Psycho (1960.) - zapocinje ko melodrama, nastavlja se ko triler, a onda se preobrazava u horor. Film se bavi nepostojecom osobom, sta je uz zamjenu identiteta jedan od omiljenih motiva u Hickokovim filmovima, obiluje dvosmislenim dijalozima i pripadajucu stravu, poigrava se s junacima i nama, navodi nas na krivi trag kako bi odmah potom iznenadio - Marion je simpaticna jer krade od rucka vrijeme za ljubav, a onda iznenaduje nakon sta ukrade novac i bjezi, nasa pozicija mijenja; poslije ubojstva kad Norman usredotoceno za svojom majkom cisti kupaonicu, kad gledamo kako automobil s lesom tone, zajedno s njim zelimo da do kraja potone - kasnije nase iznenadenje je jos vece.
Scena u kojoj Hickok vec u prvoj trecini filma ubija svoju zvjezdu ispod tusa vazna je zbog necega - kompozitor je muzikom potencirao napetost - ostrom fazom od samo cetiri note gudaca koj prati pokrete kamere koja pak prati udarce noza kako se zabija u tijelo, postize ugodaj strave.
