Poput trenutne fascinacije battle royale žanrom, vampiri su nekoć također bili omiljeni favoriti među likovima video igara. Njima je nažalost došao kraj tamo negdje adventom novela/filmova famozne Twilight sage zbog kojih su mnogi od vampira bježali kao od kuge. U zadnjih se desetak godina zato svi mučimo pronaći dobar vampirski naslov, no nakon silnih odgoda developer Dontnod Entertainment (Life is Strange) napokon nam dostavlja obećanog Vampyra. Iako se i on bavi kugom, ne smrdi nam baš toliko da bismo ga se trebali kloniti.

Premda se stvari ubrzo zapetljaju, sama osnovica priče u Vampyru je relativno jednostavna. Kao liječnik koji je sasvim slučajno specijaliziran za transfuziju, Dr. Reid se s fronte vraća u London kako bi posjetio bolesnu majku. Ono na što nalijeće je pandemija Španjolske gripe i ulice pune mrtvaca. Ali to naravno nije sve jer naš doktor ujedno dobiva i čast pridružiti se bićima tame koja se ne mogu dovoljno zasladiti ljudskom krvlju, iako mislim da je taj dio već sasvim jasan. Tu počinje istraga o životu nakon smrti, saznanju tko i zašto mu je ponudio besmrtnost te misiji da se pandemija dovede u red. Doktorov instinkt kaže nam da bi se odgovor mogao skrivati upravo u tekućini koju toliko obožava, no koliko će se ona prolijevati ovisit će upravo o vašoj dobroj volji.

Čitava je priča konceptualizirana na razgranatim izborima i njihovim posljedicama s kojima se ovdje kad-tad treba nositi. Time ujedno ne postoje ni neki konkretni izbori težina već se sve prilagođava ovisno o tome koliko ste nastrojeni penjanju vrhu hranidbenog lanca. Vidite, glavni način da Dr. Reid napreduje u novim sposobnostima je taj da polako cucla ostatak preživjele ekipe, jer naguravanje s drugima baš i ne donosi neke pogodnosti. Ipak, zbog depresivnih okolnosti ta ekipa često zna i obolijevati, a samim time njihovo krhko zdravlje vam i uskraćuje puni potencijal napretka. Osim što ćete se među njima često igrati Sherlocka, tako ćete i dežurati kako bi im liječili bolesti poput bronhitisa, anemije, prehlade i sl. Dobro, nije kao da taj bio baš morate odraditi. Slobodno ih možete prepustite sudbini, ali znajte da to sa sobom zna donijeti i neke drastične posljedice.

Vampyr se prventsveno temelji na razgranatim izborima i posljedicama koje donosi vaš stila igranja.

Taj je pristup malo više produbljen tako da svaki lik ima svoje ime i prezime te se s njima da popričati kako bi kroz tračeve saznali koješta “zanimljivog”. Što više o nekome saznate, to raste i vrijednost njihovog života, odnosno krvi koja ih čini. Pošto dobar dio njih ima uloge poput prodavača, ključne veze sa sporednim zadacima ili pak najobičnijeg izvora tih nekih korisnih informacija, tako već dolazite i do tih težih izbora dvoumljenja oko dobrog obroka. Specifična pitanja im pak možete postaviti tek kada o tome već najprije nešto saznate, što znači da se pojedincima potrebno i nekoliko puta vraćati jer rijetko koga u potpunosti možete upoznati kroz samo jedan susret.

Premda su ti razgovori prilično dobro napisani i odglumljeni, ima ih toliko da ćete neke večeri provesti samo čavrljajući. Iako je akcija bolja od očekivane (jer sam po tom pitanju očekivao srednju žalost), Vampyr nekako ipak više graniči s nekakvom simulacijom međuljudskih odnosa koja nalikuje rješavanju kriminalnih slučajeva, a manje mašti kako je to biti ponoćni sisavac. Samim time, RPG elementi također pate od anemije koju ovaj doktor jednostavno ne može izliječiti, a vampirskih je moći tek samo nekoliko komada. Borbene statistike i customizacija opreme svedene su na goli minimum pa po tom pitanju tu baš i nemamo mnogo toga za raditi. Ali dobro, premda Vampyr nikako ne doseže razinu jednog skromnog Bloodbornea na kojega se toliko jako fura, i po sustavu borbe pa tako i po stilu, treba priznati da ova igra u najmanju ruku barem pokušava nešto malo drugačije.

Većinu vremena ovdje ćete provoditi u dijalozima.

Ali pustimo sad to – kakav je osjećaj biti vampir u ovoj igri? Pa, ništa spektakularno, zapravo. Skrivanje od tuđih pogleda uopće nije mehanika, a upiknuti ljude ionako možete samo kada ih najprije odvedete u izolirane kuteve. Možda najkul moć je sposobnost teleportacije koja je ujedno i način kako u borbi izbjegavate nadolazeće udarce. I dok sve to izgleda super fensi (a zbilja je), način na koji se koristi za istraživanje i prelaženje prepreka je veoma ograničen.

Postati “šišmiš” – da to tako kažem – ne možete bilo gdje, već isključivo na unaprijed određenim segmentima što u samoj izvedbi rezultira istome kao da otvarate još jedna vrata. Nije baš uzbudljivo. Krajolik također pak boluje od sličnog problema jer dok mračne i napuštene uličice Londona djeluju jezivo, u njima se osim raznog sitnog smeća baš i nema nešto uzbudljivo za pronaći. Ako ništa, ta je procedura barem destilirana na sasvim bezbolnu mogućnost brzog i efikasnog skupljanja raznih materijala za craftanje, bez da vlastitom rukom treba nešto organizirati.

A craftati ćete jer lijekovi ne padaju s neba. Na raspolaganju će vam tako biti nekoliko kvartova, povezanih bez učitavanja i to svaki sa svojim odvojenim društvom koje treba paziti i maziti. Sa svim problemčićima, možda jedina veća zamjerka koju imam je ta da su NPC likovi veoma usko raspoređeni zbog čega razgovorima često nema kraja. Nemojte me sad krivo shvatiti. Razgovori su i dalje plus, ali svejedno malo dojadi kada po 40. put “moram” saznati zašto se čovjek posred ulice nalazi u gluho doba noći. Još više kad to iz njih moram izvlačiti poput žabe iz bunara, a čitav je taj proces još više naporan ako ste se već unaprijed opredijelili da ćete ga ionako “zagrliti”.

Na raspolaganju vam je nekoliko kvartova Londona, svaki sa svojom odvojenom ekipom koja jedva čeka da vas upozna.

Tu je i situacija svojevrsnog “vremenskog ograničenja” koja isprva baš i nije najjasnija. Radnja prelazi u novu noć svaki put kada investirate osvojene bodove te se tom prilikom izvršavaju sve promijene na koje ste utjecali. Vampyr vas tako nekako tjera da između ostaloga i pažljivo birate kada i gdje jačate doktora jer nikad niste sigurni hoće li vas to možda zaključati od neriješenih sporednih zadataka ili zauvijek odvojiti od nekoliko “najboljih prijatelja”.

Da sve to bude čvrsto zacementirano, igra se koristi metodom autosavea pri svakoj radnji da potom ne biste naglo mogli promijeniti mišljenje. Dok je to sasvim pošteno rješenje za dotičnu problematiku, ponekad stvar čini malo “hardcore”. Nakon samo nekoliko loših odluka moguće je zato i vidjeti kako čitavo stanovništvo pada poput domino pločica. Stealth elementi ovdje također ne igraju veliku ulogu, a silnim se razgovorima uopće ne mogu izvoditi akrobacije poput alternativnih rješenja sukoba.

Nemojte stoga očekivati neki Deus Ex jer Vampyr tome nije dorastao. Vampyrova najslabija točka zato je vjerojatno ta što pokušava biti nekoliko sasvim dijagonalnih stvari odjednom bez da ih poveže sinergijom, ali svejedno i dalje može poslužiti kao isprika za par neprospavanih noći.

Kako je strukturirana ocjena ove igre?

Recenzija je rađena na primjerku igre za PC. Primjerak igre ustupio nam je njezin izdavač.