Prijelaz iz 19. u 20. stoljeće razdoblje je slabo zastupljeno u videoigrama. A bila je riječ o iznimno zanimljivom vremenu  u kojem se način života radikalno mijenjao. Primjerice, 1887. godine patentiran je gramofon, a u Francuskoj se snimaju prvi filmovi; na društvenom planu razvijaju se sindikati, a socijalizam postaje sveprisutnijom pojavom. Dolazi do pojave brojnih otkrića, izuma i znanstvenih spoznaja. Istovremeno, to je i vrijeme koje je još uvijek djelomično obavijeno velom misticizma pa jedan Grigorij Rasputin, ruski svećenik, svojim ekscentričnim tumačenjem kršćanstva oko sebe stvara veliki kult.

Upravo se spomenutim zanimljivostima i proturječnostima tog vremena koristi RPG naslov poljskog studija Fool’s Theory kako bi ponudio unikatno, alternativno viđenje dijela ljudske povijesti. The Thaumaturge ne nastoji samo ispričati priču o taumaturzima, svojevrsnim duhovnim iscjeliteljima i lovcima na unutarnje demone, već i povezati fantastično sa realnim u svijet u kojem oba elementa egzistiraju uzajamno. U tom naumu uspijeva, treba nadodati, s prilično velikim uspjehom.

Gotovo je nemoguće govoriti o The Thaumaturgeu, a da se najprije ne spomene dobro poznati serijal The Witcher. Ne samo da su u oba slučaja za naslove zaslužni istočnoeuropski studiji, i protagonisti su vrlo slični – “nakaze” koje društvo ne voli, a koje istovremeno rješavaju važne probleme vezane uz  raznorazna nadnaravna bića i bića iz folklora. Glavna je razlika među naslovima u tome što su bića koja se love u The Witcheru materijalna, dok je u The Thaumaturgeu riječ o psihičkim manifestacijama (takozvanim salutorima). Premisa je sljedeća: vama je kao taumaturgu dana sposobnost prepoznati salutore koji se pričvršćuju za određene ljude i njihove urođene mane, na kojima se hrane, te ih od njih osloboditi.

Gotovo je nemoguće govoriti o The Thaumaturgeu bez usporedbe s dobro poznatim serijalom The Witcher.

Samu osnovicu gameplaya također je najlakše opisati spominjanjem Witchera, odnosno njegovih sporednih zadataka lova u kojima istražujete slučajeve i slijedite tragove. The Thaumaturge je, dakle, prvenstveno detektivska igra u kojoj slučajeve rješavate pronalaskom i prikupljanjem potrebnih informacija o salutorima, s kojima se naposlijetku sukobljavate. Postupak je prilično jednostavan. U bilo kojem trenutku izvan borbe, pritiskom na desni klik moći ćete aktivirati posebne taumaturške moći koje će vas do sljedeće točke interesa. One mogu uključivati osobe s kojima trebate razgovarati, predmete koje trebate pronaći ili mjesta koja trebate posjetiti. Na putu će vam se pak često ispriječiti i ljudi kojima se ne sviđate te ćete s njima sukobiti.

Mehanički gledano, borba je u The Thaumaturgeu jednostavna i sasvim zadovoljavajuće služi kao predah istraživanju. Riječ je o relativno jednostavno sustavu na poteze. Birate napade na početku poteza, a svaki od njih ima određeno trajanje izvođenja. Svojevrsna je inovacija da ne napadate samostalno, već u kombinaciji s jednim od svojih salutora, čije poteze također birate sami. Neki neprijatelji imat će posebne statuse koje ćete morati ukloniti tako da ih najprije napadnete određenim salutorom.

Borba je u The Thaumaturgeu jednostavna i sasvim zadovoljavajuće služi kao predah istraživanju.

Unatoč svojoj funkcionalnosti, borba sa sobom donosi i prve ozbiljnije probleme naslova. U ovom slučaju oni su prvenstveno tematske prirode. Protivnici tako na okršaje često dolaze naoružani sabljama i pucaju na vas puškama; vi im uzvraćate revolverom; da bi se po završetku sukoba ispostavilo da se očito radilo o običnoj “zeki-peki” te svi skupa popijete rakijicu u dobro zdravlje. Alternativno, sljedeći put se nakon običnog šaketanja ispostavi da ste počinili masakr. Pritom rijetko kad možete očekivati određeni ishod jer vas igra tjera na borbu i kad ne bi trebala (drugi problem povezan s borbom), čisto kako sustav ne bi ostao neiskorišten.

Nakon što uhvatite salutore koji opsjedaju ljude, moći ćete ih “ukrotiti” i koristiti u svoje svrhe. Osim što salutori omogućuju upotrebu sebi svojstvenih vještina u borbi, omogućuju i unaprjeđivanje različitih aspekata ličnosti (Heart, Mind, Deed, Word) radi efikasnijeg istraživanja. Tako se, slično kao u Disco Elysiumu, poboljšavanjem određenog aspekta otključavaju se nove dijaloške opcije ili omogućuje bolje dešifriranje tragova. Riječ je o važnom elementu naslova s obzirom na to da  sadrži brojne provjere vještina, ali i različite ishode ovisne o vašim odabirima. Prilikom hvatanja novih salutora prisutan je pak određeni moralni element, jer se u određenim slučajevima postavlja pitanje štete li uopće salutori svojim domaćinima i treba li ih od njih osloboditi.

Slično kao u Disco Elysiumu, poboljšavanjem određenog aspekta otključavaju se nove dijaloške opcije ili se omogućuje bolje dešifriranje tragova.

Iz dosad napisanog teksta može se naslutiti da The Thaumaturge veliku važnost pridaje elementu priče. I doista, riječ je o RPG-u koji ima iznadprosječno bogat svijet prepun varijacija dijaloga, mogućih grananja priče i svakojakih questova. Inicijalni zadatak da istražite smrt svojeg oca tako vas vrlo brzo počne voditi diljem Varšave i prisili da se uključite u šira društvena previranja koja ne uključuju samo vas. Sve je to opširno raspisano pa nije teško steći dojam da ste se zatekli u gradu koji živi i bez vas.

Paradoksalno, usprkos svim svojim kvalitetama, ista posvećenost detaljima ponekad zna pomalo škoditi naslovu. Tako u određenim situacijama autori The Thaumaturgea kao da nastoje skrenuti pozornost na uložen trud kada to ne bi trebali. Na primjer, pretjerana rječitost likova jedan je od čestih “problema” RPG-ova smještenih u prošlost, koji zna biti dosta dobro zamaskiran šarmantnim pisanjem. Ovdje dijalozi ipak znaju zvučati umjetno jer likovi stalno referenciraju aktualne povijesne događaje u kontekstima koji su za to neprirodni.

Dijalozi znaju zvučati umjetno jer likovi stalno referenciraju aktualne povijesne događaje u kontekstima koji su za to neprirodni.

Isto tako, sustav unaprjeđivanja vještina usko je vezan uz pronalaženje različitih novinskih članaka i zapisa s informacijama o svijetu pa na taj način dobivate većinu iskustvenih bodova. Očigledno je da su autori uložili znatnu količinu truda u istraživanje povijesnih događaja, no bilo bi lijepo u prezentaciji vidjeti malo više suptilnosti.

Djelomično je problematičan i tehnički aspekt ovog naslova. Iako performanse nisu loše, kao što u pravilu nije ni glasovna gluma, postoje elementi u kojima je očigledno vidljiv izostanak značajnijeg budžeta. Najuočljivije je to kod animacija, koje su izrazito ukočene, pogotovo prilikom razgovora. Igranjem The Thaumaturgea zapravo sam shvatio da prirodnija mimika lica predstavlja jedno od najbitnijih novijih poboljšanja u industriji videoigara po pitanju uživljavanja u svijet i priču. Likovi u The Thaumaturgeu su, s druge strane, pak toliko drveni da vas neprestano podsjećaju da igrate samo igru. Tako sam vrlo brzo počeo preskakati dijaloge i počeo čitati. Prisutni su i određeni problemi sa sinkronizacijom titlova i izgovorenih linija, koje se u određenim slučajevima, znaju čak i u potpunosti razlikovati.

Sve u svemu, teško je ostati ravnodušan prema The Thaumaturgeu. Očigledno je da je u naslov uloženo mnogo truda te on sadrži jedan od najinovatnijih i najbogatije raspisanih svjetova u videoigrama. Da nema određenih problema s dosljednošću i tehničkom izvedbom, govorili bismo o jednoj od onih igara koje se pamti. U trenutačnom obliku je njegova sveukupna egzekucija ipak slabija od ambicije. No, ne može se poreći da je riječ o posve originalnom naslovu vrijednom igranja.