HCL.HR

Recenzija

Mario + Rabbids: Sparks of Hope

ZEKA PEKA

Zoran Žalac

Mnogi će se igrači vjerojatno složiti da strateške avanture znaju biti itekako zanimljive, ali najčešće na PC platformi. Igrive su one i na konzolama, samo je planiranje poteza objektivno sporije i nespretnije iskustvo kad takve igre igrate kontrolerom. Međutim, postoji nekoliko primjera koji dokazuju da ne mora biti tako, a jedan od takvih našao se na Switchu – od svih konzola! Ubisoftov Mario + Rabbids: Sparks of Hope učinio je rijetko viđen pokušaj da strateške igre na poteze učini pristupačnima za neku novu publiku. I u tom je pokušaju iznimno uspješan.

Početna cijena Recenzirana verzija Recenzentski primjerak
60€ Nintendo Switch Ustupio izdavač

Baš kako su Mario i Rabbids franšize neobično funkcionalan spoj, tako je i gameplay u Sparks of Hope neočekivano dobra kombinacija avanture i strateških bitaka. Ovo je igra čiju osnovu čini borba na poteze, ali izvan te borbe također se nude zanimljive stvari. Slobodno se krećete po tematski različitim svjetovima, rješavate questove, tragate za blagom i rješavate zagonetke. Za razliku od prethodne M+R igre, ovdje su dodane nove aktivnosti pa npr. imate zadatke „lova” na predmete ili likove. U jednom takvom zadatku morate pronaći tri pingvina i donijeti ih na brod: s jednim ćete se igrati lovice, s drugim skrivača, itd.

Iako ovo nije platformerska avantura u kojoj Mario skače, Sparks of Hope dobro prenosi onaj format Mario igara kad se nađete u novom svijetu gdje iza svakog ugla imate nešto za pokupiti. Dok je prva igra bila usmjerena “po tračnicama”, ova ima dosta opcionalnog sadržaja. Na primjer, neke vrlo napete boss bitke sa značajnim nagradama ovdje uopće nisu obavezni dio igre. Dobar dio borbi također se može izbjeći skrivanjem i zaobilaženjem protivnika, ako si želite uštedjeti vrijeme.

Neke vrlo napete boss bitke sa značajnim nagradama ovdje uopće nisu obavezni dio igre.

Struktura Sparks of Hope je isto rađena po uzoru na Mario igre jer svjetove uvijek vidite u dva stanja. Na primjer, u prvi vas svijet po dolasku dočekaju kiša i grmljavina, no kad riješite svoj zadatak vrijeme se razvedri i na mapi se otvori niz novih područja i aktivnosti. Ukratko rečeno, Sparks of Hope djeluje kao Mario igra više nego što je to bio slučaj s njegovim prethodnikom. Ili ako ćete malo kontroverznije: ovo više djeluje kao Nintendova igra, a ne Ubisoftova – iako Nintendo s njom nema veze.

Druga velika stvar koju je Sparks of Hope učinio, ne samo za svoj serijal nego i za cijeli žanr, jest uvođenje slobodnog kretanja unutar svakog poteza. Igrač ovdje ima direktnu kontrolu nad likom i može slobodno trčkarati unutar zone koja mu je dostupna sve dok ne napadne protivnika. Nema dakle biranja putanje pomoću linije ili završne točke, krećete se slobodno i to je neopisivo korisna promjena. Pozicioniranje likova je vrlo važan dio plana i odlična je stvar kad za korigiranje pozicije ne morate čekati drugi potez.

Nema biranja putanje pomoću linije ili završne točke, krećete se slobodno i to je neopisivo korisna promjena.

Pokušat ću to objasniti kroz usporedbu sa šahom. U većini TBS igara potezi su kao u šahu – odaberete polje na kojem će vam figura završiti i povlačite potez kojega potom ne možete poništiti. U Sparks of Hope sami putujete do tog polja i nasred puta do tamo možda primijetite bolju priliku, zaustavljate se i onda možete odlučiti hoćete li iskoristiti tu priliku ili nastaviti do točke prema kojoj ste krenuli. Čak i kad dođete tamo gdje ste planirali, možete se vratiti natrag ako se ispostavi da to nije najbolje odabrana pozicija.

Ovakav je sustav ključan za timski rad jer je sada lakše ostvariti suradnju između likova na terenu, tako da jedni druge odbace u zrak i produže si domet kretanja. Zapravo je za uspjeh u borbi vrlo važno da u svakom potezu ostvarite što više napada (oružjem, uklizivanjem, protunapadom i sl.) i da se što više približite/udaljite protivniku – ovisno što je cilj. Većinu igre kontrolirate tri lika na bojištu, osim u boss bitkama gdje ih bude četiri. Osobno bih volio da je igra bila ambicioznija te donijela bitke s četiri lika kao standard, ali mislim da su odlučili poštedjeti igrače i radi balansa igre svesti borbu na maksimalno 10-15 minuta, jer bi više od toga bilo predugačko.

Većinu igre kontrolirate tri lika na bojištu, osim u boss bitkama gdje ih bude četiri.

Žao mi je što većinu vremena imam tri lika na raspolaganju iz razloga što u pričuvi onda moraju sjediti likovi koje bih rado koristio. Ako već nema borbe u timu od četvero, bila bi zgodna opcija zamjene tijekom bitke (makar i uz naplatu). Tim je širok i svaki lik ima neku svoju specifičnu vještinu koje se onda morate odreći jer ih ne možete sve strpati u ekipu na terenu. U ovom su dijelu posebno interesantni novopridošli likovi Bowser, Edge i Rabbid Rosalina. Na primjer, Rosalina jedina ima moć da uspava protivnike, ali ako ćete ju ubaciti u tim onda se treba odreći nečije druge moći, bilo Luigijevog snajperskog oka ili Bowserove kiše meteora.

Bez obzira na to ograničenje, borba je u Sparks of Hope stalno zanimljiva. Nije uvijek cilj poraziti sve protivnike, nego nekad imate drugačiji uvjet: izdržati određeni broj poteza, doći do određene točke na mapi, poraziti samo jednu vrstu protivnika i sl. Raznovrsnost protivnika je dobra i više to nisu samo zečevi kao u prethodnoj igri. Neke ne možete riješiti gađanjem ili udaranjem nego ih morate baciti izvan same mape. Druge pak morate rješavati iz daljine, i sl.

Nije uvijek cilj poraziti sve protivnike, nego nekad imate drugačiji uvjet: izdržati određeni broj poteza, doći do određene točke na mapi, itd.

Boss bitke su jako napredovale u odnosu na prošlu igru te su vrlo zanimljivi obračuni. Boss protivnici u Kingdom Battleu uglavnom su bili statični, dok ovdje imamo protivnike koji se teleportiraju, koje moramo namamiti do zamki i sl. Fascinantno mi je na koje sve načine ova igra stvara različite scenarije za borbu i uspijeva izbjeći zamor ponavljanja kroz dvadesetak sati koliko joj traje glavna priča. Na opcionalne sadržaje možete potrošiti dodatnih desetak sati ako vas to zabavlja, samo što u njima nećete pronaći zanimljivu priču nego tek usputne izazove.

Ako ćemo iskreno, ni glavna priča nije osobito napeta i često sam dolazio u iskušenje da prekinem dijaloge kako bih što brže nastavio s igranjem. Ako ništa, ovoga puta imamo puno više cutscena i postoje određeni zapleti zbog kojih ne mogu reći da se Ubisoft nije trudio oko priče. U korist joj idu i karizmatični likovi. Ne bih ni sanjao da ću to ikad reći, ali Rabbidsi su ti koji ovdje nose show i drže ugodno humorističan ton igre. Komentari tijekom borbe znaju biti smiješni (npr. Rabbid Peach ima “hashtag healing journey”), a i samo ponašanje likova u animacijama izgleda simpatično. Čak i kad ne radite ništa, a u timu imate Rabbid Marija, on će izvaditi svoju mandolinu i krenuti svirati neke prepoznatljive melodije.

Ne bih ni sanjao da ću to ikad reći, ali Rabbidsi su ti koji ovdje nose show i drže ugodno humorističan ton igre.

Simpatični su i naslovni Sparksi, bića nastala spojem Rabbidsa i Luma. Međutim, oni nisu likovi u samoj priči nego funkcionalni dodaci oružju. Za razliku od prošle igre, ovdje ne kupujete snažnija oružja nego birate dva Sparksa koja ćete dodijeliti svakom liku i time mu dati nove vještine. Izbor Sparksa je širok i ima ih svakakvih, a mogućnosti koje vam daju mogu biti banalne poput pojačanja napada, ili vrlo zabavne poput nevidljivosti ili tjeranja protivnika. Njihova se učinkovitost povećava tako što ih hranite posebnom valutom i to je daleko bolji pristup nego kupovanje novog oružja kad znate da ćete uskoro otključati još snažnije.

Vizualno je Mario + Rabbids: Sparks of Hope najdetaljnija igra u kojoj se Mario do sada pojavio, uključujući i glavni serijal. Grafički je atraktivna i začudo se vrti jako stabilno. Svjetovi su u igri veliki baš onoliko koliko im treba da ponude dobru dozu istraživanja bez da iscrpe igrača. Nikad se u njima ne možete izgubiti, a nema ni napornog pješačenja natrag jer postoji opcija brzog putovanja.

Svjetovi su u igri veliki baš onoliko koliko im treba da ponude dobru dozu istraživanja bez da iscrpe igrača.

Jedina je cijena toga, s obzirom da je ovo ekskluziva za vremešni Nintendo Switch, to da su učitavanja vrlo česta. Tu su prije svake borbe, tu su kad otvorite svaka vrata i kad god treba prijeći iz jedne regije u drugu. Na svu sreću pa nisu jako duga te se u pravilu nikad ne čeka duže od deset sekundi.

Zvuk je podjednako dobar. Glasovna gluma postoji, ali mi nije jasno zašto je nekonzistentna. Nekad likovi izgovaraju cijele rečenice, nekad samo prvih nekoliko riječi, a nekad sinkronizacije uopće nema. Mislim da Sparks of Hope nema toliko dijaloga da za igru nije mogla biti snimljena sva gluma. Ali kako sam već napisao da većinu razgovora ionako nisam htio slušati, ne mislim da će puna glasovna gluma ikome faliti u ovoj igri.

Za glazbu mogu reći da dobro odrađuje posao, ali nijedna melodija nije mi nastavila svirati u glavi izvan igre. Možda ne zato što to nisu pamtljive melodije nego zato što ne sviraju cijelo vrijeme nego su tu tijekom borbe i u cutscenama, a dok istražujete uglavnom je sve tiho.

Mislim da sam najveću pohvalu igri dao kad sam ranije naveo da djeluje kao nešto što je došlo iz Nintenda, a ne iz Ubisofta. Prvi dio je bio neočekivano dobar spoj, a Sparks of Hope je kombinaciju Marija s bedastim Rabbidsima odveo na još višu razinu. Tko bi uopće očekivao da će jedna ovakva igra podići letvicu pristupačnosti, a i dinamičnosti u žanru strateških igara na poteze? Tko bi se nadao da će Ubisoft u 2022. lansirati ovako maštovitu i inspiriranu igru kakvu nisu imali već godinama…

Naravno da Sparks of Hope nije kompleksan TBS naslov za staru PC gardu, ali kao netko tko preferira igrati turn-based igre na PC-ju kažem kako se odavno nisam zabavio kao sa Sparks of Hope – na Switchu. Igra ima dovoljno sadržaja da opravda svoju cijenu te dovoljno šarma i maštovitosti da vas drži zainteresirane do kraja avanture. Iskreno se nadam da ovo neće biti zadnje druženje Marija i Rabbidsa jer ta ekipa već po drugi put priređuje izvrsnu zabavu.

Mario + Rabbids: Sparks of Hope je čudan spoj avanture i strategije, čiji se segmenti savršeno nadopunjuju i slažu iako su odvojene stvari. Baš poput Nintendovog Marija i Ubisoftovih Rabbidsa.

90 Naša ocjena
  • slobodno kretanje u borbi čini ogromnu razliku u planiranju
  • raznovrsni svjetovi puni raznovrsnim aktivnostima
  • zanimljivo dizajnirane bitke, posebno s boss protivnicima
  • daje vrijedne nagrade u zadacima koji nisu obavezni
  • grafički atraktivna igra s obzirom na platformu
  • ograničenje na tri lika u borbi koči ostvarivanje punog potencijala likova u rosteru

Zoran Žalac

Dežurni urednik. Voli kad igre filozofiraju, gunđa oko estetskih rješenja u sučeljima. Preferira fantaziju nad fikcijom, framerate nad rezolucijom.

Komentari (7)

  • Marac Marko

    20.10.2022 - 15:15

    👍🏼

  • Dajsikeks

    20.10.2022 - 15:59

    Dobra recenzija, ali kako je to ubisoft, brzo će biti na popustu

  • Lazy

    20.10.2022 - 19:57

    Jednostavno Nintendo svaki put ubije,pa ja ne mogu vjerovati,brijem kompanija s najvise ikad, najbolje ocjenjenih igara.Zivio Nintendo, od uvijek su cudo!

Komentirati mogu samo prijavljeni korisnici
PRIJAVI SE ili REGISTRIRAJ i ostavi svoj komentar!

Privacy Preference Center

Close your account?

Your account will be closed and all data will be permanently deleted and cannot be recovered. Are you sure?