"Veza između godina i mogućnosti razvijanja visokog APM scorea nikad nije dokazana, niti proučavana kao takva, no nešto mi govori da postoji. Jer sam star..."


Ako ste stariji, možda se sjećate onih, gotovo humorističnih (iako sasvim ozbiljnih) "prelazim nivoe po kućama" oglasa iz tadašnjih kompjuterskih časopisa. To je danas već prešlo u urbanu legendu, gotovo poput one fore "prodajem kauč na nerazvlačenje", no zbilja, internet generacijo - nekad davno stvari su bile potpuno drugačije. Bilo je to vrijeme kad igre nisu bile tako ulizivačke, user friendly ili prilagođene igraču, već vrijeme kada su igrači morali biti prilagođeni igrama, milom ili silom. Nije bilo prohoda, šifri ni hackova na svakom koraku, a nije bilo ni interneta kad smo već kod toga. Postojale su igre koje su imale preko 60 nivoa (odn. ekrana), a već prvi je bio tako brutalno težak da to nije bilo za vjerovat. Uvijek sam se pitao za koga su developeri pravili sve te silne nivoe...

Eto dragi čitatelji, i ja sam vam gotovo pa jedan takav "prelazim nivoe po kućama" igrač. Oduvijek sam volio igre i uživao u njima. Još od doba ZX SPECTRUMA pa naovamo. Nikad mi nije išlo kopanje ni miješanje cementa, no postavite me protiv premoćne neprijateljske sile u Total Waru i dobit ćete ratnu simfoniju i herojstvo za vojne udžbenike i guslarske deseterce. Sun Tzuov "The Art of War" sam čitao dok su moji kolege čitali lektiru, a mnoge od izreka velikih ljudi vezanih uz rat često citiram u raznim društvenim situacijama, na zgražanje prisutnih.

Najviše sam volio teške i zahtjevne igre koje su me tjerale da preispitam i promijenim svoj sustav razmišljanja. Nema boljeg do dobrog izazova... I tu dolazimo do Starcrafta, naše današnje teme. Treba li uopće posebno isticati da volim Starcraft još od jedinice, a i igram ga prilično dobro, ili sam barem tako vjerovao. Nikad nisam bio multiplayer fanatik no "kompjuter na hard" dobijem bez problema, kao i sve svoje rođake i susjede u LAN-u (to baš i nije neki podvig za hvaliti se, kad malo bolje razmislim). Znam izviđati, širiti se kad treba, raditi varke, maksimalno iskorištavati jedinice u borbi i tako dalje.

Kad je izašla dvojka i mene je pomalo uhvatila groznica, moram priznati. Razmišljao sam da se ozbiljnije posvetim igranju. Uz malo sreće, mogao bih možda biti i među najboljima, tko zna? Iskustva svakako imam, inteligencije (one igračke barem) mi ne fali. Analitičko i taktičko razmišljanje mi je na visokoj razini, usavršeno godinama i godinama igranja strategija i slanja u smrt milijarda virtualnih stvorova. Imam naoko svega, imam svega no nečega možda imam i previše - godina.

Koliko smislenih akcija u minuti možete izvesti u StarCraftu? I koliko je to uopće bitno?

Drago čitateljstvo vaš kolumnist ima 33 godine. Što i nije tako strašno za gamera. Studije pokazuju da su gameri populacija koja stari. Jednom gamer, uvijek gamer. No sada dolazimo do jedne druge vrlo bitne stvari, možda za nju niste čuli (ja svakako nisam donedavno) pa da vam ju predstavim. Zove se APM i stoji za akcije u minuti. Ukratko, to bi značilo koliko smislenih akcija u minuti neke RTS igre ste sposobni izvesti. Koliko je ovo bitno? Pa dosta. Dobar igrač sa visokim APM scoreom, osim što se širi na dva mjesta novim bazama, može usput izviđati, proizvoditi jedinice i uspješno voditi napade na više područja na mapi. I sve to u isto vrijeme. Dok vi možda možete radit samo jednu, eventualno dvije od tih akcija. Uviđate malenu razliku?


Uglavnom se ljudi slažu da je bitno prvo znati igrati, a da je visok APM tek posljedica vježbe, odnosno vještine i urođene sklonosti - ne nužno znak koliko je netko dobar igrač. No ipak to ne sprečava mnoge ambiciozne newbije u tzv. spammanju nesmislenih akcija (recimo selektiranje neke jedinice 10 puta u sekundi, pokret u 30 klikova umjesto jednog i sl.) kako bi umjetno povećali ovaj broj, valjda u svrhu hvaljenja pred prijateljima i po forumima. Glupa praksa naravno, iako neki tvrde da im upravo spammanje omogućava brži razvoj APM akcija nego prirodnim putem - vježbom i manijakalnim igranjem. Inače, vaš APM score ćete lako vidjeti u replayu bilo kojeg meča u primjerice StarCraftu, samo pri vrhu gore lijevo iz izbornika odaberete show APM.

Govoreći o APM scoreu, recimo da isti kod vrhunskih StarCraft 2 igrača iznosi od 100 do 200. APM vrlo dobrih SC 2 igrača (Diamond league) je kakvih 50 do 110. Moj score na moje opće zgražanje i nevjericu iznosi 28. Izgleda da će moji snovi o osvajanju Korejskih turnira morati malo pričekati. Ne igram SC2 previše, no kakvih 50 do 100 partija sam sigurno bacio protiv AI-a na hard (i u pravilu pobjeđivao, iako je njegov APM score 200-300, dakle 10 puta veći od mojeg). Ovdje govorim o prosječnom scoreu kroz cijelu igru. Naravno da se on na momente dosta povećava, recimo u fazi intenzivnog širenja baze i gradnje kod mene iznosi 30-50 dok je u fazi borbenih manevara 50-80 i to stabilno kroz duže vrijeme. Nije da ne mogu klikati brže, no najčešće nemam što klikati, ili barem mislim da nemam.

Izgleda da to nije problem koji muči samo mene. Forumi su puni očajnih mladih Korejaca koji raznim vježbama u stilu karate kida (zabadanje prstiju u vrući pijesak i sl.) pokušavaju povećeti ovaj score, ali uglavnom bezuspješno (nije šala, ima na YouTube clip), no kako kaže mladi Koreanac: "izgleda da je jedini način uvježbavanje kroz igru". Nadalje postoje teme i ozbiljne rasprave u stilu koje taktike i jedinice odgovaraju stilu igranja za one jadnike koje Bog nije obdario refleksima djetlića u sezoni parenja.

Negdje sam gledao interesantan dokumentarac u kojem prikazuju sposobnost učenja čimpanzi i način na koji uče koristiti alate. Fora je u tome da ako ih ne nauče koristiti do određene životne dobi, neće to nikad ni naučiti. "Evo pogledajte, dragi gledatelji...", reče spiker na National Geographic Nature kanalu; "Mladi Tojo peca termite sa štapom dok Bwono, stariji mužjak koji sjedi iza njega, to neće naučiti nikad". I tako se ja, hoćeš-nećeš, nekako identificiram s tim tužnim i gladnim Bwonom, samo umjesto štapića i slasnih termita zamišljam laptop sa svježe instaliranim StarCraftom 2. Veza između godina i mogućnosti razvijanja visokog APM scorea nikad nije dokazana ni proučavana AFAIK, no nešto mi govori da postoji. Znam instinktivno. Jer sam star.

Nadalje tu je i zabavna i nadasve edukativna igra - "nauči build order do 12. zgrade za svoju izabranu frakciju" jako popularna "igra" među igračima StarCrafta 2. Nedo ti Bog da izgradiš Armory prije Extractora ili da gradiš prvi Storage Depot sa 11-im, a ne sa 12-im seljakom. Moglo bi ti se dogoditi da tvoj napad sa 12 marinaca i tenkom, naleti na obranu od 14 marinaca sa tenkom. Dakle nije se dovoljno samo igrati, treba neke principe igre doslovce učiti napamet. Zabavno? Ne bih rekao. Da sam htio štrebat stvari napamet ostao bih u školi, no ukusi se očito razlikuju.

Da se razumijemo, ja još uvijek volim StarCraft. To je kvalitetna, zabavna, ispolirana i dobro osmišljena igra. No ako u njoj hoćeš biti stvarno dobar, nije dovoljno da si izvrsni taktičar, sposobni strateg, da dobro poznaješ svoje jedinice i da razumiješ principe ratovanja... Nije dovoljno - a bili trebalo biti? Po meni bi. Ne mogu si pomoć, a da se ne prisjetim nekih drugih igara koje su bile vrhunske strategije, možda još dublje od StarCrafta, i gdje naglasak nije bio na manijakalnom kliketanju i minucioznom planiranju izgradnje nego na borbi i taktici... i samo na tome.

Postoje mnoge takve igre no ja se nekako najradije prisjećam jedne strategije formacijskog ratovanja, real time tactics ili RTT, kako ih neki zovu, i jednog direktnog predaka Total War serijala (Shogun je izašao 2000; dvije godine kasnije) po imenu Warhammer: Dark Omen.Ta je igra bila fantastična. Imao si fiksni iznos zlatnika za kojeg si sam kupovao svoju plaćeničku vojsku - koliko konjice, koliko pješaštva, koliko magova i čudovišta... Postojala su čak i pravila standardnog tunira gdje je broj magova, artiljerije i čudovišta bio unaprijed dogovoren (to je recimo bilo namijenjeno protiv onih fanatika koju su sastavljali svoju vojsku samo od horde divoskih škorpiona).

Izabereš vojsku, postaviš početnu formaciju, a zatim u viteški i časni boj protiv zelenokožnih napasti ili crnih undeadova, preko direktne modem linije. Uzvisine i line of sight, artiljerija, strijelci, line of fire, moral jedinica, čuvanje bokova i naravno neizostavni juriš teškom konjicom u leđa. Možete pogledati kako je to izgledalo u videu ispod.


Primjeri starih, dobrih strategija nam ako ništa drugo pokazuju da u segmentu profesionalnih turnirskih tabačina u strateškom obliku itekako ima mjesta za poboljšanja. To ne mora biti nužno loša stvar. Treba nešto ostavit i za kasnije. Jer moju generaciju čeka još 40-50 godina kvalitetnog igranja. Najmanje.