Red Dead Redemption 2 lomi se pomoću glazbe i taj trenutak je predivan

U jednoj od prethodnih i krivo fokusiranih kolumni izrazio sam zadovoljstvo time što Red Dead Redemption 2 svoju priču prezentira na melankoličan način. Obožavam kako se Dutch i Arthur zgražaju nad urbanizacijom i dolaskom modernog doba. Jednako kao što se ja zgražam svaki put kad na Instagramu odaberem onu ikonicu povećala pa mi algoritmi nekom logikom prikažu umjetne živote YouTube zvijezda.

Međutim, priču Red Dead Redemptiona 2 ne vidim kao neko savršenstvo. Neke se stvari ponavljaju previše puta da bi se istaknula očita poanta, a naracija se najčešće provodi kroz segmente jahanja tijekom kojih nešto tu naraciju može prekinuti, ili ako ste suviše brzi pa stignete do cilja prije vremena onda razgovor nećete čuti do kraja. Rockstarov vid pričanja priče nije bez mana, ali osjećao bih se tjeskobno da s vama ne podijelim oduševljenje trenutkom u kojemu se Red Dead Redemption 2 prelomi, odnosno načinom na koji to Rockstar napravi.

Igra je sada vani već dobrih tjedan i pol, dobar dio vas došlo je barem do sredine igre pa o ovome napokon mogu pisati. Naravno, neću ništa značajno u priči spoilati onima koji nisu došli do misije „Dear Uncle Tacitus“, ali ako baš ne želite ništa doznati o tome kako Rockstar prelomi RDR 2 onda najbolje prestanite s čitanjem na ovom paragrafu.

Red Dead Redemption 2 ima odličnu glazbu koja vas prati na misijama i upotpunjuje ugođaj postupne degradacije Divljeg Zapada, odnosno Dutchove bande. Nije to neočekivan rasplet događaja jer svi znamo da je odmetnički život na zapadu Amerike u konačnici istrebljen dolaskom 20. stoljeća. Ipak, za Red Dead Redemption 2 je važno postojanje trenutka u kojemu se stvari prelome bez povratka. U igri tu situaciju doživljavamo kroz lik Arthura Morgana.

Arthur je većinu vremena okružen bandom koja mu nadomješta obitelj, no u trenutku kada nastupi promjena, Arthur je sam samcat. Vraća se životu od kojega je pobjegao, znajući da više ništa neće biti isto. Noć je i svijet je neobično prazan. Izgubio je konja pa uzima tuđeg. Na putu do točke gdje više nema povratka započinje predivna pjesma u izvedbi D’Angela, sa stihovima koji glase:

May I stand unshaken
Amid, amidst a clash of worlds?

U ovom momentu Red Dead Redemption 2 prelama se u laganu žalopojku i ne mogu dovoljno nahvaliti odluku da se taj prijelomni trenutak predoči pjesmom. Ne isječkom pjesme, nego potpunom pjesmom. Nije to jedini emotivni dio ove igre, ali smatram kako je baš taj izveden majstorski. Dok jašete uz južnjački zvuk ove pjesme kroz močvaru se probijaju blještava svjetla Saint Denisa, niste sigurni što vas čeka ali predosjećate da nije ništa dobro.

Slična stvar izvedena je i u prvom Red Dead Redemptionu kada ulazite u Meksiko tako da je Rockstaru ovo drugi put da lomi igru pomoću pjesme. Za igru koja se toliko intenzivno oslanja na dijaloge lijepo je kad se taj format presječe s nekoliko minuta kontemplacije, pogotovo ako glazba potiče razmišljanje kod igrača.

Glazbu u igrama obično smatramo kao nadopunu ambijenta, ali njezina istinska snaga je u tome što može promijeniti perspektivu i ton određenih scena. Ljudi u Rockstaru očito poznaju psihologiju glazbe, a Red Dead Redemption 2 je dokaz da glazbom na značajan način mogu obogatiti doživljaj priče.

Inače, ako dotičnu pjesmu želite čuti u izvornoj verziji bez ambijentalnih zvukova, evo je: