HCL.HR

Recenzija

Amnesia: Rebirth

MRAK!

Zoran Žalac

Gubitak pamćenja je često korištena izlika za pričanje priča u videoigrama. Ali nije svaka amnezija u igrama izvedena jednako dobro. Premda horor avanturu Amnesia: The Dark Descent pamtimo kao traumatičan put u ponor, ta je igra prije svega najbolji primjer dobro uklopljenog motiva izgubljenog sjećanja. Igra se tako zove jer je amnezija integrirana u samu priču ne samo kao stanje glavnoga lika nego i dio procesa koji se odvijaju tijekom njegove avanture.

Početna cijena Recenzirana verzija Recenzentski primjerak
24,99€ PC Ustupio proizvođač igre

Amnesia: Rebirth ponavlja tu genijalnost drugačijim zapletom. Dok je u prvoj igri zaborav bio namjerno izazvan, ovdje se protagonistica Tasi Trianon mora boriti da zadrži svoja sjećanja. Totalna je to suprotnost konceptu iz prvog dijela gdje je amnezija bila lijek, a ovdje je svojevrsna bolest. Tasi je članica ekspedicije čiji se zrakoplov sruši usred alžirske pustinje i kad ju igrač upozna čini mu se da je ona jedina preživjela tu nesreću. Međutim, nešto tu ne štima jer se Tasi počinje prisjećati da je već prolazila putem kojim ponovno prolazi. I ubrzo otkriva da joj se tijelom provlači neka misteriozna boleština čiji simptomi postaju naglašeniji čim osjeća strah ili ljutnju.

Animated GIF

Priča za pamćenje
Priča Amnesije: Rebirth daleko je najkvalitetniji dio ove igre. Napeta je i neizvjesna od početka pa do samog kraja. S obzirom na činjenicu da je izravan nastavak na originalni Dark Descent, manje je kriptična i lakše shvatljiva nego prvi dio. Uspješno je proširila univerzum svog serijala i ako ste pažljivo igrali prvi dio u Rebirthu ćete pronaći hrpu nadopuna i pojašnjenja o stvarima koje su ranije bile ostavljene za interpretaciju. Na kraju krajeva, postoji jasna poveznica između dvaju igara što se tiče mjesta radnje, tj. čvrst razlog zašto je igra smještena u pustinju Alžira, netipičnu lokaciju za jedan horor.

Svidjelo mi se kako se igra ne opterećuje s previše objašnjavanja nego igraču nudi minimalnu količinu informacija kojom mu potiče razmišljanje. Osjećaj je dezorijentiranosti namjeran jer se tako osjeća i sama Tasi dok razotkriva prošle događaje kroz nekoliko slojeva – i dimenzija. Pohvalno je kako su nadnaravne pojave spojili s tumačenjem istih u arapskoj mitologiji. Tasi mi je djelovala kao interesantan lik čije patnje itekako imaju podlogu, a samim time i njezina motivacija da prolazi kroz raznorazne užase umjesto da se prepusti zaboravu.

Ipak, ima nekih načina pričanja priče s kojima nisam ostao oduševljen. Primjerice, značajni komadi priče otkrivaju se kroz učitavanja na prijelazu iz jednog područja u drugo. To su sitna sjećanja od kratkih desetak sekundi, ali svejedno – idemo prema tome da učitavanja u igrama nestanu, a ne da postanu alat za pričanje priča. Također je pomalo šteta što se događaji u igri tek pred kraj prikazuju kroz engine same igre, dok su prisjećanja izvedena isključivo kroz crteže. Više bih volio da se prezentaciji priče posvetio veći budžet, a da je igra trajala sat vremena kraće.

Više bih volio da se prezentaciji priče posvetio veći budžet, a da je igra trajala sat vremena kraće.

Krajevi priče nekima bi mogli biti bezvezni. Meni je ok što nisu podijeljeni na dobre i loše završetke – svi su nekako gorko-slatki. Ono što je moglo biti bolje jest malo duži epilog. Igrač inače može birati između tri različita kraja u zadnjih pet minuta igre, ali postoji i shema da određeni krajevi postanu nedostupni ako igrač previše puta „gine“, odnosno ako ne uspije pobjeći čudovištima koja ga proganjaju. Ne znam koliko točno pogibija morate imati za takvo što, ali tako je i bolje – daje barem neku tenziju preživljavanju.

A to preživljavanje je u Rebirthu ipak slabije nego u prvoj igri. Glavna mehanika u The Dark Descentu bila je skrivanje od neprijatelja – moralo se u panici zavući u neki ormar i nadati se da čudovište neće nanjušiti gdje smo. Ovdje toga više nema. Da se razumijemo, ima skrivanja, ali to je maksimalno pojednostavljeno, toliko da u nekim dionicama morate čučnuti da vas neprijatelj ne vidi i time ste riješili situaciju. U drugoj polovici igre suočavanje s neprijateljima češće se pretvara u potjere nalik onima u Outlastu. I to je strašno, ali ne onako kako je bilo u Dark Descentu.

U drugoj polovici igre suočavanje s neprijateljima češće se pretvara u potjere nalik onima u Outlastu.

Ima nekoliko dijelova u Rebirthu koji su istinski jezivi i podižu dlake na leđima. Ali, nema tu baš nekog izazova te mi je najveću prepreku u igri stvarao mrak. Nisu me toliko plašili neprijatelji koji su mi za petama već to što nisam vidio kamo idem. Do te mjere da sam išao povećati svjetlinu ekrana kako bih se riješio tog bezveznog straha. Ne mislim da je to dobar dizajn zastrašivanja – kad se igraču smanjuje vidljivost da bi igra bila strašna. Isto tako ne znam što im je trebalo iskakanje slika kroz „BU! efekt“ kad igrač predugo zapne u mraku. Jeftini načini zastrašivanja za igru čiji je prvi dio bio bolji od toga.

Postoji tu gameplay mehanika borbe s mrakom u smislu da si možete osvijetliti prostor privremeno uz svjetiljku ili stalno uz paljenje izvora svijeća pomoću jednokratnih šibica. Fora je kako šibice nasumično izgaraju, tj. neke traju duže ili kraće i mogu se ugasiti ako počnete trčati, i sl. No, ta borba za izvor svjetlosti totalno mi je uništila doživljaj igre. S njom na vidjelo izađe nevjerojatno mnogo nelogičnosti. Evo prva stvar: možete nositi najviše deset šibica odjednom. Imate prostora u inventoryju za skoro dvadesetak predmeta, a najsitniju moguću stvar – pritom krucijalnu – možete ponijeti samo u 10 primjeraka!? A nije da šibice skupljate jednu po jednu; skupljate ih u kutiji i stvarno ne vidim objašnjenje zašto Tasi ne bi mogla ponijeti više od 10 šibica sa sobom.

Imate prostora u inventoryju za dvadesetak predmeta, a šibice kao najsitniju moguću stvar možete ponijeti samo u 10 primjeraka!?

Naravno, mogla bi, ali onda borba s mrakom ne bi imala smisla jer igrač ne bi bio u panici kad završi u mraku. Mogla bi Tasi komotno ponijeti fenjer koji upali šibicom, apsolutno ju ništa ne sprječava u tome osim činjenice da bi to razbilo koncept igre. Ovako jednostavno morate prihvatiti glupo pravilo da se Tasi boji biti u mraku pa mora skupljati šibice i ulje za lampu, a sa sobom ne može ponijeti svijeću koju je upalila. Nelogičnosti nažalost ne staju samo na izvorima svjetlosti. Amnesia također nudi mogućnost da igrač legne na pod kako bi bio manje vidljiv protivniku, ali ne dopušta da se provuče ispod objekata dok je na podu. S takvim ograničenjima Amnesia djeluje kao onaj tip horora u kojemu likovi rade totalno suprotne stvari od onoga što bi racionalna osoba napravila samo kako bi to poslužilo kao okidač za krvave događaje.

Zagonetke su srećom malo bolji dio gameplaya. Raznolikost im je najbolja odlika i mislim da se niti jedna zagonetka ne ponavlja tijekom igre. Za avanturu koja traje nekih osam sati to je dobro postignuće. Isto bih tako pohvalio raznovrsnost lokacija koje se u igri posjećuju. Dok je The Dark Descent bio klaustrofobično i jednolično iskustvo, ovdje si je razvojni tim Frictional Games stvarno dao truda pa imamo tako spilje, ratnu utvrdu i prostore druge dimenzije. Ima nešto dobro u tome da igrač svako malo izađe na danje svjetlo (u igri, heh) – to je onaj dio koji kod horora pruža privremeni predah od silne tame.

Ima nešto pozitivno u tome što se u igri svako malo izađe na danje svjetlo.

Prezentacijski dio Amnesije: Rebirth je pristojan što se grafike tiče, a izvrstan po pitanju zvuka. Grafika je osrednja, nije osobito ružna, ali u 2020. bih očekivao više detalja. Nekako mi je pustinjski pijesak u Journeyju iz 2012. imao više efekata nego u ovoj igri – npr. presijavanje sunca, raznošenje istog pomoću vjetra i sl.  S druge strane, zvuk je izvrstan i na njega se igrač stvarno može osloniti prilikom osluškivanja. Čim nagazite na nešto, po zvuku možete odrediti je li to metalni predmet ili nešto drugo. Glazba je također na razini, jeziva i neugodna kakva i treba biti. Glumačka postava je odradila sjajan posao u dočaravanju likova, prvenstveno Tasi koja uvjerljivo prenosi emocije straha i ljutnje.

A strah i ljutnja su meni bili usko isprepleteni u ovoj igri. Ne mogu reći da me nije u par navrata uhvatila trta, bilo je toga. Ali, češće me frustriralo to što me igra konstantno podsjećala da je igra, postavljajući mi nelogična ograničenja i koristeći arhaične načine prezentiranja nekih stvari. Pretrpio sam sve to zbog kvalitetne priče i nije mi žao, pamtit ću ju kao jednu od boljih koje sam doživio u 2020. Šteta je samo što su developeri zaboravili kakva je vrsta zastrašivanja proslavila Amnesiju prije deset godina.

Amnesia: Rebirth kaže kako ju ne treba igrati da bi se pobijedilo, a režirana je upravo kao igra s krutim pravilima i preprekama koje treba nadmudriti. Pozitivne strane su joj izvrsna priča i raznovrsnosti u lokacijama i zagonetkama.

79 Naša ocjena
  • odlična priča za pamćenje
  • nijedna zagonetka nije reciklirana
  • zvuk, glazba i gluma su na visokoj razini
  • glupe nelogičnosti ograničavaju igrača
  • mrak je najveći protivnik u igri, a to nije strašan protivnik

Zoran Žalac

Dežurni urednik. Voli kad igre filozofiraju, gunđa oko estetskih rješenja u sučeljima. Preferira fantaziju nad fikcijom, framerate nad rezolucijom.

Komentari (18)

  • XLBanana

    23.10.2020 - 19:34

    A nadao sam se da će biti strašnija od Dark descenta ili da će se bar služiti tim istim kalupom. Mislim da se odmah razumemo, ne kažem da outlast nije strašan, ali bih više voleo da Amnesia bude Amnesia a ne outlast. To konkretno mislim na deo sa neprijateljima. Obožavao sam u dark descentu kad sam bežao i morao da se skrivam u ormaru, iza vrata, u nekom ćošku. Pa dobro ne mogu reći da sam skroz razočaran, ali hteo sam da obore the dark descent. Svakako za mene je i dalje najbolji Horror Amnesia the dark descent. Odlična recenzija Zorane.

    • Paradajz22

      @XLBanana, 23.10.2020 - 23:32

      Frictional igre su zasigurno bolje od Outlasta!!
      Čak i ova igra koja mi je gora od SOME i Penumbri je bolja od Outlasta. Ako zbog ničega drugoga onda zbog činjenice da je Frictional “patentirao” takav stil igre. Ali i što se Frictionalove igre bacaju u područja koja Red Barrel niti ne dodiruje: SOMA je nevjerojatno filozofski kompleksna i ostaje u glavi zbog temeljnih ljudskih i filozofskih pitanja koja nas određuju kao ljude. Sam Frictionalov engin je nevjerojatno zahtjevan te je u skladu s cjelokupnom igrom. U svim igrama nema gotovo niti jednog jumpscarea, strašna je atmosfera i ta temeljna ljudska pitanja za razliku od Outlasta koji vrvi jumpscareovima i površnim odlukama, kako u gameplayu tako i u priči.

    • XLBanana

      @Paradajz22, 24.10.2020 - 14:20

      Ja nisam rekao da je Outlast bolji, niti da je red barrel prvi “patentirao” takav stil igre. Amnesia (konkretno The Dark descent) je igra u kojoj je bitna atmosfera a ne jumpscarovi. Čak šta više nema jumpscarova. Amnesia the dark descent je imala glup paristup priči, jer ti ako ne nađeš neki papir ti automatski teže razumeš priču. Kažeš Frictional igre su zasigurno bolje od outlasta, sa tim se nebih složio, iako, kako sam već naveo, Amnesia je za mene br. 1. Outlast igre su odlične, ne znam što ih mržiš i uostalom ne treba da ih porediš sa Amnesiom.

    • Premelo172

      @Paradajz22, 27.10.2020 - 16:05

      Meni osobno outlast nije bio ni malo strašan, možda da sam klinac bi me i prestrašilo ali su junpscareovi prepredvidljivi bili. I jebiga ko je slabijeg želuca možda one scene mrtve djece i ostalog ga može prestrašiti 🤷🏼‍♂️

  • Venom102

    23.10.2020 - 20:42

    Nisi bas nesto pisao o neprijateljima, koliko vrsta ima, kakav je ai i to..

    • Premelo172

      @Venom102, 27.10.2020 - 16:06

      to je jako bitno, s obzirom da nema borbe u igrici 🤣

  • Cro_Cop1

    23.10.2020 - 21:05

    Evo izašao novi update gdje su smanjili te “jeftine” jumpscare, fleshove koje bi se pojavljivali precesto. Nisam još krenuo igrati ali očito mnogima nije sjelo pa su to popravili malo..

  • karlod1997

    23.10.2020 - 22:22

    Sviđa mi se ovaj graf , ala karakteristike igrača u fifi. Lijepo

    • vuglaaa

      @karlod1997, 24.10.2020 - 00:00

      Dobro je da su ga povećali, graf je već duže vremena u recenzijama ali ga puno ljudi nije primjećivalo

    • tomekplejka89

      @vuglaaa, 24.10.2020 - 02:38

      Ja sam doslovno prvi put vidio taj graf neki dan

    • karlod1997

      @tomekplejka89, 24.10.2020 - 16:16

      da, i ja ga prvi put vidin

  • Paradajz22

    23.10.2020 - 22:56

    Sve Frictionalove igre dosad su bile fantastične- od priče do mehanika i njihove povezanosti,  dubokih filozofskih tema, karakterizacija likova, odličnog gameplaya i fenomenalne atmosfere. Penumbra, Amnesia, SOMA su remek dijela žanra i gaminga uopće. Stvarno je velika pažnja posvećena i najmanjim detaljima. Uz to imaju i vlastiti engine, stvarno svaka čast Frictional Games. Ako ova igra bude bar upola dobra kao prethodne čeka nas uistinu odlično umjetničko djelo. Igre su umjetnost – dokaz su upravo one Frictional Gamesa.

    • XLBanana

      @Paradajz22, 23.10.2020 - 23:54

      Amnesia the machine for pigs je bila loša.

    • Cro_Cop1

      @XLBanana, 24.10.2020 - 12:47

      To nisu oni pravili, samo prvi dio su oni odradili..

  • Paradajz22

    23.10.2020 - 23:32

    Frictional igre su zasigurno bolje od Outlasta!!
    Čak i ova igra koja mi je gora od SOME i Penumbri je bolja od Outlasta. Ako zbog ničega drugoga onda zbog činjenice da je Frictional “patentirao” takav stil igre. Ali i što se Frictionalove igre bacaju u područja koja Red Barrel niti ne dodiruje: SOMA je nevjerojatno filozofski kompleksna i ostaje u glavi zbog temeljnih ljudskih i filozofskih pitanja koja nas određuju kao ljude. Sam Frictionalov engin je nevjerojatno zahtjevan te je u skladu s cjelokupnom igrom. U svim igrama nema gotovo niti jednog jumpscarea, strašna je atmosfera i ta temeljna ljudska pitanja za razliku od Outlasta koji vrvi jumpscareovima i površnim odlukama, kako u gameplayu tako i u priči.

    • XLBanana

      @Paradajz22, 23.10.2020 - 23:57

      Outlast igre su odlične. Ne znam što ih ne voliš, ali opet kako sam gor naveo, za mene je The Dark descent number 1.

  • SanKa

    26.10.2020 - 09:24

    šteta

  • funky0308

    26.10.2020 - 17:24

    Poprilično šareno ocjenjivanje ali opet je prosječna ocjena tu negdje kao i Zokijeva pa bi se iz svega dalo iščitati da nije loše odigrati ako se pronađe nešto vremena ali i da nisam puno izgubio ako je ne odigram.. ovaj puta makar nema nula ali stvarno bi volio pročitati recenziju ljudi koji su igri, koju većina ocjeni sa 70/80 dali ocjenu ispod 50. Ne kažem da nisu u pravu ali stvarno bi volio vidjeti tu recenziju (ne vezan komentar uz Amnesiu)

Komentirati mogu samo prijavljeni korisnici
PRIJAVI SE ili REGISTRIRAJ i ostavi svoj komentar!

Privacy Preference Center

Close your account?

Your account will be closed and all data will be permanently deleted and cannot be recovered. Are you sure?