Druženje s Wanted: Dead u mnogočemu me vratilo u neka minula vremena, ona kad se igralo na šestoj generaciji konzola. I nije to neki popratni efekt nego su developeri Wanted: Deada htjeli su stvoriti igru koja će poslužiti kao ljubavno pismo akciji s PlayStationa 2. A osim tog retro štiha, Wanted: Dead trebao je dostaviti izazovnu borbu te zanimljivu priču smještenu u kibernetičku i tehnokratsku verziju današnjeg društva. Sve to lijepo zvuči u teoriji, no konačan proizvod tek je sjena obećanog, a jedina slamka spasa leži mu u činjenici da vas njegovo eventualno igranje može uvesti u čaroban svijet nostalgije i prisjećanja na druženja s legendarnom Sonyjevom dvojkom.

Već nakon prvih nekoliko izgovorenih rečenica u igri shvatio sam kako Wanted: Dead neće biti glatko iskustvo. Loš i krajnje banalan scenarij još bih i mogao prožvakati, ali energija glasovnih glumaca zaprepašćujuće je niska, do te mjere da sam vrlo brzo prestao mariti za radnju i likove. Užasni dijalozi i “pipl mast trast as” izgovori engleskog ponekad su me dobrano nasmijali, ali sumnjam da je to bila izvorna namjera, premda se mora priznati kako je i u eri igara za PlayStation 2 bilo podosta igara s beživotnim izvedbama.

Da stvari budu gore, zvučna strana igre ne pati samo od loše glasovne glume. Nešto je gadno pošlo po zlu kada je riječ o produkciji i implementaciji zvuka, jer većina igre teče u neprirodnoj tišini, što neminovno upada u uši oči. Primjerice, ljutit lik snažno udara šakom o stol dok sipa optužbe po vama, no zvuk udarca u potpunosti izostaje pa cijela scena značajno izgubi na težini. Kad u ovo sve ukomponirate i aljkavu sinkronizaciju govora s ustima likova, dobili ste recept za poprilično otužnu i čudnu zvučnu prezentaciju koju ćete brzo zaboraviti – ako igru ikada i zaigrate.

Ovdje nitko nije normalan

“Priča” u Wantedu vrti se oko rehabilitiranog tima manijaka i bivših operativaca i jedne operativke koji, umjesto doživotnog zatvora, svoje živote polažu policiji u Hong Kongu te im pomažu u raznim riskantnim i opasnim racijama i uhićenjima. Ovaj izlizan motiv preslika je priča ala Suicide Squad, a ništa bolji nisu ni članovi vašeg tima. Svi do jednog loše su napisani i mogu se opisati internetskom sintagmom “2cool4school”.  Znate kako to ide; svi su opaki, nabildani, istetovirani, veoma sposobni ubojice koji znaju komunicirati samo u kletvama i rečenicama koje počinju ili završavaju s prozivanjem majki i naznaka spolnih činova. Doduše, jedan od članova tima je nijem, što ga ipak razlikuje od ostatka naše susramne družine. Tome se nisam nadao pa to ipak vrijedi pohvaliti.

Ova opaka banda kiborga morat će zaustaviti zavjeru goleme tehnološke kompanije koja želi upravljati gradom, kao i navodnu pobunu samosvjesnih androida. Osim standardnih režiranih scena, kroz igru su razbacane i sekvence po uzoru na japansku animaciju iliti anime. U tim trenucima vraški sam se nadao da će igra otići u neke dubine i ponuditi mi nešto o čemu bih mogao mozgati jer teme spajanja čovjeka i stroja, pitanje identiteta, ovisnosti o tehnologiji i sl. mogu se odlično obraditi, kad im se pristupi na pravilan način – što ovdje nije bio slučaj.

Ako se već išlo na parodiranje i pusto gomilanje šala, pošalica i referenci na svijet izvan igre, onda je to moralo biti smiješno, smisleno i s jasnom poantom. Priča u Wanted: Deadu nije kvalitetno odglumljena, niti je duhovita ili ozbiljna već jednostavno bolno prisutna i prolazna, što mi nikako nije sjelo.  No dobro, priča ionako nije ni trebala biti glavni adut ovog naslova, pogotovo kada znamo da su u izradi igre sudjelovali i ljudi zaslužni za akcijski klasik Ninja Gaiden i tabačinu Dead or Alive.

Iza neprijateljskih linija

Poručnica Hannah Stone, ujedno i protagonistica igre, osim dalekometnim oružjem i granatama podjednako vješto barata i svojom katanom, tako da igrač može birati na kakav će način savladati brojne horde neprijatelja. Nažalost, borba pati od mnogobrojnih problema te će u većini igrača izazvati dosadu, ali i nemalu količinu bijesa. Akcija se izvodi preko ramena u trećem licu, a funkcionira na način da igrač u pravilnim razmacima mora kombinirati borbu iz zaklona, napucavanje na otvorenom i sukobe prsa o prsa kako bi preživio sve što će Wanted: Dead na njega baciti.

Ovdje valja naglasiti kako nipošto nije riječ o laganoj igri već o izazovnom iskustvu u kojem ćete često gledati kako vam game over pleše po ekranu. Makljaža u Wanted: Dead funkcionira po staromodnim dogmama svojih uzora, što će reći kako se borba uvijek odvija u tematski zadanim i odvojenim lokacijama i koridorima na način da se probijate kroz nebrojene valove neprijatelja do zadanog mjesta na kojemu možete predahnuti i spremiti igru, nakon čega ponovno slijedi ubijanje. Naravno, na kraju svakog levela uslijedit će okršaj s nekim važnim protivnikom. Boss borbe frustrirajuće su i neće rezultirati nekom zadovoljštinom, ali postoji borba koja neodoljivo podsjeća na scenu iz kultne mange i filma “Duh u oklopu”, što je bio zgodan detaljčić.

Jedan od glavnih problema borbe leži u nepostojećoj umjetnoj inteligenciji protivnika i vaših suboraca, kojima je zajednička mržnja prema vlastitom životu. Pravilno korištenje zaklona u ovoj igri ravno je božićnom čudu, što znači da sam nerijetko gledao borbe u kojima se svi napucavaju sa pola metra udaljenosti ili bezglavo trče u krug. Ruku na srce, moji suborci nešto su češće koristili zaklon, jedini problem bio je u tome što su to radili u prostoriji u kojoj nema nikakve trenutačne prijetnje ili su se “skrivali” na neprijateljskoj strani.

Osjećaj napucavanja u najbolju je ruku arkadan, a iskreno bih ga opisao kao bezveznog i napornog. Oružja nemaju nikakvu težinu i nisu nimalo raznovrsna, granate i minobacači rade štete kao oveći vodeni baloni, svaki neprijatelj metke upija kao spužva, a u igri postoje sveukupno 3 (t r i) smrtna uzvika koja se iznova i iznova ponavljaju dok ne izgubite razum. Na raspolaganju imate i iskustvene bodove s kojima otključavate razne sposobnosti vaše protagonistice poput teškog napada ili većeg zdravlja, a nudi vam se i mogućnost neznatnog prilagođavanja vašeg naoružanja – no sve to toliko je površno i lako dostupno da vas uopće nije niti briga.

Borba prsa o prsa nešto je bolja, no s obzirom na konkurenciju, nemojte to preozbiljno uzeti k srcu. Vaš mač moćno je oružje koje učinkovito siječe sve na putu, a igraču će itekako biti potrebno za obranu od čestih napada neprijatelja izbliza. Osim standardnih prašinara, glavni protivnici bit će vam nindže oboružane šurikenima i katanama koje je najlakše srediti u dvoboju sječiva. Kasapljenjem može vratiti ponešto izgubljenog zdravlja te istovremeno puniti svoj poseban napad kojim ošamućuje neprijatelje.

Ošamućeni nitkovi pogodni su za izvršavanje različitih flashy animacija egzekucije- jedna od rijetkih pozitivnih stavki borbe. Ne radi se tu o ničemu spektakularnom, ali animacije su raznolike i potvrđuju dojam kako je poručnica Stone stroj za ubijanje. Gledano u cjelini, borba djeluje nedovršeno, puno poteza i pokreta djeluje jako trzavo i imate dojam kao da svaka animacija zapinje u nekoj drugoj.

Nadalje, varijacije neprijatelja kronično nedostaje. Na prste dvije ruke mogu nabrojati svaku vrstu protivnika s kojom sam se susreo, od čega barem polovina odlazi na identične likove s drugačijom bojom ili nešto izmijenjenim oružjem. Monotonost u borbi svakako je pojačana lijenim i recikliranim borilištima; parkirališta i gradilišta, bezlični hodnici, generične ulice, beživotni noćni klubovi… Istinabog, slične reciklirane situacije imali smo i brojnim igrama 6. generacije konzola, no sasvim je legitimno pitanje koliko takvih praksi želimo vidjeti i danas, jer sličan štimung mogao se napraviti i sa puno više brige za detalje.

Dašak toga u Wantedu osjeti se u raznim mini-igrama razbacanim po policijskoj postaji koja služi kao mjesto za istraživanje i predah između glavnih misija. Po uzoru na igre poput Yakuze, možete pjevati karaoke, igrati igre na arkadnim mašinama, izvlačiti figurice u automatima za (ne)sreću i uživati u natjecanju prežderavanja. Vizualna prezentacija također je ispodprosječna, to je ujedno i jedina stvar za koju mogu reći kako je svjesno planirana, po uzoru na umjetnički stil kultnih prethodnika na koje se igra oslanja.

Wanted: Dead traje otprilike deset sati, a tokom cijelog odigravanja pitao sam se što je dobro uopće izašlo iz ove igre? Naslovi koji su obilježili konzole šeste generacije bili su izvedeni na specifičan način jer su bili uvelike ograničeni resursima, tehnologijom, vremenom, znanjima i mogućnostima svog vremena. Bilo je tu fantastičnih naslova i hvaljenih ideja, no koliko njih se može uskrsnuti i danas, u 2023.godini, s iole jednakim uspjehom? Ako i mogu, to sigurno neće biti vidljivo na primjeru igre Wanted: Dead.

Ovdje je riječ o igri koja izgleda i djeluje nedovršeno, a pozivi na slavne dane prošlosti u većini slučajeva djeluju mi kao opravdanje za osrednji proizvod. Ukoliko vam fali staromodnih igara koje pokušavaju u vama probuditi uspomene na naslove poput Ninja Gaidena, Wanted: Dead mogao bi biti igra za vas, no nipošto po svojoj punoj cijeni – zaista ga preporučujem jedino na debelom, debelom popustu.