Ludi japanski serijal Yakuza bio mi je stran u svih svojih sedam dijelova. Uvijek sam htio zaviriti u taj bizarni svijet, a pravu priliku za to vidio sam u zasebnom poglavlju zvanom Yakuza: Like a Dragon. Prva je to Yakuza u povijesti koja je izašla na skoro svim aktualnim platformama istovremeno, ali glavna promjena leži u prelasku na taktički sustav borbe na poteze. Upravo me taj taktički element nagovorio da konačno uđem u svijet Yakuze. Uostalom, kako ne bih bio zainteresiran za Yakuzu kad je u ovoj igri obećana pozivanje rakova u borbu.

Prvo ide pohvala developerima što su odlučili umiroviti prethodnog junaka Kazumu Kiryua i predstaviti nam novu facu Ichibana Kasugu. Kad već okreću novo poglavlje, uvođenje novog protagonista dobrodošla je promjena, a i korisna stvar za potpuno nove igrače koji su tu navratili biciklom. Ali, nemojte misliti da ćete se pomoću svježe face Ichibana brzo ufurati u svijet Yakuze. Pripremite se na poprilično dugotrajan uvod koji ne sadrži puno gameplaya, no zato kvalitetno postavlja temelje radnje i upoznaje nas s junakom kojeg kontroliramo. Jednom kad taj rastegnuti prolog završi, ostatak priče je poprilično zanimljiv. Likovi su interesantni i u dijalozima slušate šašave stvari. Druženje s Ichibanovom ekipom je ono što nosi ovu Yakuzu – sjednete s njima na piće i uživate gledajući kako se oni uklapaju u svoj suludi svijet.

Lokacija Isezaki Ijincho je također nova za serijal, uz napomenu da postoje i dodatne dvije manje koje su poznate veteranima Yakuze. Ono što je mi je interesantno kod svijeta u kojemu se trčkara i šamara jest površina koja za današnje pojmove nije velika. To mi je bilo dosta iznenađujuće jer prvi pogled na mapu može ostaviti dojam kako će se sve brzo vidjeti i doći do zamora krećući se jednim te istim ulicama. Srećom, prvi dojam može prevariti jer je Isezaki pun zanimljivog sadržaja. Površinski veća lokacija mogla bi naručiti čar koju Ijincho u ovome izdanju ima, bez obzira na taksije kojima se može brzo kretati između različitih četvrti.

Mapa grada ne djeluje prostrano, ali je ispunjena raznovrsnim aktivnostima.

Sam grad je priča za sebe jer donosi pozamašan broj neočekivanih događaja. Tako ima blesavih situacija poput one u kojoj se nađete u sobi punoj odraslih muškaraca u pelenama. Što ne znači da je sve bizarno jer ima i suprotnih scenarija, npr. situacija u kojoj mlađa djevojčica skuplja donacije za operaciju za mlađeg brata. Nisu sve situacije jednake dužine i dubine, no njihova šarolikost je razlog zašto su sporedni zadaci zanimljivi, a uz to se i fantastično nadovezuju na istraživanje. Stoga nije ništa čudno ako se tijekom igranja zaluta po gradu kako bi se riješila nekakva usputna priča.

U svoju firmu možete zaposliti kokoš i usisavač. Da, ova igra je toliko luda.

Nešto manje mašte može se pronaći u tamnicama, odnosno interijerima koji su vezani za glavnu priču. Te lokacije nisu baš najbolje odrađene jer im nedostaje specifičnog ugođaja i zanimljivosti. Od podzemlja se baš i ne može očekivati nešto specijalno (osim ako igrate Personu), no od sjedišta klanova bi se ipak očekivalo nešto više detalja ili raznovrsne arhitekture.

U tamnicama dolazimo do borbe koja je potpuno drugačija naspram prethodnih dijelova Yakuza serijala. Budući da nisam igrao prethodne igre, ne mogu reći kako je borba na poteze potrebno osvježenje u serijalu, ali mogu zaključiti kako se radi o vrlo zabavnom segmentu igre. Ichiban i ekipa čekaju na svoj red prije nego mogu mlatiti protivnike, ali je zanimljivo kako bitke nisu statične. Svi se akteri na bojištu kreću pa vještine koje djeluju na više protivnika neće biti korisne ako ih se potez prije razbaca na sve strane. Isto vrijedi i za predmete u okruženju. Ako protivnik stoji pored bicikla, vaš lik može uzeti bicikl i njime ga udariti umjesto oružja u rukama.

Ichiban i ekipa čekaju na svoj red prije nego mogu mlatiti protivnike, ali bitke nisu statične.

Tijekom bitke možete imati najviše četiri lika u ekipi, ali ono što produbljuje borbe jest mogućnost uvođenja likova “s klupe”. U prijevodu, ako je protivnik otporan na jednu vrstu udaraca, ovisno o “zaposlenju” lika može se nanijeti puno više štete. Likovima je moguće dodjeljivati različite “poslove” što znači drugačije vještine i oružje koje se koristi. Tako Ichiban u jednom trenutku dobiva posao heroja jer je bio opsjednut Dragon Quest igrama pa protivnike vidi u drugačijim izdanjima. Od standardnih ljudi oni se pretvore u lude kuhare, debeljka s ogromnim čekićem u rukama,  Pinhead cosplayera i niz ostalih blesavih izdanja. Tijekom igre dobije se i Sujidex koji je registar protivnika s njihovim detaljnim informacijama.

Sami “poslovi” su također interesantni zbog svoje šarolikosti, a i dostupnih vještina koje se otključavaju. Bilo to da je u pitanju građevinar, voditelj, kuhar, domina, idol – ima ih dovoljno za eksperimentiranje i mijenjanje zbog vještina i atributa koje se prenose.

Istraživanjem se likovi razvijaju likovi bez potrebe za dodatnim grindom, premda su boss bitke ipak malo teže nego one standardne. S druge strane, borbe je moguće i izbjegavati jer protivnici baš i ne trče kako bi dobili palicu ili šaku u glavu. Nije baš lako izbjeći borbe ako se nađete u uskoj ulici, ali u pravilu je moguće trčati po gradu i bez stajanja na još jedno šaketanje.

Uz zanimljivu radnju i jednako zabavnu borbu, Like a Dragon je fantastično iskustvo koje igrače može zadržati uz ekran poprilično dugo . Posrijedi je kompletni zaokret u gameplayu koji je vrhunski odrađen uz japanske ludosti zbog kojih igra ima dodatni sloj šarma. Sve ono što bi se očekivalo od jednog klasičnog japanskog RPG-a to smo u ovoj igri i dobili. Ichiban i ekipa nastupili su u izvrsnoj formi i postavili temelje za novi smjer Yakuza serijala. Može se reći kako developeri sada imaju izbor između dva različita smjera koja provjereno funkcioniraju. Ako se do sada niste još zainteresirali za serijal, Like a Dragon može vam poslužiti kao odlična početna točka.