Iako je Duke Nukem serijal već duže vrijeme u mirovanju, igrajući Ion Fury te gledajući najavu za Phantom Fury moglo se donekle osjetiti deja vu tog zaboravljenog serijala iz 90-ih. Uostalom, nije da u razvojnom studiju skrivaju kako je Duke Nukem inspiracija za lika Shelly “Bombshell” Harrison. Čak je inspiracija prešla u imitaciju pa je ženska verzija Duke Nukema u novoj igri također pošla nizbrdo. Prije pet godina ostavili smo pozitivan komentar za Ion Fury da bi Phantom Fury prokockao te pohvale. Ne želim reći kako je ovdje posrijedi katastrofalni nastavak, ali po svim usporedbama, bilo s drugim igrama ili svojim prethodnikom, ovo je naslov koji će vjerojatno biti brzo zaboravljen.

Krivica je ponajprije ta što je većina igre nepamtljiva unatoč interesantnoj protagonistici. Radnja je i dalje na razini pozadinske buke, no naša heroina ima simpatične uzrečice s kojima ne pretjeruje. No, problem je što igra ostavlja generalni osjećaj kako stvari nisu najbolje posložene. Kao da je u pitanju slagalica čiji dijelovi nisu pravilno izrezani i umjesto da lijepo sjednu u cijelu sliku, pod prstima se osjećaju pukotine jer se moralo nabiti dijelove kako bi se finalni proizvod uopće vidio.

Prvi primjer tog osjećaja doživio sam čim sam preuzeo kontrolu nad glavnim likom. Osim što je igra sporija naspram prethodnika, kretanje kao da nije kompletno fluidno. Još kad se u tu kombinaciju ubaci luda kolizija s objektima pa ili mi ili stvari počnu letjeti uokolo, osjeti se kako to nije napravljeno na kvalitetan način. Ne bi htio špekulirati je li to zato što je igra prešla u pune tri dimenzije, no opet je korak unatrag u usporedbi s prethodnikom. S druge strane, grafički igra izgleda sasvim solidno s novim vizualnim stilom, i još važnije – osjeti se utjecaj ranih dvijetisućitih godina kojeg se želi prezentirati.

Nažalost, zanimljivost u dizajnu levela nije prenesen iz navedenog razdoblja, što je jedan od problema igre. Dok je Ion Fury imao kvalitetnije dizajnirane lokacije za pucanje koje su iskorištavale i vertikalnost, ovdje je uglavnom riječ o striktno linearnim razinama koje donekle spašava njihova šarolikost. Bilo da se puca po bazama i laboratorijima, u vlaku, unutar zgrade pa čak i po gradu, taj dio je odrađen dovoljno dobro da ne dolazi do zamora okruženja. Nažalost, manjak mašte u samom tlocrtu skoro svih levela je i više nego primjetan.

To se donekle pokušalo sakriti stavljanjem elemenata koji bi trebali služiti kao zagonetke, ali ni tu igra nema prolaznu ocjenu. Korištenje krana za premještanje objekata nije nešto što zahtijeva neko promišljanje. Zapravo, kad bolje razmislim ovo je možda i najpamtljivija stvar kad je u pitanju interakcija s objektima za nastavak napredovanja unutar razine. Iako u igri ima i interaktivnih arkadnih mašina, to je samo kratki predah od pucanja. Mogu reći da je nevjerojatno koliko je Phantom Fury nazadovao na ovome polju.

Jedina razina koja ostavlja dojam kompleksnosti odnosi se na istraživački centar u kojemu se mora uključiti struju kako bi se moglo napredovati po katovima te tražiti kartice za otvaranje vrata. Ispada kako se ekipa potrudila samo za jedan level napraviti iole išta kompleksnije od kretanja od točke A do točke B s ponekim otvaranjem vrata. Možda i najveći poraz je kompletno izbacivanje otkrivanja tajni. Element je to koji krasi mnoge retro pucačine ovdje je izostao čime se gubi svaka volja za pogledati sve kutke koje igre ima.

Između hodanja i pucanja ima nekoliko dionica na kojima se koriste vozila. Bio to džip kojeg se može voziti i pucati iz strojnice, mini podmornica iako ne izgleda tako te čak ima i segment u kojemu letimo unutar aviona. Tu bih i mogao reći kako je pozitivno što ga ne kontroliramo za let nego samo njegove sustave naoružanja pa je riječ o on-rail segmentu. Naime, džip nema nešto kvalitetan osjećaj kontrole, a strah me i zamisliti što bi tek bilo da se mora letjeti i pucati. Ti segmenti s vozilima na papiru su dobro zvučali, ali njihova realizacija nije baš nešto za pamćenje.

Situaciju donekle spašava samo pucanje. Ključna riječ je i dalje “donekle” jer ni to nije bez svojih mana. Najočitija odnosi se na statične i gluhe protivnike. Tako se u bitkama može vidjeti dio ekipe koja se skriva iza objekata kad se puca po njima, samo da bi nekoliko metara dalje neki od njih stajali i gledali u prazno. Često sam i doživio da kad eliminiram jednog protivnika njegov suborac pored njega kao da ima slušalice u ušima te se pravi da nije vidio kako mu se kolega raspao. Igra ima jednostavno takvih polarizirajućih situacija koje baš ubiju cjelokupni dojam.

Ipak, pucanje je u Phantom Furyju na kraju zabavno. Nemaju sva oružja jednako kvalitetan osjećaj njihovog korištenja, ali revolver Loverboy je i dalje ikonično oružje za protagonisticu Shelly. Pogotovo kad se koristi alternativni način pucanja što je zapravo označavanje protivnika i auto aim način skidanja glava. Ima tu standardnog naoružanja kojeg čine sačme, jurišna puška, SMG, lanser raketa te bombe koje sam traže protivnike. Paletu naoružanja dodatno začinjavaju i eksperimentalne stvari poput ionskog oružja, bacača muha i divovske glave s kojom se protivnike podigne u zrak i zabije u zemlju.

Većina oružja može se dodatno nadograditi, premda su nadogradnje nemaštovite. Čak mogu i reći kako su neke nadogradnje upitne jer oružje neće postati zabavnije za koristiti, a niti ne dobije dodatni eksplozivni osjećaj. Osim puškica, Shelly može nadograđivati svoju bioničku ruku te odijelo. Ni to ne donosi ništa posebno jer niti jedna od nadogradnji ne ostavlja dojam da je stvarno potrebna. Nisu beznačajne, ali nije niti da stavljaju značajan sloj šarolikosti u borbeni segment.

Manjak inteligencije kod protivnika nadoknađuje se s dobro osmišljenim sukobima. Ako se malo zanemari to što se protivnici ponekad mogu stvoriti iza leđa, igra nikad ne ostavlja dojam forsiranih ili pretjerano dugačkih sukoba. To drži igru podalje od potpunog ubijanja želje za igranjem. Mogu još spomenuti i boss bitke kojih ima taman toliko da unesu malo svježine nakon što potrošimo hrpu municije na obične protivnike. Uz to, radi se o zabavnoj dozi izazova i niti jedan od njih ne ostaje na ekranu duže nego je potrebno.

Nažalost, ova godina nije počela najsretnije za Slipgate Ironworks jer Phantom Fury dijeli dio problema s Gravenom. Graven je čak pokazivao neku ambicioznost, dok je Phantom Fury ima samo na papiru. Što je prava šteta jer Shelly ovo nije zaslužila. Pogotovo jer je prošle godine izašla Aftershock ekspanzija za Ion Fury koja je značajno kvalitetnija nego ova igra. Duke Nukem Forever je ubio svoju franšizu, a velike šanse su da će Phantom Fury biti grobno mjesto za junakinju koja je imala potencijal naslijediti nekad popularnog Dukea. Nadam se kako sam u krivu, ali ovo je nastavak koji je trebao biti značajno kvalitetniji i gurnuti franšizu korak naprijed, umjesto natrag.