Čitatelji proze Stanislawa Lema dobro su svjesni poteškoća s kojima se suočavaju adaptacije tog kultnog poljskog poljskog pisca – naročito one vizualnog tipa. Njegov otklon od prepoznatljivih elemenata SF-a i usredotočenost na razradu apstraktnijih koncepata i ideja umjesto prikaza događaja neminovno podrazumijevaju adaptaciju popraćenu većom slobodom autora koji se odluče na taj pothvat.

Iako takva nastojanja generalno češće bivaju neuspješna nego uspješna, studiju Starward Industries je igrom The Invincible ipak dosta dobro pošlo za rukom samo sačuvati “duh” istoimenog izvornog teksta i prenijeti ga u medij videoigara. Istovremeno, naslov je ponešto približen senzibilitetima današnje pop kulture pa je rezultat napeti znanstveno-fantastični triler iz prvog lica koji svojim događajima igrača jednako vuče prema naprijed kao i svojim idejama.

Vizualno je i mehanički The Invincible neporecivo nalik Firewatchu; na prvi pogled možda čak i previše. Divlji, ali lijepi teritorij, karta u rukama, ruksak na leđima, misteriozni događaj koji je potrebno istražiti, uspostavljena radio veza s likom kojega ne možete vidjeti, već samo čuti – svi su prepoznatljivi elementi Firewatcha tu. To da ipak igrate novi znanstveno-fantastični naslov, a ne Firewatch, moći ćete već vjerojatno nekako zaključiti na temelju činjenice da se ovdje ne nalazite usred šume u srcu Amerike već na površini nepoznatog planeta, te da ne igrate u ulozi bradatog frajera, nego ženskog člana posade broda, koji je stigao istražiti planet u pitanju.

Iako prezentaciji The Invicinblea nedostaje svježine i originalnosti koja bi odmah upala u oko, razradom dobro poznatih temelja koje je postavio Firewatch naslov postepeno uspješno poprima svoj identitet. Dok istražujete planet i pokušavate odrediti što se dogodilo s ostatkom posade te pritom svjedočite svakojakim bizarnim događajima, istovremeno preko radiosignala vodite rasprave o stvarima o kojima je Lem pisao; svojom svježinom i dan-danas relevantnim. Ti su razgovori od ključnog značaja jer je puno toga što se zbiva u The Invicnbleu na rubu neobjašnjivog – da samo svjedočite tim događajima vjerojatno vam ne bi puno toga značili. Upravo se kroz dijalog tako polagano kristalizira predodžba o situaciji u kojoj ste se zatekli i postavlja dobar balans između prikazanog i izrečenog.

Određeni utjecaj na razumijevanje i razvoj situacije imat ćete i vi kao igrači, odabirom različitih dijaloških opcija i donošenjem odabira. Važno je napomenuti da iako veliki dio vremena u The Invincibleu provodite u radiokontaktu, u osnovi ste i dalje sami na planetu, pa se svaka odluka može pokazati ključnom za uspješno preživljavanje.

Iako je The Invincible u osnovi linearna igra, posljedice odabira i varijacije priče dovoljno su opipljive da vas natjeraju da razmislite o tome što ćete reći ili napraviti. The Invicinble je jedna od onih igara o čijoj je priči teško reći bilo što, a da se time ne već otkrije previše. Započinje vrlo sporo i isprva je nalik nekom klasičnijem psihološkom trileru/hororu, no stvari postaju znatno zamršenije te se pritom podižu zanimljiva znanstveno-filozofska pitanja.

Takva je dinamična priča ipak u suprotnosti s jednostavnim mehanikama gameplaya, koje velikim dijelom ostaju jednake kroz čitavo trajanje igre. Posljedica toga jest neodražavanje napetosti, prisutne u priči, kroz sami gameplay. Isto tako, izuzevši razgovore na daljinu, koji su ključni za identitet naslova, većina je preostalih mehanika slabije razrađena i integrirana u naslov.

Na primjer, iako ćete koristiti različite retro SF uređaje za pronalazak specifičnih predmeta, kopati po olupinama razbijenih robota i strojevima za preostalim podacima, voziti auto, popravljati stvari, itd., sve će te aktivnosti imati prvenstveno funkcionalnu ulogu u napredovanju priče umjesto da budu zanimljive same po sebi. Stoga je The Invincible najslabiji upravo u trenucima u kojima je naglasak stavljen na tu vrstu gameplaya, koji zna biti presitničav i suviše orijentiran na detalje, što zauzvrat dovodi do neujednačenog tempa priče tijekom spomenutih dijelova.

Usprkos tim manama, The Invicinble ipak relativno dobro uspijeva ispuniti svoj glavni cilj: “prevesti” ideje Stanislawa Lema u interaktivni medij. Ako cijenite igre u kojima je priča na primarnom mjestu, a gameplay na sekundarnom, teško da ćete ostati nezadovoljni ovim naslovom. S obzirom na mane i kvalitete The Invinciblea, trenutno trajanje od nekih 6 – 7 sati idealno je za vrstu iskustva koje ova igra nudi.