Technomancer je vojnik posebnih sposobnosti ispaljivanja gromova iz dlanova i manipuliranja struje, a kao takav zapravo ste Jedi ove priče na Marsu koja se uveliko vrti oko političkih odnosa i ratnih tenzija između nekoliko frakcija. Zvuči kao materijal za neku dobru sci-fi knjižurinu, a to bi možda čak bilo i primjerenije jer je način kako je to sve ovdje povezano Technomancerova najslabija karika. Prvih 20-ak minuta The Technomancera pogledajte u sljedećem video komentaru.

Čim nadmašite stupanj padawana (a to je odmah) bacaju vas u ulogu policajca koji patrolira kvart i rješava slučajeve nestalih prostitutki, dostave paketa i naravno hapšenja kojekakvih pobunjenika. Taj relativno dosadni i rastegnuti dio upoznavanja ključnih osnova može vam potrajati do jedno desetak sati, i tu kada The Technomancer mora stvoriti najjače dojmove kako bi vas zadržao do drugog, nešto zanimljivijeg i napetijeg čina, već postaje jasno kako ćete s njime provoditi sljedećih 30-ak sati.

Cijela stvar se oslanja na nekoliko popularnih RPG elemenata poput statistika karizme, stealtha, lockpickanja, i ostalih izbora u dijalozima kojima možete riješiti problem na alternativni način. Svejedno, kroz moju dugometražnu pustolovinu nikad nisam bio dojma da krojim svoj osobni put, već samo slijedim unaprijed zacrtanu stazu koja mi je priređena. Što točno i gdje točno nešto možete učiniti u danom trenutku uvijek je ograničeno i jasno prikazano nizom uskličnika razbacanih po mapi, dok sve između ispada šuplje s manjkom iznenađenja. Time je osjećaj pustolovine ovdje veoma površan, umjetan ili jednostavno nepostojeći.

Ipak, taj priređeni put sam po sebi i nije toliko loš koliko zapravo postane predvidivo neispunjavajući. Premda ima sustav koji je pratio moje odnose s kolegama i strankama crvenog planeta, bio ja dobar, loš ili zao, veoma bih rijetko imao osjećaj da su moji izbori tu imali nekakvog utjecaja. Ubrzo dobijete dojam da sve vodi na više-manje isto.

Broj lokacija koje ćete posjećivati možemo nabrojati na prste jedne ruke, a svaka se od njih sastoji od niza praznih i jednoličnih hodnika. Široki crveni horizont Marsa obećanje je koje stoji na dohvatu prsta, ali putovanje Roverom preko njegove fascinantne površine popunjeno ruševinama drevnih civilizacija rezervirano je isključivo za segmente učitavanja. To je donekle objašnjeno sunčevom jakom radijacijom koja pretvara sve turiste u mutante, ali meni osobno ispada kao jeftini izgovor da se izvuče iz potencijalno odličnih segmenata putovanja.

Aspekt istraživanja ovime prima jaki udarac, a česti povratak istim likovima kroz tih nekoliko hodnika, zbog kojih konstantno ponavljate jednake dionice, boreći se pritom protiv iste postave protivnika na starim lokacijama – zaslužan je za zamarajuću repeticiju u inače kompetentnom proizvodu.

Bez sumnje ovdje mi je najbolje legao sustav metodične i ugodno animirane borbe koja je poput plesa, u kojoj svaki udarac sa sobom nosi i vlastitu težinu. Ne možete samo lemati po tipkama i očekivati da ćete sve potamaniti, od igrača se traži da pedantno uhvati ritam i razumije što se zbiva sa svih strana. Kroz čitavu stvar su razbacani kulerski slow-motion trenutci koji kao šlag na torti ovdje tvore najveći gušt.

Najbolje mi je legao sustav metodične i ugodno animirane borbe koja je poput plesa, u kojoj svaki udarac sa sobom nosi i vlastitu težinu.

Iako vas na početku čeka kreator lika, vaša klasa nikada se ne dovodi u upit iako ih ima četiri. To je zato što ovdje niste ograničeni na jednu, već pristup stilu borbe svih četiri imate u svim trenutcima, čak i dok šamari lete. Kada situacija postane gusta, jednostavno i efikasno na trenutak izvadite štit koji će vas održavati na nogama prije nego li uočite trenutak da ih petoricu odalamite jednim širokim zamahom naelektriziranog štapa.

No svejedno, dok The Technomancer ima zabavnu borbu i donekle intrigantnu premisu, cijela se stvar nikada ne uspije popeti na razinu koju pikira. Očito je da se The Technomancer želi igrati u pješčaniku s velikim dečkima kako se većinom oslanja na isti kalup raznih Bioware naslova, uključujući i potencijalne romanse s kolegama. Zbog nešto manjeg razvojnog tima i ograničenog budžeta ne da im ne može konkurirati, već u konačnici ispada i sasvim prosječno.

The Technomancer (11)Prikaži sve

---

Rezultat završne odluke koja se kao takva prezentira najtežom, k tome i jedina koja me prisilila da provedem par minuta razmišljajući o njoj prije nego li ju donesem – u potpunosti me ostavila šupljim. Cijela stvar vuče na onaj Mass Effect 3 debakl različito ofarbanih eksplozija zbog koje se moram primiti za čelo. Kako sam već u prvom navratu imao priliku iskusiti borbu svih klasa, ne ulijeva mi baš neku želju da kroz to sve ponovo prolazim ne bi li možda malo drugačije postupao, jer sam se i ovako već kroz tih par blijedo smeđih lokacija morao po dvadesetak puta probijati.

The Technomancer će vjerojatno pojedincima sjesti u neku nišu, ali nakon brojnih drugih RPG-a koji su zadnjih par generacija dizali štangu nudeći isto, samo u široko otvorenim ili pak maštovito šarenim svjetovima i izborima koji pružaju jasnu i neposrednu satisfakciju – The Technomancer ne pokušava ništa što bi ličilo nečemu iz ovog desetljeća. Konačan proizvod koji smo dobili zato ćemo pamtiti samo po brzini kojom ćemo ga zaboraviti, a sada me ispričajte dok idem ponovo odigrati KotoR.