HCL.HR

Recenzija

Pikuniku

Šumska revolucija

Pero Mlinar

Nekidan sam uredništvu poslao pismo u kojemu stoji da mi treba pauze; dosta mi je ovoga modernoga života, piše, i želim u brda, šumu, negdje. Daleko. Pa tražim da mi se to omogući. Jučer mi je napokon stiglo povratno pismo i u njemu odgovoror: Pero, stop. Pusti putovanja. Evo ti Pikuniku. U kuverti je stigao i priloženi kod za preuzimanje. I ništa, što ću – nije bilo druge. Prošlu sam noć proveo igrajući Pikuniku.

O kakvoj se igri ovdje radi?

Iduće jutro sjedim za kompjuterom i pokušavam otipkati recenziju. Ne ide. Rečenice nisu suvisle i nižu se bez veze. Teško mi je odrediti što bi Pikuniku trebao predstavljati – uvijek zanemarim neke bitne osobine, čini mi se, i ta muka traje satima. Inače bih u sličnim slučajevima iščupao kompjuter iz struje i bacio ga kroz prozor. Ali, začudo, ne i ovaj put. Ovaj put sam miran, kompletno zen. Sad znam kako započeti recenziju.

Pikuniku je najbolja terapija na svijetu.

Eto tako. Znači li vam to išta? Vjerojatno ne. Dat ću vam stoga i opis koji sam napisao najprije pa ga bacio u koš za smeće: Igra Pikuniku, čiji naziv potječe od japanske riječi za piknik (zgodno), prikladno je smještena u šareni i opuštajući fantastični svijet prepun simpatičnih likova i zabavnih anegdota. Zlikovci su u njemu karikirani, a usputni prolaznici šeprtljavi i u vječnoj nevolji. Sama je avantura nezahtjevna, bez većih izazova i prožeta humorom. Da se stvari ipak ne bi zadržale na banalnome, povremeno se tu može naslutiti i neka ozbiljnija (mračnija?) strana njegova svijeta. Ali samo povremeno. I sve manje kako igra traje.

Sama je avantura nezahtjevna, bez većih izazova i prožeta humorom.

To su neke osnovne crte Pikunika koje meni osobno ništa ne znače. Besmislenim mi se čini zacrtati naslov koji se treba isprobati da bi čitava stvar imala smisla. Ne znam, možda jednostavno nisam dobar u tome, ali po opisanom Pikuniku ne djeluje dobro. Hoćete li se iznenaditi kad kažem da se radi o jednome od simpatičnijih i originalnijih naslova u posljednje vrijeme? Barem kad govorimo o njegovom prvom dijelu; jer kasnije stvari ipak padaju u vodu? Ali žurim. Doći ćemo i do toga. Vratimo se na početak.

Potrebno je najprije nekako dočarati tih početnih sat vremena u Pikuniku. Evo vam mojega pokušaja: Nakon što ste se probudili u špilji (nema pravog fantastičnog naslova bez tog početka) pa naučili osnovne kontrole i razbili kamen na ulazu, izlazite na površinu. Lijep je i sunčan dan, koji tek pomalo kvari natpis postavljen ispred špilje : Čuvaj se zvijeri! Ali dobro, očito se netko zafrkava, neki klinci iz škole prodali su vam psinu pa vas bacili u špilju, krakatog i dugonogog kakvi jeste i sad se cere u obližnjem polju kukuruza.

Zanimljivo, u tom polju ipak ne bude nikoga (osim nekolicine gladnih ptica, koje vam usput zažele dobro jutro) tako da vam ne preostaje ništa drugo nego da se zaputite preko mosta, ususret selu, svojoj kući, toplom doručku. Ali, tamo vas čekaju šok i nevjerica – to selo zapravo nije vaše selo! Seljaci vas hvataju i bacaju u kavez. Naravno, vi ste strašno čudovište iz špilje kojeg se svi boje!

Iako to zapravo tako ne izgleda, u ovoj ste igri prava zvijer.

Ne znam zašto sam se zašto uopće trudio ovo pisati sve ovo. Prava stvar ionako započinje tek nakon što vas seljaci oslobode – pa vam daju zadatak da popravite most koji ste slomili pri prijelazu. Tu dobijete slobodu tumaranja selom pa se kroz razgovor sa stanovnicima polako počnete pobliže s njegovom trenutnom nevoljom. Zanimljivo, saznajete da se seljaci boje strašne mitske zvijeri (vas), ali se ne boje prljavog kapitaliste koji im na redovnoj bazi uzima sav kukuruz. Za razliku od vas koji ih navodno želite pojesti, kapitalist im za kukuruz daje, kako oni to kažu, besplatan novac.

Jest da je novca sad već toliko da se čitavo seosko tržište srušilo, ali njima to ne smeta. Oni vole “besplatni novac”. Simpatično je to i neizravno tematizirano opće društveno pitanje koje u svojoj realizaciji pomalo podsjeća na The Night in the Woods.

Da malo skrenem – ne znam jeste li igrali taj naslov (Night in the Woods). Ja jesam i bio mi je OK – ali opet ništa posebno. Svidjela mi se ta pozadinska društvena tematika provučena kroz prizmu fantastike, ali je sama igra bila užasno spora. Pikuniku je zato mnogo brži naslov. I u njemu također dosta pričate sa stanovnicima – ovaj put sela, ne grada – pa im rješavate neke humoristične zadatke.

Međutim, te su anegdote dinamične i raznovrsne. Ima tu, recimo, igranja nogokoša, igre skrivača s kamenom, razbijanja inventara trgovcima, crtanja dizajna za lice strašila. Sve to traje vrlo kratko i zabavno je te generalno biva dobro povezano u dočaravanje ugođaja fantastičnog mjesta čije stanovnike muči kapital. Možda je to zato jer sam student i nemam para, ali prvih sat-sat i pol vremena bili su mi baš kao da sam odradio dvije terapije kod psihijatra.

“Dobro”, reci ćete sad, “kužimo Pero, nisi sretan sa svojim životom – i što sad? Takva ti je sudba: ljut Pelin. Hajde ti nama radije ispričaj kaj je s preostalih sat i pol vremena u igri?” E pa dobro, reći ću vam (iako ste zločesti). Preostalo vrijeme negdje se izgubilo. Brojne narativne mogućnosti koje je otvorilo uvodno poglavlje ostaju  neiskorištene. Primjerice: zašto ste baš vi zvijer? Odakle taj mit? Koja je povijest sela? Što je bilo prije dolaska krupnog kapitala, a što će biti nakon? Koji su planovi dugoročni planovi seljaka? Gdje su i što rade djeca? To su pitanja koja ne samo da ne dobivaju odgovor, nego se na njih posve zaboravlja.

I dobro, hajde, na to se još zažmiri (jednim okom) kad u idućem šumskom zaselku plešete protiv robota ili dižete revoluciju, ali nakon toga interes za svijet Pikunika u velikoj mjeri staje. Kako igra prilazi kraju tako se sve češće koriste segment skakanja i rješavanja zagonetki, a oni nažalost nisu dovoljno dobri da budu nosači igre. Skakanje je prejednostavno, a zagonetke se baziraju na principu pokušaja i pogreške.

Šteta što je tako jer Pikunikov uvod zaslužuje bolje razrješenje. Da se malo smanjilo na dijelovima koji razvodnjuju priču, mogli smo u rukama imati naslov koji bi bio puno više od karikiranog prikaza sukoba poštenih ljudi i zločestih izrabljivača kapitalista. Ovako je igra dobra za odigrati jednom pa se nakon toga zapitati što je sve moglo biti bilo da se proizvođači nisu uplašili zvijeri.

Kako je strukturirana ocjena ove igre?

Recenzija je rađena na primjerku igre za PC. Primjerak igre za recenziranje ustupio nam je njezin proizvođač.

Pikuniku sadrži jedno od najljepših i najsimpatičnijh uvodnih poglavlja u igrama fantastične tematike, ali nažalost, taj šarm postepeno se gubi u sve bezličnijem platformiranju i rješavanju nezanimljivih mozgalica.

76 Naša ocjena
  • užasno simpatičan svijet
  • ozbiljnija tematika odrađena na duhovit način
  • raznolikost likova i njihovih anegdota
  • zli kapitalisti dobivaju što zaslužuju
  • možete crtati
  • neinspiriran gameplay
  • uvod je uvjerljivo najbolji dio igre
  • pretvorba koherentne naracije u niz anegdota
  • neka otvorena pitanja nikad ne dobivaju odgovor

Pero Mlinar

Legenda i životni uzor čitavoj redakciji HCL-a. Ovo je napisao Zoran.

Komentari (1)

  • m4r1ju4n

    30.01.2019 - 08:57

    sjećam se kad je LocoRoco stigao na PSP. igrao sam je i smiješak nije silazio sa lica. sada na Switchu igram Pikuniku i smiješak ne silazi sa lica.

Komentirati mogu samo prijavljeni korisnici
PRIJAVI SE ili REGISTRIRAJ i ostavi svoj komentar!

Privacy Preference Center

Close your account?

Your account will be closed and all data will be permanently deleted and cannot be recovered. Are you sure?