Da je vladar nacije biti lako, vladar nacije mogao bi biti svatko. To je uzrečica koju još uvijek možemo povezati s legendarnim serijalom Civilization, premda njegov sedmi dio malo olakšava upravljanje nacijama. Proteklih smo tjedana, gotovo punih mjesec dana, prolazili brda i doline, mora i oceane u potrazi za resursima kako bismo svijetu dokazali da smo najjači na svijetu. Ne može nam nitko ništa, jači smo od sudbine, ili tako barem mislimo dok ne dođemo do izazova.

Tri desetljeća staru premisu Civilizationa vjerojatno već znate – odaberete lidera i naciju te pokušavate stvoriti najmoćniju civilizaciju na svijetu. Sad tu premisu možete izbaciti van kroz prozor. Vidite, to vam je ustvari opis prijašnjih Civilization igara. Sedmi dio tu radi zaokret i ide u smjeru mijenjanja civilizacija nakon svakog doba.

Ovakva promjena je nešto što je konkurentski Humankind donio kako bi se pokušao razlikovati i igračima ponuditi drugačije shvaćanje povijesti. Vjerujem kako će veteranima serijala ova mehanika biti pomalo kontroverzna. Kroz neki široki pogled, rekao bih da ih u potpunosti razumijem. Želite s jednom odabranom nacijom od njenih početaka do kraja osvajati i razvijati se. To je u potpunosti legitimno očekivanje, no ipak smatram da forsirano mijenjanje nacija nije toliko loša stvar. Dobra je stvar što sada sveukupno postoji tri razdoblja pa ih nećete morati često mijenjati – dakle samo dva puta.

Ustvari, svako doba djeluje kao jedna mala kampanja koju možete prestati igrati nakon što završite. Vi dobijete rezultat vašeg razvoja i vidite gdje ste dobri bili, a gdje pogriješili. Ono što je odlično jest da si pomoću toga razvijate i vlastitog lidera pa u svaki novi meč zapravo možete ući s već nadograđenim liderima. Na kraju svakog doba vaša civilizacija prestane s razvojem. Određeni elementi se prebacuju u novo doba, npr. vojnici koji budu nadograđeni za tu naciju, zapovjednik i građevine. Prema vašem načinu igranja otključaju se neke nove nacije koje mogu, a i ne moraju biti vezane uz stvarne povijesne događaje.

Prema vašem načinu igranja otključaju se nove nacije koje mogu, a i ne moraju biti vezane uz stvarne povijesne događaje.

Primjerice, ako odaberete Rimsko carstvo, u prelasku iz prvog u drugo doba imate automatski otključanu mogućnost igranja Španjolske jer je ta država nekad davno bila pod Rimom. No, opet kažem, koliko se vi oslanjate na vojne poteze, ekspanzije ili sami razvitak unutar svoje nacije, toliko će vam se opcija na kraju ponuditi za igranje, pod uvjetom da norme i zadatke ispunite na vrijeme. Da ostanem kod primjera Rimskog Carstva, na temelju širenja na brdovite i planinarske terene u Exploration Ageu dobio sam opciju da postanem lider Inka.

Meni se ova mehanika iskreno svidjela te je unutar igre dosta dobro objašnjena. Na temeljima razrušene civilizacije nastala je nova sila, predvođena nekadašnjim idealima koji se uz dobar razvoj mogu nadograditi i pokazati svijetu ono što naši prethodnici nisu. A opet i ne moraju, možda nikad neće dostići sjaj starih naroda. Tko će ga znati!

Na temeljima razrušene civilizacije nastala je nova sila, predvođena nekadašnjim idealima koji se uz dobar razvoj mogu nadograditi i pokazati svijetu ono što prethodnici nisu.

Svako doba se dosta razlikuje po svojim karakteristikama. U prvom dobu cilj je da se na svom kontinentu što više proširite i ratovima ili mirovnim pregovorima s nezavisnim državama dogovorite suradnju – milom ili silom. U drugom je dobu cilj napraviti ekspanziju na neotkrivene kontinente, dok treće osigurava da sa svime što ste dotad naučili i omogućili tijekom igranja dovedete u red i pokažete koliko ste bolji od drugih.

E sad, postoji jedna caka prije prelaska iz jednog u drugo razdoblje. Na kraju trenutnog doba dolazi do velike svjetske krize koja korak po korak tinja dok se ne razbukti. Mene je, recimo, zapelo to da su mi gradove preplavili štakori i kuga je počela kolati. Sa svakom sljedećom razinom opasnosti imao sam na izbor da u razorenim četvrtima dobijem neke bonuse, no u isto vrijeme i minuse u drugim četvrtima koje nisu zahvaćene, a imaju neke posebne građevine ili resurse.

Na kraju trenutnog doba dolazi do velike svjetske krize koja korak po korak tinja dok se ne razbukti.

Osobno, nisam primijetio tu neke velike opasnosti. Dovoljno se vi možete odvojiti u početku da vam takve krizne situacije ne naštete previše. Naravno, s obzirom na minuse koje sam dobivao, nisam zarađivao 50 zlatnika po gradu, već 20. Nije to jedina takva situacija – možete odabrati i one u kojima gubite kulturu, diplomaciju, militarističke elemente ili sasvim nešto peto.

Glavne karakteristike vodstva su unutarnja i vanjska politika. Sve to proizlazi iz činjenice koliko je vaša nacija razvijena. Unutrašnja politika svodi se na to kakve su vam uredbe na snazi i koje smjernice će vam dati bolji profit. Na temelju istih dobivat ćete više postotaka za razvoj industrije, znanosti ili očuvanje tradicije.

Diplomacija je dio vanjske politike kojom vi zapravo pokušavate održati dobrosusjedske odnose ili krenuti u ratove protiv drugih nacija. Vanjske državice sada su postale nezavisne države.

Vanjske državice sada su postale nezavisne države.

Nemate više onih koji se dijele na obične, barbare i slične, već je to sve grupirano u jednu smjesu. Jedni će u startu biti neprijateljski nastrojeni, drugi prijateljski. Ovisno o vašim potrebama, vi ih možete pripojiti ili kompletno uništiti. Imajte na umu da ulaskom u svako novo doba državice nestaju te na njihova mjesta dolaze nove.

Meni je osobno bilo zabavno uzimati državice novoj liderici Himiko, koja ih je mirnim putem anektirala. Jednom kad sam to primijetio, sabotirao sam odnose te pokušao na što bolji način se svidjeti liderima tih državica, što sam u većini slučajeva i uspio. Budući da smo bili u dobrim odnosima, Himiko bi se uvijek naljutila na mene jer sam ja preuzeo nešto što je kod nje praktički bilo već dogovoreno.

Aneksiju možete odabrati ako imate određenu količinu utjecaja, takozvane valute kojom oblikujete diplomatske odnose. Tu mi se čini kako je igrač jednostavno prejak jednom kad se pohvataju konci. Kao da nedostaje neke dubine koja bi vas izazvala i kad ste toliko jaki. Protivnici vam mogu kontrirati, ali diplomacija i zlatnici se vrlo lako mogu iskorištavati. Ono što je znanost bila u Civilizationu 6, sada bih mogao reći da je to diplomacija. U prethodnom dijelu mogli ste lakoćom pobijediti ako ste samo fokusirali na znanost, dok je u sedmici ta loptica sada bačena u ruke diplomacije. Koliko god da je Civilization vladar 4X žanra, uvijek mu se dogodi da neka mehanika bude prejaka.

Koliko god je Civilization vladar 4X žanra, uvijek mu se dogodi da neka mehanika bude prejaka.

A kad smo kod borbi s drugim nacijama, moram reći da sam tu podijeljena mišljenja. Vojska je odlična i stvarno imate pregršt vojnika na biranje. Vojnici su baš specijalizirani za određenu naciju i vi to lijepo vidite kroz različita doba. Oni se mijenjaju kako vrijeme teče. No, konkretni sukobi baš i nisu nešto posebno. Nema tu neke dublje mehanike ratovanja, dosta je jednostavno. Jedino je ubačen Commander koji vam itekako olakšava same ratove. Na njega možete dodati dio svoje vojske i nećete više biti u bojazni da vam jedna četa ode preko brda, a druga putuje morem na istu lokaciju.

Commander je tu i da pridonosi ratu vlastitim atributima kojima daje prednosti vojsci. On je jedina vojna figura koju je moguće promovirati i samim time ga nadograditi. Zato trebate biti pažljivi jer vrlo brzo može postati meta protivnika, a jednom kad ga izgubite to je veći udarac nego da izgubite cijelu vojsku. Međutim, pomalo je nezgodno napadati kad imate jedinicu uz Commandera. Podosta je nezgrapno mijenjati lokacije jer često se događa da sami Commander zapravo ne sudjeluje direktno u borbi prsa o prsa pa tu onda mora doći do izmjena na koje niste računali.

Umjetna inteligencija protivnika ni u ovoj igri nije baš najbolja.

Umjetna inteligencija protivnika ni u ovoj igri nije baš najbolja. Iskreno sam imao osjećaj da se previše orijentiraju na diplomaciju, kao da je svakom vladaru to jedina okosnica. Na početku su vidno jači, no kako vrijeme odmiče tako igrač, pod uvjetom da zna što radi, može itekako prestići umjetnu inteligenciju protivnika, barem većinu. Iako sam s nekim liderima pogoršao odnose, nitko me od njih nije napao. Toliko su odnosi s nekima bili u rasulu da sam iz neutral prešao u unfriendly i hostile, a napada na moju naciju nije bilo.

Također postoje i špijunski zadaci koji su, moram priznati, poprilično loše napravljeni. U cijelo ovo vrijeme igranja tko god da je pokušao špijunirati suprotnu naciju, bilo ja protivnika ili protivnik mene, stalno se razotkrilo što druga strana smjera. Rezultat: malo pogoršani odnosi, ali i dalje možemo sudjelovati na festivalima, što ne bi mogli? Religija mi se čini kao da je malo zalegla u pozadini. Postoji sustav religije unutar igre i važan je kotačić upravljanja civilizacije, ali nije toliko nametljiv kao što je bio prije. Vidite vi da se u svijetu nešto događa, možete i oformiti vlastitu religiju, ali neće vas igra time zamarati više no što treba.

Vidite vi da se u svijetu nešto događa, možete i oformiti vlastitu religiju, ali neće vas igra time zamarati više no što treba.

Prirodne katastrofe sada su dio glavne igre, a ne DLC-a. I moram u startu reći da su zanimljivi dodaci, tjeraju vas da razmišljate želite li razvijati svoje gradove unutar kritičnih područja ili izvan njih. Hoćete li riskirati zbog resursi ili ćete igrati na sigurno – odabir je isključivo na vama. Vulkanske erupcije, oluje i poplave samo su neki od nepogoda koje vas mogu zadesiti i pokvariti vam način igranja. Jer kad vam ulice gradova budu uništene, morat ćete razvoj zaustaviti i popraviti ih – bilo žrtvovanjem poteza ili bacanjem zlatnika.

Civilization 7 se treba pohvaliti da grafički izgleda najbolje u serijalu. Razina detalja za igru ovakvog tipa je na zavidno visokom nivou. Olujno more, visoke planine, brda i doline pružaju odličan uvid u to kako cijeli svijet izgleda. Ovog se puta išlo na realističniji prikaz, koji se udaljio od crtanog iz šestice. Kako u svijetu, tako i kroz prikaz lidera. Ipak, moram reći da lideri nemaju baš života u sebi, na što sam ostao razočaran. Tu i tamo promrmljaju “Hmm” i “Ahh”, ali ništa više od toga. Jedini glas koji čujete jest onaj od naratorice, Gwendoline Christie.

Popratna glazba nije nešto što će vam ostati u sjećanju, iako moram priznati da odlično nadopunjuje svako doba. Najviše mi se sviđa glazba iz Exploration Agea u kojem stvarno imate osjećaj da je došlo vrijeme ekspanzije i nastanjivanja na druge kontinente.

Bio sam spreman pohvaliti i tehničku stranu igre jer dobrim dijelom u početku nisam imao nikakvih problema. Međutim, kako sam duže igrao, tako mi je igra postajala sve gora po pitanju tehnikalija. Nakon svakog poteza s kraja prvog doba, učitavanja su postajala sve duža, a igra bi zamrznula ekran po nekoliko sekudni. Možda nekima neće to biti velika stvar, ali meni je osobno porazno jer nedostaje fluidnosti, a nakon nekog vremena postane i naporno.

Iz svega odigranog i napisanog, prosudio bih da će Civilization i dalje ostati kralj 4X podžanra strategija. Nešto jednostavniji pristup u sedmici omogućit će novim zaljubljenicima da se upoznaju pobliže s ovim serijalom i možda shvate zašto se toliko dugo drži u samom vrhu. Određeni elementi iz prethodnih igara su umanjeni u svojim mehanikama, no rekao bih da to sedmici odgovara za onakvu igru kakva nam se predstavlja.

Veterani serijala vjerojatno će negodovati na novonastale promjene i manji osjećaj dubine u mehanikama nego kod prijašnjih igara. Po mnogo čemu ovo djeluje kao Civilization za drugačiju generaciju igrača i drugačije navike igranja, bliže konzolaškom pristupu nego hardcore PC gamingu. Usprkos tome, u Civilization 7 ćete vjerojatno utući sate i sate u narednim mjesecima i godinama. Čisto iz jednostavnog (pun intended) razloga – petlja gameplaya i dalje je jako zarazna.