HCL.HR

Recenzija

Carrion

ljigavac simulator

Zoran Žalac

Nagledao sam se u videoigrama kojekakvih brutalnosti i malo me toga zapravo iznenađuje. Sjećam se da me trgnula razina nasilja u nekadašnjem Painkilleru gdje se neprijatelje kolcima pribijalo na zid i to mi je tada bilo šokantno vidjeti. Nešto sam slično ranije ove godine osjetio uz demo verziju igre Carrion u kojoj se kontrolira ljigavo čudovište, a ljudski protivnici su mu vitamini za rast i razvoj. Iako je riječ o dvodimenzionalnoj igri staromodnog pixel art stila, ostao sam pomalo zatečen razinom nasilja. Ovdje tako možete uhvatiti protivnike pipcima, lamatati njima od zidove te ih u konačnici sažvakati i ispljunuti njihova rebra. A neočekivani dio tog scenarija jest to većinu protivnika predstavljaju nemoćni civili koji vrište od užasa na igračevu pojavu.

Puna verzija Carriona tu nije razočarala. Osjećaj nadmoći nad protivnicima je vrhunski. Prvo ih vrebate, a onda brzim pokretom ćapite i vučete prema svojim raljama, natapajući zidove njihovom krvlju dok oni vrište do iznemoglosti. Postoje različite vrste napada pa tako možete razbijati vrata, bacati objekte na protivnike ili ih nabadati na svoje šiljke. Čudovište s kojim igrate prilično je sposobno pa može postati nevidljivo ili se provući kroz rešetke kao meso u stroju za mljevenje. Kasnije u igri dobiva moć da zaposjedne ljudske protivnike te dobije kontrolu nad njima.

Međutim, Carrion nije samo igra širenja čudovišnog terora. Kad se pojave sposobniji protivnici, na primjer oni s bacačima plamena ili oni u pokretnim robotima, igrač mora prilagoditi svoju taktiku jer ga protivnici mogu srediti istom brzinom kao što čudovište može progutati njih. U ovom je pogledu Carrion možda najlakše usporediti s legendarnom 2D igrom Mark of the Ninja. Stealth nije centralna mehanika, ali vrebanja u ovoj predatorskoj igri definitivno ima.

Stealth nije centralna mehanika, ali vrebanja u ovoj predatorskoj igri definitivno ima.

Borba je tek jedna polovica Carriona, a drugu predstavljaju istraživanje i rješavanje zagonetki. Tu je igra malo tanja i relativno brzo počne pokazivati svoje manjkavosti. Kao prvo, u igri nema nikakvog prikaza mape – ni mini mape niti cjelovitog. Nije to neki veliki problem jer se uglavnom fluidno kreće u jednom smjeru. Međutim, kad-tad dolazi do prebacivanja između lokacija, a igrač si nema kako vizualizirati koja ga rupa gdje prebacuje. Da stvari budu gore, okoliš u igri je vrlo jednoličan – bilo da istražujete laboratorij ili nuklearno postrojenje interijeri uvijek sliče jedni drugima i lako se zbog toga izgubiti pa bauljati naokolo desetak minuta.

Problematične su i zagonetke koje isto tako nemaju mnogo raznolikosti. U svakoj regiji imate isti zadatak – ugnijezditi se s čudovištem na nekoliko točaka da biste otključali put prema dalje. A do tih točaka dolazite povlačenjem poluga, provlačenjem kroz lasere i manipulacijom ljudi – da povlače poluge umjesto čudovišta. Nije to najgora repeticija koju ste vidjeli, ali često dizajn zagonetki zna biti frustrirajući. Primjerice, neke napade možete odraditi samo s određenom formom čudovišta, a na formu možete utjecati tako da odložite biomasu na posebnim točkama ili pustite da vas protivnici oštete. Ponekad je glupo da igra traži razbijanje dvaju vrsta prepreka s dva napada različite jakosti. Slabiji napad za slabiju prepreku, a jači napad za jaču prepreku. Iz nekog razloga ovdje jačim napadom ne možete ukloniti slabiju prepreku.

U svakoj regiji imate isti zadatak – ugnijezditi se s čudovištem na nekoliko točaka.

Carrion ima priču, ali je ona jedna od onih minimalističkih. Ispričana je bez ikakvog dijaloga ili monologa, bez ijedne linije teksta. Iako to može biti izvedeno na impresivan način, kao što je vidljivo na primjeru igre INSIDE, ovdje ta nedorečenost jednostavno ostavlja beznačajnu prazninu. Kad nema gotovo nikakvih obrata u priči, dojam je da je ona praktički nebitna. A potencijal za zanimljivu priču je prisutan – samo nedovoljno iskorišten. Intrigantno je porijeklo čudovišta i istraživanja iz kojih je ono proizašlo, no Carrion se ne trudi izvući nešto dublje iz toga.

Ako zanemarimo jednolične okoliše, ova igra s vizualne strane ima dosta toga zanimljivoga. Unatoč primitivnom pixel artu, animacije su izvrsne. Posebno se ističu animacije čudovišta koje postaju sve bolje što je ono veće. Kretanje okolišem uključuje animacije hvatanja čudovišta za zidove, a tu Carrion fascinira u prikazu kako se deseci krakova i pipaka lijepe po objektima. Potom se čudovište masom prilagođava brzini kretanja i širini prostora. Do samog sam kraja igre uživao u promatranju kako čudovište mijenja formu dok se provlači kroz uske šahtove i ventilaciju.

Do samog sam kraja igre uživao u promatranju kako čudovište mijenja formu dok se provlači kroz uske šahtove i ventilaciju.

Drugi dio prezentacijskog segmenta je također izvrstan. Zvuk dobro dočarava paniku i trepet koji se šire među humanoidnim vitaminima dok čudovište gmiže do njih. Glazba je lako moguće najvrijedniji dio jer svojim prijetećim tonom postavlja ugođaj cijele igre. Iako je ovo obrnuti horor, ta bi glazba mogla komotno poslužiti i u nekom regularnom hororu.

Carrion traje otprilike pet do šest sati, ovisno o tome koliko se često gubite u okolini. To i nije neka velika trajnost za igru od 20 eura pa bih rekao da je ovo obrnuto horor iskustvo najbolje u obzir uzeti na nekom popustu. Ako na raspolaganju baš imate tih 20 eura, radije ih iskoristite na ranije spomenuti Inside koji s ovom igrom u konačnici ima malu poveznicu. Carrion je interesantan eksperiment iz kojega nije proizašla potpuno interesantna igra. Iako ima svoju specifičnost, u istraživanju i rješavanju zagonetki ne pruža jednako dobru zabavu kao u borbi.

Kako je strukturirana ocjena ove igre?

Recenzija je rađena na digitalnoj kopiji igre u izdanju za Nintendo Switch. Kopiju igre ustupio nam je njezin izdavač. 

Carrion djeluje kao nešto polupečeno nastalo na temelju zanimljive ideje, u limitiranoj pećnici.

62 Naša ocjena
  • dobar osjećaj nadmoći nad protivnicima
  • čudovište je vrhunski animirano
  • zvuk i glazba su odlični
  • nema mapu, a lako se izgubiti u jednoličnim prostorima
  • zagonetke se vrlo brzo počnu ponavljati
  • priča je imala potencijala za više

Zoran Žalac

Dežurni urednik. Voli kad igre filozofiraju, gunđa oko estetskih rješenja u sučeljima. Preferira fantaziju nad fikcijom, framerate nad rezolucijom.

Komentari (3)

  • chocobo_047

    29.07.2020 - 19:14

    The Blob mi pada na pamet.

  • Artyom

    10.08.2020 - 20:38

    Premala ocjena. Radi se o jednom od najboljih indie naslova u zadnjih 4-5 godina. Igra je pravo malo gaming rekek djelo!!!!

  • Gensorog

    16.08.2020 - 00:19

    Izbacena je na game passu…

Komentirati mogu samo prijavljeni korisnici
PRIJAVI SE ili REGISTRIRAJ i ostavi svoj komentar!

Privacy Preference Center

Close your account?

Your account will be closed and all data will be permanently deleted and cannot be recovered. Are you sure?