HCL.HR

Recenzija

Transference

IZGUBLJENI U PRIJEPISU

Pero Mlinar

Sa žanrom horora nemam stabilnu vezu. Nisam ju nikad imao, a niti ću je ikada imati, to odmah moram naglasiti. U zadnje vrijeme primjerice gledam samo one horor filmove koji mi obećavaju iskustvo lišeno jeftinih “jump scare” taktika. Nekad me svejedno prevare. S horor igrama situacija je na sreću još jednostavnija. Njih uopće ne igram. Transference sam ipak odlučio recenzirati jer sam saznao da je na njemu radio dobri mali Elijah Wood – nipošto zato što sam najnoviji u redakciji i ne mogu birati igre. Plus, doznao sam i da se tu radi o psihološkom hororu pa zaključio da je to vjerojatno svojevrsni nastavak Nepobjedivog sjaja vječnog uma (koji mi je bio dosta strašan). Ispostavilo se da… nije baš.

O kakvoj je igri ovdje riječ?

Što se tiče mojih očekivanja, pokazalo se da ipak nisam kompletno promašio čitavu priču. Iako Transference nije imao nikakvih poveznica s gore spomenutim filmom, problem uma i njegovog potencijala svejedno se pokazao ključnim motivom u ovoj igri. Da me pitate da odredim neku osnovnu temu Ubisoftovog horor naslova rekao bih da je to ispitivanje ideje o mogućnosti postojanja ljudske egzistencije izvan tjelesnih okvira. Tako da sam, eto, pogodio barem nešto.

Ono što (između ostaloga) nisam pogodio jest to da će prikaz transhumanističkih težnji u igri biti pozitivan. Um u ovoj igri nije niti nepobjediv, niti sjajan, a bome niti vječan. Kako je riječ o psihološkom hororu naslovu, vjerojatno već sad možete pretpostaviti generalni smjer kretanja radnje. Nakon kratkog igranog uvoda u kojemu genijalni znanstvenik govori kako je prebacivanjem svoje obitelji u digitalni svijet uspio stvoriti privatni virtualni raj (poput one arke u SOMI, samo u građanskom okružju), igrač se “budi” u mračnom i zapuštenom londonskom kvartu. Iako nije siguran u to što je točno trebao očekivati nekako mu se čini da definicija raja ipak ne može biti baš toliko subjektivna. Ipak, pošto još uvijek ne želi otpisati mogućnost da je jednostavno završio na krivoj adresi on kreće u istragu i ulazi u jedinu zgradu na vidiku.

Transference se preporučuje igrati u VR modu iako ga se može igrati i na klasični način.

Odmah u početku potrebno je napomenuti da se Transference preporučuje zaigrati u VR modu. Naslov je zamišljen tako da bude najzanimljiviji kad ga se igra u potpuno imerzivnoj okolini. Igru je, međutim, moguće pokrenuti i u tradicionalnom 2D modu. Kako ja nisam bio posebno suicidalan za vrijeme igranja odlučio sam se na kraju za ovo drugo. Ipak, odmah mi je postalo jasno koji su igrini prioriteti – ako je želite doživjeti kako bi trebalo jednostavno će vam trebati VR pribor, nema druge.

Posebno je to vezano uz sam gameplay Transferencea koji bi se mogao bi opisati u dvije riječi – atmosferičan i usporen. Pritom ću nešto manjim slovima dodati i treću – očekivan. Razlog toj opasci može se naći u činjenici da Transference pripada žanru simulatora hodanja, i to ne onih eksperimentalnih. Iako će vas povremeno natjerati da pronađete neki predmet ili riješite poneku zagonetku, uglavnom ćete pješačiti i istraživati. Osobno u tom tipu igranja ne vidim ništa loše, no ako vam to smeta imajte na umu u što se upuštate. Kao što sam rekao, Transference je primarno zamišljen kao VR iskustvo te su to njegova pravila igre.

Iako vas igra povremeno tjera da pronađete neki predmet ili riješite poneku zagonetku, uglavnom morate samo pješačiti i istraživati.

Iako ću siromaštvo mehanika smatrati tek možebitnim nedostatkom koji prvenstveno ovisi o tipu igrača, primjedbu ipak moram uputiti na kvalitetu onih postojećih. Transference traje vrlo kratko, svega oko dva sata te je kroz različite intervjue i izjave tvoraca igre opisan kao filmsko iskustvo. To je opet, samo po sebi, neproblematična konstatacija. Problem, međutim, nastaje u trenutku kad se postane svjesnim da veliki dio toga vremena otpada na bauljanje i lunjanje zgradom u potrazi za skrivenim predmetima koji se ni po čemu ne ističu. Prekopavanje po bezbrojnim ladicama u potrazi za bezličnim vrećicama s pijeskom ili višeminutno bezidejno tumaranje po kući dok se ne pronađe specifični prekidač ipak su daleko od toga što tražim u igrama pa makar to bili i simulatori hodanja.

Dodatni problem prilikom s kojim ćete se vjerojatno sresti tijekom igranja je taj da se Transference u svojoj zvučnoj prezentaciji ima naviku zavući u petlju. Posebno je to uočljivo u glasovnim dionicama, dijalozima i popratnim komentarima likova koji se u određenim dijelovima ponavljaju u beskonačnost tako dugo dok se ne riješi popratni zadatak. Kako to ponekad zna potrajati, neke od likova vjerojatno ćete imati prilike upoznati bolje nego biste to htjeli.

Dijalozi i komentari likova u određenim se dijelovima igre ponavljaju u beskonačnost dok se ne riješi popratni zadatak.

Problemi ispoliranosti na stranu, što se tiče same prezentacije u cjelini, tu je Transference inače prilično zanimljiv. Ne samo da izgleda vrlo dobro nego se i po pitanju stila odlučuje pomalo ispremiješati stvari te odvažno kombinirati grafiku s filmskim materijalom. U nekim slučajevima to uspijeva bolje, u nekima nešto slabije.

Itekako su tako simpatični videozapisi na koje ćete naići tijekom istraživanja. U njima stvarni glumci tumače svoje likove u nekim scenama iz života obitelji prebačene u digitalni svijet. Nešto manje su simpatične, primjerice, razglednice i fotografije na kojima se glumce može vidjeti zalijepljene na virtualnu pozadinu. A takvih eskapada nažalost ima nešto veći broj.

Odluka da se u igru integrira filmski materijal kao takva ipak ima više pozitivnih, nego negativnih strana. Odglumljene scene tako primjerice daju dosta veliku dozu svježine likovima koji su u osnovnim crtama inače prilično stereotipni. U igri tako imate tatu, tipičnog razdraženog znanstvenika genijalca koji govori u elipsama, citira poeziju te je naravno obučen u sako od tvida,; mamu, talentiranu umjetnicu koju su dužnosti obiteljskog života spriječile u njezinim ambicijama i koja za to krivi tatu, te sina, malog istraživača velikih očiju kojeg je cjelokupna obiteljska drama prilično teško pogodila.

Otkrivanje obiteljskih tenzija trebalo bi predstavljati svojevrsnu nit vodilju, misterij koji bi u konačnici dao smisla procesu igranja, no imajte na umu da je to učinjeno na jedan vrlo fragmentirani i nedorečen način. Iako bi povezivanje istraumatiziranih psihologija s topografijom digitalnog svijeta kojim igrač putuje trebalo osvijetliti aspekt horora, odgovora je u konačnici manje nego pitanja.

Povezivanje traumatičnih događaja s prostorom u kojemu se igra odvija trebalo bi rasvijetliti priču, no odgovora je u konačnici manje nego pitanja.

Što se tiče samog aspekta horora, on je, kao što je to i rečeno primarno psihološkog usmjerenja. To ne znači, međutim, da u igri nema naglog prepadanja. Ima ga, ali nije često, te su više usmjereni VR iskustvu (nešto će se naglo zatrčati prema vama itd.). Naglasak igre svejedno je prvenstveno na ugođaju, radi čega joj se osobno zahvaljujem.

Jedna od karakteristika dobre horor igre je da vam može izazvati strah kad se i ništa ne događa. Kad su obične sobe ili hodnici sve što vidite pa biste usprkos tome dali sve na svijetu da ne budete na tom mjestu. Kad kroz te prostorije možete proći stotinu puta bez da vam se ništa ne dogodi, a svejedno očekujete da će vam sto i prvi put biti zadnji. A kad ni sto prvi put ne bude zadnji, pomislite da sto i drugi sigurno hoće.

Jednim dijelom to je stanje stvari uvijek uvjetovano dobrom audiovizualnom prezentacijom, no nelagoda može ići i puno dublje. Što ako znate da se prostor prilagođava vašem psihičkom stanju? Neurozama i strahovima? Što ako znate da je sve namijenjeno vama? Transference iz špila izvlači dobru poznatu Silent Hill kartu te je s ponosom baca na stol. Virtualni svijet ovog naslova fleksibilan je te se neprestance izmjenjuje ovisno o poziciji i identitetu promatrača. U prijevodu, igra će vas natjerati da kroz jedne te iste prostorije prođete s više likova te ih pritom uvijek vidite kroz novi par očiju.

Iako su neprestano poigravanje prostorom, njegova ritmička dezintegracija i spajanje u nove cjeline vjerojatno najjača strana ove igre, Transference kao da i sam gubi orijentir – umjesto da iskoristi dobar ugođaj kao moguću podlogu za gradnju priče koja bi elemente povezala u cjelinu, on se prepušta besciljnom nizanju sekvenci. Taman kad biste mogli pomisliti da ste na tragu nečega igra naprasno završava.

Protiv minimalističkih priča nemam ništa. Isto tako svaka priča ne bi trebala imati jasan završetak – svi znamo da život nije takav, lijep i sređen. Ipak, prilikom igranja Transferencea bio sam dojma da je igra htjela ispričati više od onog što sam ja mogao iščitati, te da se u konačnici u onom vječnom pitanju, je li važnija osobnost ili izgled, odlučila za ono drugo. Hoću reći, nabacala je mnogo, ako ne i previše efekata.

Kad se sve skupa zbroji, ako imate pribor za VR, Transference je i dalje prilično dobar psihološki horor. Igranjem u virtualnoj stvarnosti naglasit će se njegove kvalitete, prvenstveno ugođaj koji je tjeskoban, ali ne i toliko strašan da izazove srčani kolaps (ne garantiram – prije upotrebe pažljivo pročitajte uputu, a o rizicima i nuspojavama upitajte svoj liječnika ili ljekarnika). U tradicionalnom 2D obliku situacija je, mora se priznati, nešto lošija. Tu je jednostavno nemoguće zažmiriti ne samo na frustrirajuće mehanike, već i na količinu sadržaja koja je jednostavno premala za ono što se očekuje od igre u vrijednosti od 25 eura. Iako igra ima svojih vrlina, njezin najveći problem je što čak i vrlo kratko trajanje od svega dva sata ne uspijeva popuniti u cijelosti.

Kako je strukturirana ocjena ove igre?

Recenzija je rađena na primjerku igre za PC.

Transference nije ni vrlo dobra igra u svom žanru, ali ju se svejedno može preporučiti onima koji cijene dobar ugođaj više od raznovrsnog gameplaya - pogotovo ako su vlasnici seta za VR. Odigravši ju, shvatit ćete da Elijah Wood vjerojatno nije nevini mali hobit kakvim se prikazuje.

69 Naša ocjena
  • optimalno horor iskustvo za VR
  • grafički i stilski solidno
  • zanimljiva implementacija stvarnih glumaca
  • prekratko uz premalo sadržaja
  • nedorečenost u priči
  • tehničke manjkavosti
  • gameplay je za zaborav

Pero Mlinar

Legenda i životni uzor čitavoj redakciji HCL-a. Ovo je napisao Zoran.

Komentari (2)

  • Umbasa

    30.09.2018 - 18:18

    Pero Mlinar
    Legenda i životni uzor čitavoj redakciji HCL-a. Ovo je napisao Zoran. Hahahahahah prejako

    Inace, zanimljiva reca. Keep up the good work!

  • Jere Zaja

    09.10.2018 - 16:27

    LOL 69

Komentirati mogu samo prijavljeni korisnici
PRIJAVI SE ili REGISTRIRAJ i ostavi svoj komentar!

Privacy Preference Center

Close your account?

Your account will be closed and all data will be permanently deleted and cannot be recovered. Are you sure?