Jako mi se sviđa ovaj relativno novi trend šarenih i otkačenih igara. Kao da je nekome napokon kliknulo da igre mogu biti shvaćene ozbiljno čak i ako prvenstveno ciljaju na čistu zabavu. Koliko je žalosno ustvari što se u 2016. čudimo igrama koje su napravljene da budu zabavne? No dobro, već je nekoliko godina prošlo od protekle generacije i sad već pomalo nostalgično gledam na te smeđe tonove Gearsa i avantura, sivilo CoD-a i ostalih pucačina, mučno-zelene note Resident Evila i sve ostale igre, čak je i GTA 4 bio sav siv kad se malo prisjetim.

Samo da se razumijemo, to su redom bile dobre igre, fantastične igre, ali poseban je osjećaj kada vas igra osvoji na prvu. Jesam li fan online pucačina? Okej su, ali nisam neki poseban fan, ne. Svejedno, za recenziranje Overwatcha sam se rezervirao mjesec dana prije izlaska. Imali smo malih problema s dostavom i primjerak igre mi je kasnio tjedan dana. U tih sam tjedan dana oborio svjetski rekord otvaranja sandučića.

VIDEO RECENZIJA

Čitajte dalje za pune dojmove ili pogledajte sažetak u lakše probavljivom video formatu.

Znate kako Francuzi kažu, igra jednostavno „ima to nešto“, zapravo cijeli svijet to tako kaže jer se to jednostavno tako kaže. Ali nemoguće je zanemariti da je Overwatch već imao hrpu fanova, crteža, priča, animacija, postera, pornića i to sve prije otvorene bete. Nije ni čudo onda da imam prijatelja koji ni ne može pokrenuti igru, a zna sve likove i kuži skoro svaku referencu o igri.

Igra ima dvadeset i jednog heroja, ali osjećaj je kao da ih je svega par. Pazite što hoću reći, ima igara koje imaju dvadesetak likova, a vi ni glavnih petoro ne možete popamtiti imena ni kako izgledaju. Okej Mutombo je vjerojatno stereotipni crnac, ali Tyler nikad ne znaš je l’ glupava plavuša ili kul frajer sa šiltericom. Overwatch uzmete u ruke po prvi puta i kroz par partija imate osjećaj kao da te likove znate oduvijek, kao da ste na petnaestoj godišnjici mature.

Overwatch uzmete u ruke po prvi puta i kroz par partija imate osjećaj kao da te likove znate oduvijek, kao da ste na petnaestoj godišnjici mature.

Jedina je razlika što koliko god dobru ekipu imali u srednjoj, sigurno niste imali ovako dobru ekipu. Ajde ruke u zrak, tko je u srednjoj imao gorilu koji je genijalni istraživač i avanturist. Ne vidim niti jednu ruku, dijelom jer buljim u Word dokument, a dijelom jer nitko nije išao s avanturističkom gorilom u srednju. S gorilom da, ali ne i s avanturističkom gorilom, jedan-nula za Overwatch.

Svaki heroj ima svoje prepoznatljive crte i baš svaki je simpatičan i zanimljiv. Mene pitaju koji mi je najdraži i onda krenem od Pharah, pa ustvari D.Va, ali ipak Mercy, a i Zarya mi je predobra, Zenyatta je frajer… ma svi. Dođu vam kao djeca skoro, Lucio je razbio staklo u kuhinji pa vam malo trenutno ide na živce, ali ne možete ga ne voljeti. Zašto to toliko naglašavam u jednoj isključivo online pucačini? Zato što je to ono što čini Overwatch toliko zanimljivim i privlačnim.

Likovi se ne razlikuju samo po osobnostima, nego su potpuno različiti po mogućnostima. Dijele se ugrubo u četiri kategorije, napadače, obrambene, tenkove i podršku, ali su toliko različiti da u svakoj situaciji svaki može biti koristan ako se ekipa dobro posloži. Uzmite na primjer Call of Duty, kao prototip modernog multiplayer FPS-a. Sva oružja (op.au. uz par dodatnih bacača granata eventualno) funkcioniraju na hit-scan principu iliti klik dok je kursor na protivniku znači pogodak. U Overwatchu to radi Soldier 76, ima još par heroja koji rade nešto slično, ali ne isto. Ili se drastično razlikuju po dometu oružja ili mehanici pucanja.

Pharah primjerice puca rakete, koje putuju neko vrijeme od vas do protivnika, pa morate to uračunati prije nego opalite. Ali također, Pharah se kreće jetpackom pa je idealno da letite sa krova na krov i pucate u neprijatelje na tlu, jer ih onda eksplozija ošteti i ako ih malo promašite. Reinhardt udara čekićem, ali može podići ogroman štit i onda kada se cijela ekipa namjesti ispred štita da ga razbiju, on ih sve zakuca u zid i našamara u kutu. Symmetra užasno sporo puca, ali može postavljati do šest malih topova koji pucaju zrake u obližnje neprijatelje i usporavaju ih, pa ih Symmetra može namamiti u klopku i ubiti u sekundu.

Neću sada ulaziti u svakog heroja, naravno, ali bitno je naglasiti da svaki ima jedinstveno glavno oružje, dvije dodatne mogućnosti koje se trebaju kratko napuniti prije ponovnog korištenja i ultimativnu mogućnost koja se puni vremenom ili dobrim igranjem. Znate kako Symmetra ima topove koji usporavaju protivnike? E pa Roadhog ima kuku koja privlači protivnike, on ne mora prići njenim iritantnim topovima, može nju privući sebi i faširati ju svojom suludom dvocijevkom.

Svaki heroj je jak, lako je vidjeti nekoga kako apsolutno uništava sa Bastionom ili Tracer i proglasiti da je nepošteno prejak. Ali nije nepošteno – svaki heroj također ima jednu očitu i bolnu manu, Ahilovu petu. Bastion ima najjače oružje u igri, ali ako uzmete Genjija koji može odbijati metke, dovoljno je izaći pred Bastiona i pritisnuti jednu tipku i on će sam sebe ubiti u sekundi. Za Tracer uzmete Mei koja ju može zalediti svojim prvim napadom i onda ubiti u dva šuta drugim.

Igranje Overwatcha je pomalo kao da igrate kamen-škare-papir, samo sa bacačima raketa, klopkama za medvjede i robotima sa strojnicama. U svakom se trenutku možete vratiti u svoju bazu i promijeniti heroja što se i mora raditi. Ako protivnička ekipa sastavi obranu sa puno topova i štitova, vama će trebati par snajperista i netko tko im može doći s leđa. Na to će oni neke od tih tenkova zamijeniti brzim napadačima, a vi ćete na to svoje snajperiste morati zamijeniti tenkovima.

Igranje Overwatcha je pomalo kao da igrate kamen-škare-papir, samo sa bacačima raketa, klopkama za medvjede i robotima sa strojnicama.

Zbog toga je svaka partija drugačija, unatoč tome što igra realno ima samo tri modea i to na istu foru. Možete apsolutno grozno krenuti i izgubiti prve dvije kontrolne točke u minuti i onda se napokon dogovoriti i treću obraniti bez greške, a s druge strane partije se mogu iz dominacije pretvoriti u čistu propast u sekundi. Srećom, heroji su dovoljno raznoliki da za sastavljanje dobre ekipe nije potrebna nikakva komunikacija već samo pogledati tko vam je rastavio cijelu ekipu kao teške noobove. I onda ćete zbog toga stalno mijenjati i igrati razne heroje, a samim time naučiti kada je koji heroj koristan.

Overwatch je strašno dobro uravnotežen i dizajniran. Mape su takve da koncentriraju veće okršaje na određenim dijelovima, a različiti dijelovi iste mape odgovaraju različitim stilovima igre. Tako da čak i kad obrambena ekipa ne bi mijenjala postavu, napadači bi ju morali promijeniti čisto radi dizajna mape, a samim time bi se braniči morali prilagoditi, naravno. Jedina zamjerka je možda što ovisi koliko ste daleko dospjeli na mapi, ponekad šetanja od spawna do borbe može biti preduga i neiskusni će igrači često ulijetati jedan po jedan i ginuti tako unedogled, jer se bez cijele koordinirane ekipe ne može gotovo ništa.

To je jedino što vam u Overwatchu može objektivno uništiti zabavu – loša ekipa. Ja igram solo, nemam s kime igrati igru, ispucajte odmah sve fore o tome kako nemam prijatelja ajde, znam da želite. Šalu na stranu, ja uživam u Overwatchu, ne treba vam unaprijed složena grupa od šest ljudi da biste totalno rasturali, sam dizajn heroja i mapa je dovoljan. No kako to biva, to nije svima jasno i ponekad ćete imati ljude koji jednostavno ne znaju igrati. Ljude kojima je zabavno samo pilotirati roza robota i pucati na sve što se kreće s bilo kakve udaljenosti i to će raditi cijelu partiju. U takvim situacijama vaša je ekipa praktički osuđena na desetak minuta mizerije dok protivnici brišu pod s vama.

Izgleda da je Blizzard još jednom jednostavno uspio. Ljudi baš znaju napraviti kvalitetnu i zabavnu igru i šta im možeš. Nije da se bunim doduše, Overwatch je posebno iskustvo i jako mi je drago da je netko pokazao zube pomalo smrdljivom tržištu kompetitivnih pucačina. Eto vam na Call of Duty i Battlefield i Battlefront ili što god. Što ćete sada, prebaciti se u svemir ili prvi svjetski rat? A ne, čekaj malo…