Originalni Resident Evil 2 proizašao je iz prepravka takozvanog Resident Evila 1.5, a sada 21 godinu kasnije i sam je prepravljen u kompletnoj preradi. Najnovije prepravljanje učinjeno je na vrlo elegantan način, što se može vidjeti odmah u startu igre. Dok je original igrače bacao u vatru bez prethodnog zagrijavanja, prerada nas u zombi-apokalipsu uvodi polako, uz dozu misterija te kontekstualni trening. Međutim, taman kad pomislite kako će ovo biti neprepoznatljivo drugačija igra od svog predloška, novi Resident Evil 2 krene servirati stvari koje su fanovima serijala itekako poznate. Nostalgija tada navire kroz ekran baš kao što zombiji naviru kroz prozore policijske postaje Raccoon Cityja. I srce je zahvalno što može poskočiti na vjerno prerađene strahote.

Prije nego zapravo krenem sa seciranjem ove prerade, sveukupnom čitateljstvu HCL portala dugujem ispriku jer sam prethodno izvještavao kako format novog Resident Evila 2 neće biti isti kao u originalu te da ne možemo birati kad igramo s kojim likom. Taj dio nije istinit jer je prerada i u tom pogledu slična originalu. Na početku birate hoćete li igrati s Leonom ili s Claire, a zatim cijelu priču prelazite s jednim likom. Nakon toga u drugom prelasku s drugim likom dobivate pogled na ostatak priče i puni završetak. Ono što je različito u odnosu na original jest da više nema takozvanog „zapping“ sustava, a to u prijevodu znači da prilikom prelaska priče s Leonom na mapi ne možete ostaviti neke predmete za prelazak priče s Claire, i obrnuto.

Mislim da će fanovi biti sretni jer je priča u globalu ostala dosljedna onoj iz originala. Okvirni zaplet i rasplet su isti, tako da prerada ne započinje nikakav novi „timeline“ nego se vjerno drži postojećega. Neki likovi sada imaju značajniji utjecaj na radnju, primjerice šef policije Irons, dok je drugima dan prošireni kontekst – čak i onome vlasniku trgovine koji u prve dvije minute originala završi kao hrana za zombije. Uglavnom, ako ste igrali original onda priču u preradi već unaprijed znate, ali je svejedno zanimljivo za vidjeti koliko je sada profinjenije ispričana.

Okvirni zaplet i rasplet su isti, tako da prerada ne započinje nikakav novi timeline nego se vjerno drži postojećega.

Isto vrijedi i za zagonetke koje su uglavnom redizajnirane tako da budu smislenije. Doduše, još uvijek su to specifične Resident Evil zagonetke kod kojih, primjerice, po kanalizaciji morate tražiti i slagati utičnice u obliku šahovskih figura. Međutim, u preradi je tim zagonetkama dano jasnije objašnjenje otkuda šahovske figurice razbacane po kanalizaciji. Ili npr. slova na lokotima Leonovog stolića nisu nasumično nabacana nego su inicijali imena njegovih radnih kolega pa vi tražite pločice s njihovim imenima jer vam ih oni neće reći kad su svi pretvoreni u zombije.

Raspored neprijatelja potpuno je izmijenjen u odnosu na original pa se ne možete nadati da ćete znati što vas gdje čeka, bilo pri prvom ili pri drugom prelasku. Same lokacije su također drugačije pa iako su sve stare prostorije uglavnom tu, put do njih više nije isti. Dio igre u kanalizaciji također je značajnije proširen te je manje linearan nego u originalu. Početak igre možda će vas blago razočarati jer do policijske postaje dođete u roku „keks“, ali ne brinite – kasnije ipak posjetite poznatu rutu kroz koju se probijalo prije dvadesetak godina.

Iako su sve stare prostorije uglavnom tu, put do njih u preradi nije isti.

Jedini segment u kojemu mi novi Resident Evil nije nadmašio doživljaj onog staroga jest glazba. Ne kažem da je nova glazba loša, samo je… potpuno nova. Nema onih turobnih melodija koje cijelo vrijeme sviraju i mijenjaju se od sobe do sobe. I znam da je to teže izvesti u ovoj preradi, fokus je na ambijentalnom zvuku, ali nema čak ni opcije da se soundtrack originala posluša izvan igre. Usporedbe radi, remaster Spyro trilogije imao je moderniziranu glazbu, ali i opciju da se glazba vrati na izvorne skladbe kako bi doživljaj bio potpun. Šteta je što u Resident Evilu 2 nema takvo što. Op. ur. mogućnost slušanja stare glazbe ipak postoji – samo je rezervirana za skuplje Deluxe izdanje igre.

Gameplay je postavljen na čvrste temelje i s njime se nije mnogo eksperimentiralo. Zombijima je posvećeno više pozornosti tako da nisu potpuno bezazleni protivnici. Neki znaju biti iznimno tvrdoglavi pa vas prate uzduž vaših ruta kojima trčkarate. Ponekad je opasno ostaviti zombija na životu – bez obzira na to što je na drugom kraju prostorije i što ste mu otkinuli nogu, na povratku vas može zaskočiti kad se tome najmanje nadate. A situacija je posebno nezgodna jer je igra jako štedljiva s onime što vam daje. Metaka je uvijek manje nego zombija i prema tome se orijentirate. Kad se sjetim koliko sam puta kroz policijsku postaju išao dužim putem samo da uštedim koji metak… I koliko sam puta praznog šaržera strepio što me čeka iza idućeg ćoška…

Metaka je uvijek manje nego zombija i prema tome se orijentirate.

Po meni je to dobra odlika horor igre, specifična baš za Resident Evil. Osim što se morate brinuti o uvijek siromašnoj količini streljiva, tu se još morate patiti s ograničenim prostorom u svojoj torbici. Za razliku od nekih prijašnjih Resident Evila, ovdje se ključni predmeti ne mogu pokupiti ako vam je inventory pun. Kad do toga dođe, ili trčite do magične škrinje ili se nečega odričete. Srećom, baš kao i u originalu, ovdje prostor inventoryja možete proširiti nekoliko puta. Jedini promašeni aspekt, po mom mišljenju, jest vraćanje na stari sustav kojim otvaranje inventoryja pauzira igru. Da, tako je to bilo i u originalu, ali čudno je kako Capcom nije preslikao inventory iz Resident Evila 7, barem u sklopu Hardcore moda jer bi to bio odličan doprinos napetosti.

Ono što Capcom jest preslikao iz Resident Evila 7 je prigovor koji sam imao i na tu igru – taj da protivnici mogu slijediti igrača samo do određene granice. Zombiji se mogu kretati iz sobe u sobu, no i za njih postoje nevidljivi zidovi. Ostali protivnici poput Lickera ili pasa uglavnom su ograničeni na prostore u kojima se nalaze – čim dođete u drugu prostoriju ili hodnik možete stati i predahnuti jer vas neprijatelj neće proganjati. Ovakvi „sigurnosni mehanizmi“ loši su za osjećaj nelagode koji se od horor igre i traži.

Čim dođete u drugu prostoriju ili hodnik možete stati i predahnuti jer vas neprijatelj neće proganjati.

Doduše, postoji u Resident Evilu 2 protivnik koji vas prati češće od ostalih. To je Tyrant kojega ne možete ubiti već samo onesposobiti na nekoliko sekundi. On bi trebao biti rješenje za navedeni problem sigurnih zona, ali ni sam nije imun na njih. Postoje neki dijelovi igre u kojima vas Tyrant vidi, krene za vama, a onda vam okrene leđa kad vi prođete kroz „magična“ vrata u sigurnu zonu u koju on iz nekog razloga ne želi doći. A to nije uvijek mjesto na kojemu se snima pozicija – može to biti i neki prolaz, skroz je svejedno.

Zbog toga je Tyrant upola manja prijetnja nego što bi mogao biti te se na njega uopće ne isplati trošiti metke. Pod stresom ste kad čujete njegove korake, ali vrlo brzo shvatite kako ga je jako jednostavno izbjeći – da se lovite oko stola taj bi vječno išao u jednom smjeru i nikada mu ne bi palo na pamet da krene drugim putem, prevrne stol ili ga preskoči.

Nažalost, nisu ni ostali boss protivnici ništa bolji. Da se razumijemo, boss bitke u originalu bile su užasne pa su u Capcomu morali smišljati nove… i pritom nisu bili maštoviti kao u Resident Evilu 7. Tek u jednoj borbi protiv bossa morate napraviti nešto što nije puko izbjegavanje napada i pucanje po neprijatelju. A ta je bitka najšlampavija u cijeloj igri, gora čak i od onog Resident Evil klišeja kod kojega neprijatelja možete dokrajčiti tek kad vam netko iz zraka baci ultimativno oružje. Kad su već tako lijepo rafinirali zagonetke i dizajn lokacija, šteta je što više ideja nisu ubacili u borbe s bossovima.

Kad su već tako lijepo rafinirali zagonetke i dizajn lokacija, šteta je što više ideja nisu ubacili u borbe s bossovima.

Imajte na umu da se navedeni prigovori donekle mogu zanemariti ako od 20-ak godina starog predloška ne očekujete adaptaciju po modernim standardima. No, u 2018. definitivno očekujete da visokobudžetna igra izgleda dobro za današnje pojmove pa nije zlobno očekivati isti tretman i na polju cjelokupnog gameplaya. Srećom, što se izgleda i zvuka tiče, novi Resident Evil 2 je na iznimno visokom nivou. Grafika je izvrsna, a zvuk još i bolji. Likovi izgledaju dosta živopisno – barem dok su živi. Tu i tamo ćete primijetiti ponavljanje modela kod zombija, ali možda je to samo do mene jer sam igru intenzivno igrao četiri dana za redom.

Prvi prelazak trajao mi je oko šest sati, a drugi je bio nešto kraći (pet sati) jer sam se na mapi snalazio kao kod kuće. U ukupnu trajnost nisu uračunata ponavljanja nekih dionica i vrijeme provedeno u pauzi (pod inventoryjem), tako da je konačna trajnost bliža nekih 15-ak sati. Probao sam još kratko 4th Survivor mod, ali tu nema ništa značajno različito od onoga kako je funkcionirao u predlošku – samo trebate doći od jedne lokacije do druge uz ograničene resurse. Postoje i alternativni scenariji za oba lika, što znači da bi se iz Resident Evila 2 moglo izvući 20 i nešto sati igranja, ali mislim da će za treći i četvrti prelazak biti zainteresirani samo najzagriženiji fanovi jer je 90% toga identično, a mijenjaju se samo neke sitnice i otključavaju neka nova oružja.

Za današnje pojmove Resident Evil 2 možda nema dovoljno sadržaja da opravda cijenu od 60 eura, ali bih u ovom slučaju naglasio kako to nije cijena koju se treba gledati po sadržaju. Na ovu se preradu čekalo jako dugo i važnije od svega drugoga jest da je ona dostojna originala, odnosno onoga što je RE2 predstavljao žanru horor igara prije dvadesetak godina. Prerada nije dostavila više nego se od nje očekivalo (kao što je svojedobno napravio Resident Evil 4), ali je potvrdila vrlo važnu stvar – da je istinski Resident Evil. Prije samo nekoliko godina, u tranziciji prema akcijskom Resiju, za postojanje ovakve horor igre bili smo spremni platiti i duplo više od ovoga.

Kako je strukturirana ocjena ove igre?

Recenzija je rađena na primjerku igre za PC. Primjerak igre za recenziranje ustupio nam je njezin proizvođač.