Teško je povjerovati da je prošlo više od 10 godina od izlaska zadnje Diablo igre. Diablo 3 je unatoč svom komercijalnom uspjehu podijelio fanove, a mnogi će reći da je franšiza tim dijelom izgubila titulu neospornog kralja RPG žanra. Upravo je ta reakcija igrača ono što je definiralo Blizzardov pristup razvoju nastavka i donekle ih spriječilo da idu u nekom još rizičnijem, potencijalno inovativnijem smjeru. Dok je konkurencija manje opterećena duhovima prošlosti, Diablo je ovdje praktički bio sam sebi uzor. Diablo 4 tako nastavlja graditi na modernim stupovima Diabla 3, istovremeno vraćajući elemente Diabla 1 i 2 koji su izgubljeni u trećem nastavku. Je li time kreirao neko ludo Frankensteinovo čudovište ili uspješnu kombinaciju vrijednu vašeg vremena i novca? Ajmo vidjeti.

I ptice na grani pjevaju kako se Blizzard pričom Diabla 4 htio vratiti u mračnije korijene franšize i to su po meni uspješno postigli. Doduše, nakon Reaper of Souls ekspanzije Diabla 3 teško je bilo i zamisliti svijet čije glavne odlike nisu jad i bijeda. Radnja Diabla 4 odvija se 50 godina nakon događaja iz te ekspanzije, a kreće oslobađanjem Lilith – demonske majke čovječanstva i sukreatorice Sancturya kao mjesta zbivanja većine Diablo igara. Igrač preuzima ulogu “samotnog putnika” koji slučajno biva uvučen u intrigu i postaje ključan u zaustavljanju Lilith i njenih planova.

Namjerno ostajem štur koliko je god to moguće po pitanju priče kako vam ne bi upropastio iskustvo prvog prelaska. Doduše, ono što mogu reći da je priča ovdje bolja nego u prethodnim igrama, iako nije bez svojih problema. Prije svega, Diablo 4 nešto prizemniji, s naizgled manjim ulozima u usporedbi s Diablom 3 koji je praktički bio Avengers Endgame u pogledu priče i likova. To samo po sebi nije loše i inicijalna je premisa ovdje zaista odlična.

Igra se bavi nekim strahovito intrigantnim likovima koji su utkani u samu srž Diablove bogate povijesti.

Igra se bavi nekim strahovito intrigantnim likovima koji su utkani u samu srž Diablove bogate povijesti i pravi ih je gušt gledati kada god se pojave na ekranu. Šteta je onda što im je zapravo posvećeno izrazito malo vremena, a većinu kampanje se bavite naizgled trivijalnim, sporednim zadacima koji odaju dojam da su tu da umjetno produže njeno vrijeme trajanja.

Priča je također prvi aspekt igre gdje je vidljiv veći napor da se prijeđe u dugoročni live service format. Iako Diablo 4 jest zaokružena i relativno zadovoljavajuća cjelina, mnogi aspekti priče ostaju potpuno otvoreni kako bi bili istraženi u kasnijim sezonama i ekspanzijama. Za isključivo žvakanje priče potrebno je respektabilnih 20-tak sati, a uz usputno rješavanje svega dostupnog lako vidim da ta brojka dosegne i troznamenkastu cifru za jedan prelazak.

Diablo 4 jest zaokružena cjelina, ali mnogi aspekti priče ostaju otvoreni kako bi bili istraženi u kasnijim sezonama i ekspanzijama.

Pod ostalim mislim na čitavu hrpu sporednih misija, dinamičnih događaja i tamnica, ali i mogućnosti za opcionalni dijalog s likovima i tekstovima koji su tu da dodatno prodube glavnu priču i svijet Diabla. Tu mogu reći da je samo jako malen broj njih zaista zanimljiv, a velika većina isprazna do te mjere da ćete ih igrati na autopilotu ili u potpunosti preskakati.

Mesnato i sočno

Diablo 4 je uvijek online, live service igra s laganim MMO elementima. Ovo je značajno pomicanje od ustaljene Diablo formule kojom se Blizzard nada kako ćete Diablo 4 igrati mjesecima, ako ne i godinama. Prvi aspekt gdje se ovo odražava je dijeljeni, “živi” svijet u kojem se sve odvija. To primarno znači da se često sreću drugi igrači koji veselo idu svojim poslom. Za mnoge su ti lagani MMO elementi bili rizični, mogu reći da su u globalu implementirani dosta dobro. Prije svega, igrači se u većem broju obično sreću samo u glavnim gradovima i za vrijeme određenih događaja namijenjenih za više igrača. U divljini, dok rješavate questove tek tu i tamo u prolazu proleti neki igrač i nema onih MMO situacija gdje se na desetine igrača natječu za iste resurse i čekaju da se oni ponovno pojave.

Igrači se u dijeljenom svijetu obično sreću samo u gradovima i za vrijeme određenih događaja.

Kampanju je moguće rješavati samo s igračima koje ste pozvali u grupu, tamnice su također privatne instance za igrača ili njegovu grupu, a world boss eventi su ograničeni na 12 igrača. U suštini, ekran se nikad neće zagužvati igračima niti će njihova prisutnost pretjerano ometati iskustvo igranja izvan nekakve imerzije u većim gradovima. Potpuno suprotno, kontribucija drugih igrača većinom je dobrodošla za vrijeme težih događaja, a uvijek se može dogoditi da se pridružite u instance gdje su drugi igrači praktički riješili i samo pokupite kajmak.

Što se tiče srži gameplaya, kao i kod svakog ARPG-a, dvije su strane te kovanice. Prva strana je borba i tu ću reći kako Diablo 4 ima jedan od najboljih sustava borbe u nekom ARPG-u. Radi se tu o generalno sporijoj varijanti borbe viđenoj u Diablu 3 s dodacima zbog kojih igrač mora biti nešto involviraniji i taktičniji. Dodana je sada tipka za izbjegavanje napada (prije bila dostupna samo u konzolaškoj verziji Diabla 3), a neki neprijatelji imaju donekle kompleksnije mehanike i jasno signaliziraju napade i njihovo područje učinka. To borbu čini znatno dinamičnijom, s više kretanja, potrebe za prioritiziranjem meta, pravilnim pozicioniranjem i slično.

Diablo 4 ima jedan od najboljih sustava borbe u nekom ARPG-u.

Osim toga, borba je vrlo mesnata, fluidna i prije svega iznimno zadovoljavajuća. Na stranu sve ostalo, borba ima potencijal držati vas zainteresiranim dugo vremena jer pruža pravu malu injekciju dopamina bilo lupanjem protivnika običnim mačem, gađanjem lukom i strijelom ili masovnim eliminiranjem raznoraznim vještinama i magijama.

Međutim, ipak postoje neke razlike u tom smislu, a uvelike ovise o odabiru klase i vašem stilu igranja. Diablo 4 će naknadno proširiti svoju postavu klasa, ali trenutno ih ima pet – barbarian, sorcerrer, necromancer, rogue i druid. Ako ste zaigrali betu, mogu reći da je ovdje napravljen značajan napor u tome da se pri nižim levelima klase adekvatno izbalansiraju i da budu podjednako zanimljive za igranje. Blizzard tu ima tu još posla, naročito pri višim levelima, ali za sad je sigurno da svaka klasa može bez problema riješiti kampanju i donekle biti kompetitivna u engdame i PvP sadržaju.

Za sad je sigurno da svaka klasa može bez problema riješiti kampanju i donekle biti kompetitivna u engdame i PvP sadržaju.

Težina kampanje i generalno PvE segmenta je dosta dobro pogođena. Igra nije super teška, ali bih rekao da je svakako ponešto izazovnija od Diabla 3. U startu su dostupne normal i veteran težina, a kasnije je moguće otključati dodatne dvije postavke koje naravno sa sobom donose i bolji loot. Dobra je stvar što na višim težinama protivnici ne dobiju isključivo povećanje zdravlja i napadačke moći već postaju ponešto pametniji i podosta agresivniji. Bossevi, iako pomalo razočaravajući imaju više mehanika nego u prethodnim igrama pa često zahtijevaju nešto veću agilnost nego u ranijim igrama.

Imaš’l još tog loota?

Druga strana kovanice su progresija i loot. Progresija, odnosno osjećaj da postajete moćniji svakako postoji te je u završnici je definitivno moguće doći do one točke gdje i bosseve ubijate u desetak udaraca. Međutim, rekao bi da je Blizzardu po pitanju progresije bilo bitnije odredište nego putovanje koje svakako je zarazno, ali nije uzbudljivo koliko sam se nadao da će biti. A to je prije svega zbog činjenice da level neprijatelja raste u skladu s vašim likom.

Podizanje levela nije uzbudljivo koliko sam se nadao da će biti, prije svega zbog činjenice da level neprijatelja raste paralelno s vašim likom.

S jedne strane je to dobro jer endgame dio igre čini raznolikijim budući da niti jedna zona ne postaje manje relevantna. S druge strane, ovo eliminira onaj zadovoljavajući osjećaj gdje s likom na levelu 50 odete u zonu levela 20 i pokažete nekom neprijatelju koji vas je prethodno namučio tko je tu faca. Ovo čak može dovesti do apsurdnih situacija gdje s višim levelom imate osjećaj kako ste slabiji ako uz levelanje lika ne vodite računa o biranju adekvatnih vještina i optimiziranju opreme.

Drugi razlog je horizontalna progresija gdje u suštini ne mijenjate određene vještine novim, snažnijim varijantama kako rastete po levelima nego uglavnom statistički pojačavate postojeće. Sa svim klasama glavne napadačke vještine otključaju se već oko petog levela i onda te iste vještine koristite i kada ste level 100. Da se razumijemo, vještine su bez obzira na to izuzetno zabavne za korištenje – bilo da se radi o necromancerovom eksplodiranju neprijatelja, druidovim transformacijama ili barbarinovim spin potezima smrti.

Vještine su izuzetno zabavne za korištenje bilo da se radi o eksplodiranju neprijatelja ili transformacijama u zvjeri.

Unatoč gubitku osjećaja progresije, sustav je i dalje pun pogodak kad je u pitanju raznolikost gameplaya i građenje raznoraznih buildova. Stablo vještina omogućava iznimnu raznovrsnost unutar svake klase pa tako u slučaju sorcerrera možete odlučiti fokusirati se na vatrene ili ledene vještine, u slučaju druida na prizvana čudovišta ili transformacije u vukodlaka ili medvjeda i slično. Čak je i povrat uloženih vještina relativno jeftin kako ne bi svaki put kad želite nešto promijeniti morali početi igru ispočetka s novim likom. Nakon 50. levela čak otključate potpuno novi set nadogradnji koji onda valja gurati do i za vrijeme igrine završnice.

Slična je stvar i po pitanju loota jer je oprema vizualno relativno pitoma. Generalno je dosta prizemnija i nema tu nekakve lude progresije od jeftinih krpica do spektakularnih, sjajnih oklopa. Umjesto toga, stvari su tematski vezane uz pet igrinih regija i pripadajuće kulture. Donekle se vizualno situacija poboljša kada krenu češće padati legendary, a naročito unique komadi opreme u igrinom endgameu.

Osjećaj lova na loot i njegov doprinos gameplayu odlično su odrađeni.

Kad je u pitanju sam osjećaj lova na loot i njegov doprinos gameplayu – taj je aspekt odrađen odlično. Oprema dolazi u normal, magic, rare, legendary i unique raritetima. Dok igrate igru iz protivnika će padati doslovna kiša prva tri rariteta, dok su kasnija dva nešto rjeđa, ali rekao bih jako dobro postavljena. Ne padaju tako često da doslovno plivate u njima, a ne morate baš ni grindati satima da ih dobijete. U svakom slučaju, od početka do kraja igre ostaje izuzetno uzbudljivo dobiti legendary ili unique opremu jer imaju potencijal potpuno promijeniti svaki build.

Osim tih legendarnih aspekata opreme preuzetih iz Diabla 3, oprema ima neke manje uzbudljive atribute koji u većini slučajeva donose manje postotno povećanje napadačke ili obrambene snage. Ta mala, inkrementalna povećanja nisu toliko napeta, ali mi se čini kako su implementirana kako igrači u završnici ne bi radili sulude količine štete protivnicima te kako bi igra sezonama i ekspanzijama eliminirala tzv. power creep.

Doduše, moguće je graditi likove i oko tih postotnih povećanja jer se često radi o situacijskim množiteljima štete. Primjerice, neki komad opreme može povećati štetu protiv udaljenih protivnika, drugi protiv onih koji su ranjeni, a treći može pojačati obranu lika što više protivnika ima blizu sebe i slično. U konačnici, ovim sustavom opet donekle pati osjećaj progresije, ali definitivno ponovno profitira raznolikost različitih buildova.

We’re in the Endgame now

Nakon kampanje kreće Diablova endgame petlja gameplaya koju bih ocijenio kao sasvim solidnu. Odmah po njenom završetku dobiva se pristup Tree of Whispers aktivnosti koja je u suštini nekakav standardni lanac dnevnih misija s kojima je moguće osvojiti dobre nagrade. Tu su i gigantski world bossevi i premda su oni trenutno malobrojni, pojavom su poprilično spektakularan događaj za koji se valja udružiti s više igrača kako biste ih porazili. Ostatak endgamea zaključan je iza World Tier 3 težine koju je moguće otključati završavanje specifične tamnice.

To podrazumijeva Helltides događaje gdje određene regije na mapi treba braniti od najezde paklenih čudovišta i u suštini glavnu endgame aktivnost – nightmare tamnice. One predstavljaju značajno teže varijante osnovnih tamnica te sa sobom donose razne modifikatore za igrača, protivnike, ali ponekad i neke nove zanimljive mini mehanike. Naravno, donose i bolji loot i generalno su tu da vas natjeraju da maksimalno optimizirate sve vještine, opremu i iscijedite ono zadnje što igrin sustav progresije nudi.

Tu su dakako i Fields of Hatred PvP zone koje je u mom vremenu s igrom igrao malen broj igrača, ali tu su kao dodatna aktivnost koja može biti dosta zabavna, a nudi i sebi jedinstvene nagrade. Svakako bih preporučio da barem jednom isprobate Hardcore mod u kojem jedna smrt znači gubitak lika jer u suštini predstavlja igru unutar igre. Hardcore donosi potpuno novo iskustvo igranja gdje svi aspekti igre postaju mnogo značajniji i u principu vas tjera na razinu opreza i pozitivnog stresa s kakvom ćete se rijetko susresti u velikom broju igara.

Svakako bih preporučio da barem jednom isprobate Hardcore mod u kojem jedna smrt znači gubitak lika.

Blizzard naravno obećava još sadržaja kroz sezone i tu vidim dosta potencijala za dugoročno angažiranje. Ostaje nam vidjeti koliko će pozamašni biti po pitanju priče i mehanika te sezone, ali ono što je tu je definitivno dobra baza za dodatno proširenje u raznim smjerovima.

Rajski vrt

Nekako standardno za Blizzard, vizualni stil Diabla 4 vrhunski je odrađen, a ni grafička razlučivost ne kaska za njom. Diablo 4 je lijepa igra, a svi koji su mrzili vizualni stil crtića iz prethodne igre ovdje će doći na svoje. Ovdje se definitivno išlo bliže realizmu i mogu reći kako su se uspješno vratili svojim mračno-fantastičnim korijenima. Dinamično osvjetljenje značajno pridonosi atmosferi, a igra često ima i eksplicitne scene u kojima doslovno teku rijeke krvi. Baš pravi Diablo.

Diablo 4 je lijepa igra, a svi koji su mrzili vizualni stil crtića iz prethodne igre ovdje će doći na svoje.

Raznorazni efekti i zvukovi također su na toj razini i značajno doprinose odličnom osjećaju borbe. Glasovna gluma je također dobro odrađena čak i na nekim totalno nebitnim sporednim likovima, a za Blizzardove već poznate CGI animacije nemam ništa drugo nego samo riječi hvale. Korisničko sučelje je također aspekt igre koji je više inspiriran Diablom 2. Jasno je u gotovo svim svojim aspektima i poprilično intuitivno bilo da ste veteran ili početnik. Malena zamjerka je činjenica da igra nema nikakav oblik overlay kamere pa je često potrebno ulaziti u mapu kako bi vidjeli kuda se treba kretati. Ovdje je to posljedica puno većeg otvorenog svijeta i zna prekidati inače dobar tempo gameplaya.

Animacije likova, bilo glavnih, bilo sporednih ili čudovišta su poprilično fluidne, a okoliši izgledaju odlično. Svijet je podijeljen u pet poprilično velikih regija od kojih svaka ima svoj vizualni stil i poprilično pamtljivu popratnu glazbu. Mala zamjerka koju imam je izometrijska kamera koja je pozicionirana relativno blizu lika i isključivo ju je moguće dodatno približiti. Ne često, ali to zna rezultirati situacijama gdje nije baš najjasnije što se na ekranu događa kada se zagužva neprijateljima. Određene režirane scene malčice udalje kameru i često sam priželjkivao da to bude zadana postavka, ali možda tako nešto bude implementirano u budućnosti.

Animacije likova, bilo glavnih, bilo sporednih ili čudovišta su poprilično fluidne, a okoliši izgledaju odlično.

Dobra vijest je da je igra poprilično dobro optimizirana na PC-ju i vjerujem da će fluidno raditi na velikom broju konfiguracija, a čak je i dobro ispolirana po pitanju bilo kakvih bugova. Doživio jesam nekoliko rušenja i izbacivanja zbog problema sa serverima, ali i to je više-manje izglađeno u međuvremenu. Drago mi je i da je eliminiran problem trzanja igre svaki put kad drugi igrači ulete u vašu instancu koji je bio prisutan u beta testiranju pa igra fluidno radi i s desetinama igrača na ekranu.

Pakleno dobro

Da spomenem i to: Diablo 4 ima trgovinu unutar igre gdje je za pravi novac moguće kupovati predmete isključivo kozmetičke prirode. Za sada nema nikakvog pay-to-wina, boostera ili prečaca koji bi služili da onima dubljih džepova nabaci bilo kakvu prednost. Da se razumijemo, stvari u trgovini su abnormalno skupe i svakako bi bilo bolje da je kozmetika iz nje standardni dio igre koja košta 70 eura, ali što je tu je. Pravda se Blizzard da nekako mora financirati igrinu dugoročnost, a trgovina srećom nije pretjerano napadna pa ju je savršeno moguće potpuno ignorirati.

U svakom slučaju, izvan toga i par drugih sitnih zamjerki – Diablo 4 je hvale vrijedan nastavak ove popularne franšize i obavezno štivo za sve ljubitelje žanra. Blizzard je igrao na poprilično sigurno pa tu nema nekih velikih inovacija, ali ono što je tu je do bola rafinirano, zarazno i apsolutno vrijedno vašeg novca.