Smatram da kompletirat svaku igru koju počneš (i da to nije na easy) je jedna od stvari koja razdvaja hardcore gamere u odnosu na casual gamere.
Ne slažem se, prisiljavati se na završavanje neke odvratne igre koja ti se ne sviđa je totalna debilana i nema veze s pojmom HC. Imaš gomilu ljudi koji svakodnevno rade dosadne poslove i dok stignu doma, cilj im je kvalitetno provesti slobodno vrijeme i odigrati ono u čemu uživaju, pa makar to značilo odustajanje od 10 smećastih (a većina je takvih) naslova dok ne nađu ono što zadovoljava njihov ukus.
Ne treba ni govoriti da je HC riječ izgubila smisao zbog overusanja i samoprozivanja na temelju ničega, a i promjene u industriji su išle tome u prilog.
Igranje igara na Hard težini u današnje vrijeme i nije nešto zbog čega bi igrač trebao biti osobito ponosan. Uz sve te pomoći, asistencije, QTE boss fightove, hintove, pokazivače, automatsku regeneraciju zdravlja i vođenje za ruku u strogo linearnim okruženjima - moraš biti retardiran da igru ne završiš na hard ako imaš imalo iskustva.
Još je tu i kuga modernog gaminga u obliku trofeja i ačivmenta, a developeri su itekak svjesni da npr. lagana platina bude utjecala pozitivno na prodaju, na taj način se dodatno gubi izazov u već neizazovnim i često konceptualno promašenim igrama. Prave HC igre koje iziskuju skill gotovo da su izumrle i stižu na kapaljku, zadnje što je stiglo je Souls serijal i još poneka slična.
I zabluda je da se tržište tj. publika sastoji od Casual i HC gamera. Jednih i drugih je zapravo najmanje.
Tko su casual igrači? Ljudi koji su barem jednom nešto odigrali ili igraju povremeno da ubiju trenutak dosade. Po toj definiciji su apsolutno svi gameri, a u isto vrijeme i nitko jer industrija od njih najmanje para isisava. Najveći postotak čine mid-core igrači koji mogu igrati sve postojeće žanrove 5+h na dan, kupovati najbolju periferiju, ali i dalje biti "tek" entuzijastični prosječni igrači. Razlika između njih i HC je u skill-u i usavršavanju istoga u nekoj igri, a izraziti se može većinom kroz kompetitivni MP mode. Dovoljno je baciti pogled na statistiku svakog drugog samoprozvanog hardkoraša i uvjeriti se da se utopio u moru prosječnih (relativno dobrih) Core igrača, a realnost je često i bolnija.
Industrija previše naginje prema filmskom iskustvu i zato se skoro svaki SP naslov svodi na interaktivno putovanje od starta do finisha, bez imalo potrebe za skillom, trudom ili korištenjem mozga. Dobar primjer je AC serijal, 20 protivnika čeka u redu i napadaju jedan po jedan, a ti koristiš 2 tipke i uživaš u klanju i koreografiji koja možda stvara iluziju satisfakcije i podiže ego svakom samoprozvanom skilleru. Da iluziju, jer realnost je da to možeš postići i ako ti amputiraju sve udove. Dobar primjer koji će ti dati pravi odgovor na pitanje što razdvaja Casual i HC igrače su igre u kojima se ne pitaš kad ćeš ih završiti, nego dal ćeš ih uopće ikad završiti. Nema napretka, a kamoli 100% kompletiranja bez usavršavanja -
Wipeout i F-Zero su neke od takvih.
http://www.youtube.com/watch?v=tPDDrniSLw0http://www.youtube.com/watch?v=KTv94XXFhAU