HCL.HR

Igrate li ikada igre po svojim pravilima?

Zoran Žalac 01.03.2019.   •   16 komentara


Videoigre većinom same diktiraju igračima kako bi ih se trebalo igrati. No, ponekad prava zabava dolazi tek kada se igrač oslobodi tih okova.

Videoigre su jedinstven medij utoliko što ih svatko do određene mjere i na neki način može podrediti sam sebi. Ako vam je igra previše teška – smanjite težinu. Ako vam ne odgovaraju kontrole – podesite ih. Međutim, igre uvijek imaju svoja pravila igranja i igrač u većini slučajeva nije onaj koji ta pravila određuje.

U današnjim igrama možda imamo više slobode nego ikad prije, ali igrača se uglavnom vodi za rukicu i sugerira mu se, ako ne i izričito naređuje – probaj napraviti ovo ili ono, pokušaj igrati ovako ili onako. Ponekad igrač ima odriješene ruke i slobodu eksperimentiranja, ali jasno je da određena ograničenja postoje i u konačnici najčešće vrijedi jedno: ako prekršite pravila, pokvarili ste igru.

Srećom postoji i neko zadovoljstvo u tome da se igra pokvari. Prvo što pada na um jesu speedrunnovi – format igranja koji većini igrača nije skroz jasan, ali onima koji se njime bave može ponuditi neku skroz novu zabavu i vlastoručno postavljen izazov. Ukratko, speedrunneri se natječu u što bržem prelasku igre i ovisno o kategoriji speedruna, često koriste i propuste u kodu igre koji im omogućavaju da, primjerice, preskoče dobar dio igre kako bi ju što prije završili.

Kad pišemo o speedrunnerima neki se igrači obično zgražaju nad tim načinom igranja. Gdje je zabava u tome da varaš igru? – pitaju se. Premda je to traženje dodatnog izazova kroz igru malo teže shvatiti, treba se sjetiti da smo prije namjerno znali kršiti pravila igre i zabavljati se upravo kroz to varanje. Dakako, govorim o različitim varkama i kodovima koji su nam omogućavali da istražimo svaki kutak igre, potpuno nadmoćni i neuništivi.

Danas varanje u igrama nije toliko često i kad ga se spominje onda je to uvijek u negativnom kontekstu jer varanje u mrežnim igrama obično ide na štetu drugih igrača. No, varanje nije jedini način kako se može igrati po svojim pravilima. Ono što me navelo na razmišljanje o ovoj temi jest sljedeći video „ownanja“ Far Cry: New Dawna. Raspravljalo se interno u našoj redakciji je li spomenuta igra bolja ako se igra ovako vješto kao u donjem videu. Ja stojim pri mišljenju da nije bolja, ali da je zanimljivija onome tko može ovako igrati – to svakako.

Ovakvo igranje traži izvanrednu vještinu i to se ne može osporiti. Međutim, ima nešto u tome da igrač bira svoj stil igranja. U gornjem slučaju to su prisne egzekucije. Mogao je igrač, primjerice, skinuti sve neprijatelje snajperom i pri tome isto tako prezentirati svoju vještinu ciljanja i kontroliranja situacije. Kakav god pristup odabrao, poanta je da donekle igra po pravilima koja si je sam odredio. Slično je s tipovima koji Dark Souls igre prelaze uz pomoć gitara, ili onih koji Super Mario igre igraju bez skakanja. Fascinantno mi je svaki put vidjeti kad je igra dizajnirana tako da ne ovisi o svojim osnovnim mehanikama. Tamo gdje to nije moguće jednako mi je genijalno kad je igra balansirana tako da različiti stilovi igranja ne razbijaju koncept same igre.

Ja se ne mogu pohvaliti nekom posebnom sposobnošću i vještinom igranja videoigara, ali nekoliko puta znao sam si obogatiti iskustvo igranja time što sam za svoj gušt izašao iz okvira normalnog igranja. Primjerice, prošle godine u Fifi 19 počeo sam igrati mečeve u trajanju po 20 minuta. Svaki igrač Fife zna da je 5-6 minuta po meču nekakvo optimalno trajanje. Ako u tom vremenu ne možete postići željeni rezultat onda jednostavno niste za kompetitivnu scenu koja traži da tjedno igrate dvoznamenkasti broj utakmica. Ja sam očekivao da ću u utakmicama od 20 minuta imati rukometne rezultate, no to se ipak nije dogodilo. Dapače, otkrio sam kako mi ritam igre izvan defaultnih pet minuta daleko bolje leži i da u trajanju od 20 minuta mogu intenzivnije osjetiti čari ofenzive i defanzive, da više počinjem cijeniti igranje s posjedom lopte naspram kontranapada.

Drugi primjer igranja izvan standardnog scenarija iliti vlastite zone komfora imam u primjerima starih Fallout igara. Ne mogu dovoljno naglasiti koliko mi je fenomenalno to što su karakteristike SPECIAL sustava u starim Fallout igrama utjecale na iskustvo igranja. Na primjer, ako igrate s likom koji ima nisku inteligenciju, neke situacije u igri znatno su vam drugačije nego kad igrate s likom „optimalnih“ vještina. Nevjerojatno je kako ista igra može biti sasvim drugačija ako odlučite da nećete koristiti oružje nego ćete biti majstor borilačkih vještina.

U vrijeme kada sve više igrača gleda druge igrače kako igraju smatram kako je važno naglasiti upravo tu činjenicu da igre uvijek mogu biti zanimljive ili manje zanimljive ovisno o tome tko ih igra i na koji način. Pri tome ne smijemo zaboraviti da igre možemo koristiti kako bi potaknuli vlastitu maštu. Ponekad je upravo to ključ za uživanje. Nažalost, što smo stariji to imamo sve manje vremena za realiziranje svojih maštanja i traženja načina kako igrati igre po svojim pravilima. Nekad nam je lakše reći da nešto nije u redu s današnjim igrama nego ih pokušati shvatiti, te u konačnici izvan standardnog seta pravila za igranje potražiti odgovor kako uživati u njima.

Označeno sa: , ,

Komentari (16)

  • bozicni_zeko

    01.03.2019 - 18:18

    Uvijek.

    • Alkaram

      @bozicni_zeko, 01.03.2019 - 19:05

      To si odgovori/o-la na naslov ili na cijeli tekst?

    • bozicni_zeko

      @Alkaram, 02.03.2019 - 06:31

      Naslov. Nisam čitao tekst.

  • Alkaram

    01.03.2019 - 18:29

    Također u fifi ili pesu sam uvijek igrao duže tekme, uvijek sam igre igrao na najvećoj težini. Jer mi je bilo gušt mučiti se i doći do određenog cilja, a osjećaj bio sa puno više ponosa ili zadovoljstva.
    A kužim speedruner-e i chetere, svatko ima svoju želju za tim.

    Tko voli igre malo teže igre predložio bih Kenshi, iz početka sam na novo igrao bar 15-20x dok nisam skužio sve mehanike i kako se igra. Do sad sam odigrao preko 200h a uzeo sam si igru par mjeseci prije nove. Za igru ima bezbroj modova koji poboljšavaju iskustvo u igri. Volio bih da nabacite neku kratku recenziju jer više ljudi bi trebalo probati ovu igru. koliko sam čitao da ju je jedan lik napravio u nekih 8godina. A igra po mom standardu je odlična, baš ono što je falilo da popuni rupu u ovom žanru igara.

  • vragec25cro

    01.03.2019 - 18:54

    Zbog takvih stvari mi se najviše sviđa Far cry serijal.Jer svaki kamp mogu osvojiti na drugačiji način,a mogu i sve na isti.Zbog kampova mi bio dobar i jc 3.Zato volim i igra tipa ark,conan exiles i minecraft jer stvarno nikad nemožeš znati gdje če te odvesti građenje nečega(krenem s jednim planom kad ono završim nešto svasvim stoto).Zbog toga baš i ne volim nešto previše Rockstarove igre.Mislim gta mi daleko najbolji serijal,ali najviše zbog otvorenog svjeta u kojem mogu raditi milijune gluposti.Zato ih ne kużim pobogu kako nemogu napraviti misije koje nisu linearne,a ne da moram iči točno onako kako je zacrtano i čim skrenem fail.Čemu onda open world.

    • Alkaram

      @vragec25cro, 01.03.2019 - 19:02

      Onda definitivno probaj Kenshi, nećeš se razočarati. Igru igraš baš onako kako ti želiš. Tj čini mi se da su išli na to da cijeli taj virtualni svijet ne zanima što ti radiš, već se odvija na svoj način i svaki put kad sam išao iz nova igrati uvijek su se stvari drugačije odvajale

    • SanKa

      @vragec25cro, 04.03.2019 - 15:27

      potpis za far cry

  • Saren

    01.03.2019 - 19:13

    Zavisi od naslova do naslova. Ako mi se cini da bi igru (RPG recimo u ovom slucaju) mozda mogao unaprijediti neki mod koji je dosao od strane communitya, a dev ga nije stavio u igru onda cu potraziti postoji li bilo to nove klase, skillovi, dungeoni il sta vec (na primjeru Skyrima, Torchlighta il neznam samo neke igre za primjer). Ako je rijec of FPS-u volim odrijesite ruke (ako je singleplayer) da recimo mogu kud hocu i pristupit problemu na svoj nacin. Ne volim kad me igra forsira na nesto, pogotovo ako je recimo rijec o fpsu a to je npr. stealth (moras bas ubit ovog tipa kako smo mi zamislili il faila misija -.-“) il spasavanje tulavog AI-a u smislu beskorisnog suborca il sta vec. Meni dobar primjer kako mi pase da je to izvedeno jest npr. Wildlands – biram kako cu rijesiti koju zonu i na koji nacin, neke roknem snajperom, drugima dignem vozila u zrak il sta vec trece.Sto se suboraca i priglupog AI-a tice sa samo jednom izvedbom sam bio dovoljno zadovoljan jer je izvedena na jednostavan a opet efektan nacin – Elizabeth iz BioShock Infinite-a – trebas streljivo, stize, trebas novcice – stize itd. + imas osjecaj da se povezujes s companionom jer uvijek nesto prica il komentira a da nije glupost, il neznam Katarina iz Van Helsinga (siguran sam da primjera ima jos iz drugih igara, samo se nemogu sjetiti sad – ovo su samo primjeri). Iz razloga forsiranja nekih mehanika vecinu hitova sam il preskocio il ne igram uopce (jedan od primjera je i Metro serijal, znam da je odlican, ima super pricu al ja zapeo u 2033 Redux-u vec kod one neke misije kad dobijes pusku, pa odes u nekakav ko tower i moras se rijesiti lika da te ne cuje i ne vidi pa fejlao i podivljao i rekao “kvragu i to, vratit cu se to odigrat kasnije” – na kraju nisam. -“GIT GUD – IKR ?” Zavisi uglavnom kako je izvedeno i do koje granice si dobio mogucnost odluke da radis nesto kako zelis za primjer mi je Skyrim, mozes gdi hoces i kako hoces odma od starta ili Mad Max primjerice. Sto se gore navedenog tice, ne volim se muciti previse u igrama. Ako je multiplayer pa je rijec o kakvom bossu il stvarno zeznutom neprijatelju pa imam frendove i razradimo strategiju onda da jer mi je zabavno promisljati sta i kako cemo (U mom slucaju prvi Eidolon u Warframeu, prije toga WoW pa Naxx pa iza toga kasnije Lich King i tako to, il recimo od svjezijih Predator u Ghost Recon Wildlandsu ili sam Alien u Isolation-u xD). Kad je singleplayer – zavisi. Ako me igra privlaci od pocetka i super mi je onda cu i ako zapnem to igrati tako dugo dok ne zavrsim. “Mazohizam” u smislu Dark Soulsa mi ne pada zaigrati ni najmanje primjerice – odlicna igra al jednostavno nije moj tip i prekomplicirano za moj ukus. Draze mi je osobno natjecati se sa nekime u nekim od multiplayer naslova nego sam protiv sebe (a i svoje psihe lol) u nekom SP-u – kazem opet zavisi kako mi se igra svidi na prvu i kako se osjecam igrajuci je. Speedrun nisam nikad probao nije nesto sto me privlaci, a sto se cheatanja tice – jedino zabave radi kad igru pobijedim sam bez varanja i ok priznam – GTA ponekad kad se stvarno vise nije moglo lol (jos se sjecam prokletog helikoptera iz pakla u Vice City-u 😀 ). I za kraj kako je sam Zoran rekao gore :”Nažalost, što smo stariji to imamo sve manje vremena za realiziranje svojih maštanja i traženja načina kako igrati igre po svojim pravilima. Nekad nam je lakše reći da nešto nije u redu s današnjim igrama nego ih pokušati shvatiti, te u konačnici izvan standardnog seta pravila za igranje potražiti odgovor kako uživati u njima.”Slazem se, u danasnje doba mislim da kad mi se stvarno igra neka igra i onda ju kupim il dobijem od frenda pa krenem igrat, za neke od njih jednostavno mi nisu zabavne kao sto sam ocekivao da ce bit. Mozda je to zbog toga sto sam stariji, sto me vise ne privlaci kojesta ko dok sam bio mladji, a mozda sam si i sam kriv jer ocekujem da ce igra bit nesto sto nije. Dok sam ocekivao AC Odyssey nisam primjerice zelio (osim inicijalnog) vidjet niti jedan trailer vise, cuti niti jedno promisljanje i razgovor od ljudi kakav je i kakve su mehanike – dok ga sam nisam osobno zaigrao – u tom slucaju ostao sam dosta sretan vidjenim ali mi je fali opet onaj neki feeling (jer nisam AC igrao od Black Flaga jos i prije toga dvojke i jedinice). Doduse nikad nisam previse mario za kritike kako filmova – tako i igara, a sve rijedje uopce citam reviewove – izuzev HCL-ovih i onih koji me najvise zanimaju – samih ljudi. Ako me naslov hypea dovoljno i pomislim si “ok ovo je po mom ukusu” pricekam za neke naslove pa nakon nekog vremena (i puno dodgeanja spoilera – prokleti internet lol) pogledam kako razmisljaju ljudi (ako igru ne kupim odmah nego nakon nekog vremena) pa vidim, uzmem u obzir i ponesto od toga i kupim / zaigram pa nakon par sati prosudim sam. Najvise mi fali onaj stari feeling kojeg nisam imao od prastarih vremena Serious Sam-a, Vice City-a, NFS Undergrounda, MoH Allied Assaulta, SW-a (KOTOR, Jedi Academy, Starfighter, Republic Commando), Obliviona pa do Mass Effect trilogije, Skyrima i ostalih a to je da me drzi prikovanim uz monitor i da nemogu jednostavno stati igrati. Duze vrijeme nisam imao taj osjecaj i to mi fali – mozda imam previsoka ocekivanja, mozda samo starim – bog ce ga znati.

    • vragec25cro

      @Saren, 01.03.2019 - 19:32

      Rijetko se nađe koja takva igra da se može igrati par sativa da niti ne skužiš kolko vremena prošlo.Tako i meni,al to najviše zbog svega več viđenog i prehvaljenih naslova(možda i godina,33).Možda i zbog toga što velika večina igara hvaljena i prije samoga izlaska,a recenzije na dan izlaska.Očekuješ puno od igara zbog pohvala i onda hladan tuš kad zaigraš

    • Alkaram

      @vragec25cro, 01.03.2019 - 20:30

      Zato ja ne vjerujem nikakvim recenzentima, niti hajpu koji se stvara prije izlaska igre. Već čekam da igra izađe pa nakon mj. Dana vidim po gameplayu dali se igra isplati kupiti ili ne. Ali većina igara u zadnjih 5god za mene su bile veliko Ne, sem par indi igara i Witchera od prvod do 3 dijela 😛

    • vragec25cro

      @Alkaram, 01.03.2019 - 20:49

      Niti ja baš previše.Večinom pogledam za one igre za koje nisam siguran nakon viđenoga gameplaya.Makar do sad me nekih 80% igara koje uzeo zbog dobrih recenzija i pohvala igrača razočaralo

  • TorcidashFromCroatia

    01.03.2019 - 21:12

    Igrao sam danas Mad Max,igrica je odlična

  • DjokaBA

    02.03.2019 - 13:27

    DUNKEY

  • Vass

    02.03.2019 - 21:17

    GTA SA

  • moordrak

    03.03.2019 - 19:36

    Uvijek igram igre po svojim pravilima. Najčešće biram RPG žanr jer me vožnja po tračnicma kroz godine sve manje i manje zanima. Ima izuzetaka, recimo Bioshock. Portal. Dead Space, GOW. Vođenje za ručicu ne smatram nužno lošim, barem ne na početku neke igre jer bazično pojašnjavanje mehanika igranja, posebno ako se radi o kompleksnijim modelima kontrole, ipak treba pojasniti. Ja osobno lakše učim na primjeru nego “iz knjige” . Otkrivanje tople vode mi je oduvijek išlo na živce.
    Nažalost, današnje igre sve liče jedna na drugu k’o jaje jaju i nema se tu što posebno otkrivati. Vidio si jednu recimo pucačinu , vidio si ih sve.
    Skill je ono što razlikuje igrača od “igrača”. Upravo zato su ove masovne pucačine toliko popularne. Battle Royal posebno iskače. U osnovi, veliki broj ljudi voli igrati igre po svojim pravilima. Valjda smo se svi kao klinci igrali rata, indijanaca i kauboja ili tako nečega sličnoga sa drvenim “puškama” i “pištoljima” ili “lukom i strijelom”, a računalne igre su upravo to: igre samo na moderniji način 🙂 A neki pak sve ovo jednostavno prerastu i postanu jako ozbiljni punitelji državnog proračuna…

  • chupacabra1

    05.03.2019 - 06:22

    Ok. Jasna mi je gitara, jasni su mi prelasci igre za 7 minuta. Kako se igra Suoer Mario bez skakanja?????????

Komentirati mogu samo prijavljeni korisnici
PRIJAVI SE ili REGISTRIRAJ i ostavi svoj komentar!

Privacy Preference Center

Close your account?

Your account will be closed and all data will be permanently deleted and cannot be recovered. Are you sure?