebno 500 sati igranja. A da vam još ne spominjem nasumične događaje koji se odvijaju u gradu, kao što su spašavanje ljudi od bandita i zombija, održavanje sprovoda među građanima, mjesta s logorskom vatrom na kojima možete slušati priče drugih ljudi ili ih pak slušati kako pjevaju, smijati se onima koji se uplaše uboda pčela i slično.

U gradu možete pronaći vojne konvoje u kojima se nalaze vrijedne stvari, istražiti Dark Zone mjesta u kojima možete dobiti inhibitore pomoću kojih povećavate level zdravlja i izdržljivosti. Postoje i GRE Anomaly staništa u kojima također možete pronaći potrebne inhibitore, ali prvo se morate boriti s opakim Revenantom. U gradu možete i slučajno naići na inhibitore, a pomoć u svemu dobivate kroz takozvani GRE ključ koji može locirati potrebne stvari u radijusu od 50 metara. Stvarno super dodatak, ali se ne morate oslanjati na njega jer kroz napredak u priči otključavate mogućnosti pokretanja GRE antena koje vam automatski otkriju lokaciju toliko željenih inhibitora.

Odigrao sam 40 sati, prošao priču, ali ne želim stati. Toliko toga ima za odraditi u Villedoru, a da vam pritom ne dosadi, i stvarno je pohvalno kod Techlanda što se potrudio igračima omogućiti da se zabavljaju u Villedoru, jednako kao što su to radili u Harranu. Ako gledamo na igre iz bliske prošlosti čija su me mjesta u otvorenom svijetu toliko zainteresirala da ih neprestano igram jer se jednostavno ne mogu maknuti iz njih, onda vrlo lako mogu reći da je to otok Tsushima iz Ghost of Tsushime.

PARKOUR

Dying Light djelovao je revolucionarno kad je izašao i donio nam zanimljivu mehaniku parkoura iz prvog lica. Dying Light 2 ne staje na tome, već pojačava temelje svojom kompleksnošću i raskošom parkouranja. Sve mi više djeluje kako je parkour u Dying Lightu 2 napravljen po principu “Lako naučiti, teško savladati”. Upravo kad savladate majstorije parkouranja, s ponosom ćete moći reći da ste ispunili svoju misiju.

Treba reći da su mehanike dosta trome i usporene prilikom starta igre, no kako otključavate dodatne vještine tako ono postaje fluidnije. Ovakav sistem parkouranja djeluje iznimno zahvalno u širem pogledu, makar se na prvi pogled čini da ćete morati utrošiti sate i sate na otključavanje vještina kako bi postali pravi majstor parkoura.

A što je dobar parkour bez dobrog terena? Cijela mapa ispunjena je raznoraznim preprekama koje možete iskoristi u skakanju i trčanju po zidovima. Kroz daljnji napredak u priči imate priliku otključati dodatke koji daju dodatan sjaj već odličnim mehanikama kretanja. Ti dodaci su paraglajder i uže za penjanje. Potonja stvar je u Dying Lightu bila iznimno prejaka i mogli ste u nekoliko koraka (odnosno poleta) doći s jednog kraja grada na drugi. Ovdje je ono tek dodatak ako negdje zapnete pa vam treba da se izvučete ili vam pomaže da se popnete na neki veći objekt. Paraglajder je isto odličan dodatak koji vam pomaže da lakše dođete s jednog mjesta na drugo, a u kombinaciji s parkouranjem po zgradama nudi savršenstvo.

Kako vi hvatate tempo skakanjem i trčanjem, tako vas glazbena podloga prati.

Valja napomenuti i zvuk koji je odličan kad je u pitanju slobodno parkouranje u gradu. Kako vi napredujete kroz svoja skakanja i hodanja po zidu, tako vas glazbena podloga prati. Odradite uspješnu kombinaciju vještina i bez problema će muzika to pratiti. Skladbe koje prate kretanje u gradu toliko dobro to rade da će vas u nekim trenucima pogoditi adrenalin. No ako padnete ili izgubite momentum, glazba prestaje i morate se vratiti opet na točku na kojoj ste pogriješili kako bi nastavili. Rijetki su trenuci kad vam glazba “pobjegne” i jednostavno ne odgovara događanju na ekranu.

BORBE SA ZOMBIJIMA I LJUDIMA

U Dying Lightu 2 nema vatrenih oružja. Vjerujem da će neke to razočarati, ali mislim da je dobra odluka što su ih maknuli. Nisu kompletno izbrisani s lica Zemlje jer postoji plan za izradu jednog oružja koje djeluje kao manja vrsta sačmarice, ali fokus je usmjeren isključivo na mehaniku borbe prsa o prsa. Mačevi, čekići, maljevi, noge stolica te razni složeni predmeti stoje vam na raspolaganju i na vama je da odlučite kako ćete se opremiti. U konačnici manjak vatrenog oružja ima smisla ako pogledamo svijet u kojem je igra smještena. Vidimo da ljudi praktički žive i funkcioniraju onako kako su to radili njihovi preci u Srednjem vijeku. Naravno, postoje tu lukovi i strijele te samostreli tako da igrači nisu 100% ograničeni na borbu iz blizine.

Pohvale idu tome što je borba protiv ljudi na boljoj razini od one u Dying Lightu. Tamo su ljudski protivnici imali vraški dobre reflekse i u svakom su vam se napadu mogli izmaknuti. Ovdje to nije slučaj već i oni imaju prostora za grešku, a na vama je da svojom taktikom i odlučnošću to iskoristite u svoju korist. Ono što nije za pohvalu je umjetna inteligencija protivnika koja ne dolikuje jednoj igri iz 2022. godine. Protivnici će vas praktički napadati jedan po jedan. Možda će vas okružiti sa svih strana, ali će svatko od njih dobiti priliku da vas jednom napadne, umjesto da to odrade grupno jer bi se u tom slučaju bilo puno teže obraniti.

Pohvale idu tome što je borba protiv ljudi na boljoj razini od one u Dying Lightu – ovdje imate prostora za grešku.

Tamanjenje zombija jednako je zabavno kao i u Dying Lightu. Formula kojom su se tamo vodili premještena je i ovdje te tu nema puno pomaka. Malo je razočaravajuće što oružja nemaju osjećaj težine pa tako ista prolaze kroz zombije kao od šale. Vjerujem da se mnogi od vas koji ste zaigrali prvi dio sjećate da se znalo događati zapinjanje oružja u zombijima prilikom borbe. Ovdje toga nažalost nema i malo mi je žao što su ovaj detalj maknuli.

Sami zombiji ponašaju se nešto drugačije nego u Dying Lightu. Tijekom dana nalaze se u zgradama u kojima hiberniraju. Po noći većina zombija izlazi iz zgrada i nastanjuje ulice Villedora. Skrivaju se u raznim objektima jer im sunčeva svjetlost i UV zrake smetaju te ih duga izloženost istima može ubiti. Živi mrtvaci u Dying Lightu 2 dolaze u nekoliko nijansi sive. Imamo nove posebne zombije poput Howlera koji počinje vikati jednom kad mu se približite, Suicidera koji eksplodira, Drownera koji je kombinacija običnog Virala i Suicidera, Revenanta koji može stvoriti nove zombije i pritom izbaciti eksplodirajuće kemikalije. Revenant vam je onaj zombi iz trailera kojemu raste nešto iz leđa i može ga se pronaći na posebnim mjestima zvanima GRE Anomaly.

Naravno, kakva bi to bila Dying Light igra da nema legendarnih Volatilea. Njih možete pronaći u dubinama Dark Zonea ili dopustiti Howleru da viče toliko da dobijete level 4 zvjezdice tijekom noći. Kako to level 4, pitate se? Pa u Dying Lightu 2 dobili smo novu mehaniku koja nadomješta što noć nema toliki horor ugođaj kao u prvoj igri. Jednom kad vas Howler uoči, počinje vikati što donosi Chase mehaniku. Od lovaca postajete lovina, a ako dopustite da level Chasea dođe do četiri, onda na scenu stupaju Volatilei i tada vam u pravilu nema spasa.

Volatilei su u jedinici bili strašni po noći. Sama noć bila je toliko nastrojena prema hororu da ste se doslovno mogli upišati kolika se napetost u zraku osjetila prilikom izlaska Volatilea na scenu. Ovdje to nije tako, ali zato se nadomješta mnogi drugim stvarima, a jednu sam maloprije spomenuo. Volatilei su u prvom dijelu bili relativno lagani za sredini, čak i najtežoj razini težini. U Dying Lightu 2 nije tako. Poprilično ih je teško poraziti, a mogu vas u dva udarca ubiti, čak i ako imate bar zdravlja nadograđen na peti level. Toliko su opasni, što mi se osobno sviđa i mislim da su u ovoj igri pun pogodak.

Kako sam ranije spomenuo, noć nije toliko strašna kao u Dying Lightu. Međutim, sada po noći imate puno više toga za odraditi od samog trčanja za goli život. Budući da zombiji izlaze na ulice iz zgrada, iste ostaju poluprazne pa ih možete otići istražiti i skupiti iznimno dragocjene stvari koje će vam pomoći u izgradnji lika te otključavanju vještina borbe i parkouranja. Znam da će se neki žaliti i u ovom pogledu, ali ne mislim da je to loša stvar. Toliko toga ima za odraditi po noći da je zapravo uživancija i bolji osjećaj igranja jednom kada sunce zađe.

RPG MEHANIKE I KOME SE PRIKLONITI

Dying Light 2 Stay Human puno je više priklonjen RPG žanru od onog što sam prvotno mislio. Bilo je takvih značajki i u Dying Lightu, no ne u ovolikoj mjeri. Dying Light 2 ne donosi ništa novo u spomenutom žanru, ali je lijepo vidjeti da igra funkcionira i kad se okrene tom smjeru. U igri imate Skill Tree mehaniku kojom otključavate nove vještine za borbu i parkour. Ništa u tom smjeru vam ne donosi neke postotke u jačem udaranju protivnika, već se isključivo oslanja na vještine.

Kroz parkour možete tako dobiti opciju visokog skoka ili sprint mehaniku. Možda će vam biti čudno kako igra od samog početka nema mogućnost brzog trčanja, ali kad se naviknete na isto shvatite da zapravo tako i najbolje funkcionira. Vještine borbe omogućavaju vam da ubijete ljude noževima kad se šuljate ili pak da ih bacite s visina kad želite popeti na određene platforme.

Svaki dio mape raspodijeljen je po teritorijima. Vi svaki teritorij možete dodijeliti Survivorima ili Peacekeeperima tako što ćete im dati na korištenje vodu ili struju. Ovisno za koga se opredijelite, dobit ćete određene bonuse kroz igru. Peacekeeperi, koji služe kao postapokaliptična policija, oslanjaju se na postavljanje zamki kroz gradove. Survivori, dobri ljudi koji žele normalno živjeti, oslanjaju se više na kretanje kroz grad i nude vam razne mogućnosti prelazaka preko zgrada radi kojih će beneficirati vaše parkour znanje. Kojoj god strani da se priklonite, to nema nikakvog prevelikog značaja u igri, osim što će vam kroz razgovor spomenuti da ste donijeli krivu odluku. Čak neće doći ni do rata između obiju strana, kako se to potenciralo prije izlaska igre. To je pomalo razočaravajuće jer na kraju ispada da teritorije želite dodijeliti onome čija vam se boja zastave najviše sviđa.

Kojoj god strani da se priklonite, to nema nikakvog prevelikog značaja u igri, osim što će vam kroz razgovor spomenuti da ste donijeli krivu odluku.

Ranije spomenuta oružja stvarno su raznovrsna, no imaju svoj rok trajanja. Za razliku od Dying Lighta, ovdje ih u najboljem slučaju možete samo dvaput popraviti. I to ih ne popravljate onako kako ste radili u jedinici, već vam to omogućava nadogradnja već prepoznatljivih elemenata struje, vatre, leda i sličnih. Neutralan sam po tom pitanju jer kroz igru ćete stvarno naići na velik broj oružja i uopće nećete primijetiti oronulost oružja koliko ćete ih imati na raspolaganju.

Dodatak u igri također su mjerači zdravlja iznad zombija i ljudskih protivnika. Znam da je ovdje bilo puno polemike među fanovima je li to uistinu bilo potrebno, ali realno je da se u postavkama može isključiti. Prašina se digla bezveze, a uopće nije moralo biti tako. Hoće li vam osjećaj igranja biti bolji ili ne ako imate tu opciju uključenu – to je isključivo na vama. Uostalom, svaki teritorij u igri raspodijeljen je po levelima pa svakako imate nešto jače i izdržljivije žive i nežive protivnike.

TEHNIČKI PROBLEM KAO U CYBERPUNKU 2077?

Odmah ću vam u startu reći, tehnički problemi u ovoj igri nisu nimalo usporedivi s onima iz Cyberpunka 2077 prije nešto više od godine dana. Neki će ljudi tražiti bilo kakve detalje da povežu Dying Light 2 s fijaskom njegovog poljskog kolege, ali to nije ni u jednom pogledu istinito. Igrao sam igru i prije i nakon velike Day 1 zakrpe pa moram reći da tehnički problemi uopće nisu bili katastrofalnih razmjera. Dying Light 2 odlično je optimiziran. Nisam imao nikakvih problema, glede pada sličica po sekundi ili nekih sličnih problema. Na mojoj nadograđenoj, osrednjoj kanti vrti se sasvim pristojno.

Nije ovaj naslov lišen problema, ali ja tijekom provedenog vremena igranja nisam primijetio nešto što će mi pokvariti zabavu ubijanja živih mrtvaca. U single-playeru sam naišao na samo jedan jedini veliki tehnički problem, a to je bilo propadanje kroz zgradu u jednoj od glavnih misija. Nisam čak morao ni ponovo pokrenuti igru, već sam se iz problema izbavio parkour manevrima. Ipak, što se tehničke strane tiče, animacije i gestikulacije lica nisu na zavidnoj razini, barem što se tiče sinkronizacije s govorom likova.

To nas dovodi do kooperativnog igranja koje itekako pati. Ovdje ipak tehnički problemi Dying Lighta 2 najviše izlaze na vidjelo. Znam da je nekim ljudima bilo teško spojiti se u zajedničku sesiju, ali ja tih problema nisam imao. Problemi su nastali kad se igralo, a najviše se moglo vidjeti u tome da su se likovi zaglavili na određenim dijelovima grada i animacije spavanja kompletno su se izglitchale.

Zombiji su se znali pojavljivati u T pozama, a neki ljudski likovi stajali su na mjestima kojima ne bi trebali. Na primjer, jedan Survivor koji je važan lik za priču iz neobjašnjivih razloga stajao je na mjestu gdje mu to nije predviđeno – u Dark Zoni, gdje je mirno promatrao što moj kolega i ja radimo. Kooperativno druženje nije bilo najbolje ni u Dying Lightu, ali u dvojci se naziru naznake koje govore da bi to u budućnosti moglo funkcionirati puno bolje.

KONAČNI SUD

Ukratko rečeno, ako ste voljeli Dying Light, onda ćete voljeti Dying Light 2 Stay Human. Igra je to koja vas neće pustiti iz svojih ralja jednom kad ju zaigrate. Ne zato što će vam biti potrebni sati da otključate određene vještine ili prođete priču, već jer igra nudi pregršt zabave u svom svijetu. Villedor je odlično dizajniran grad kojeg ćete cijeniti jednako kao Harran iz jedinice.

Slabašna priča ne kvari fenomenalan osjećaj razbijanja i šutiranja zombija. Kad tome dodate već poznate skrivene lokacije na kojima možete pronaći reference na prethodne Techlandove igre i kompletnu gaming industriju, dobivate igru koja opravdava 500 sati igranja. Svijet Dying Lighta 2 prepun je sadržaja, baš kao i njegov prethodnik.

Dying Light je na sadašnji nivo stanja stigao godišnjim ažuriranjima od strane poljskog razvojnog studija. Dying Light 2 već je u startu pokazao da se može nositi time, a potvrđeno je kako će narednih pet godina dobivate dodatne sadržaje. Uspije li Techland u svom naumu, sasvim je sigurno da ćemo imati dvije gigantske igre parkouranja u zombi svijetu kojima će malo tko moći parirati. Na ljudima će biti odluka žele li avanturu orijentiranu akciji i hororu ili pak onu koja se dići svojim RPG mehanikama.

Dying Light 2 definitivno je zarazniji od prethodnog dijela, bez da umanjujem značaj istog. Možemo biti sretni što smo dobili nastavak vrijedan svog prethodnika i bez sumnje je jedna od onih igara kojoj ćete se vratiti kako biste se podsjetili da zombi tematika nije zastarjela te da vam i dalje pruža odličan osjećaj mlaćenja zombija.