They Live (1988)U tekstu koji je objavljen u knjizi Pervertitov vodič kroz film (Tvrđa, 2008.), Slavoj Žižek će za They live! Johna Carpentera reći da se radi o jednom od zanemarenih remek-djela holivudske ljevice. Oni žive, kao jedan od manje poznatih filmova Johna Carpentera, na neki način nastavlja tamo gdje je Stvor (The Thing, 1982.), jedan od njegovih najpoznatijih filmova, stao. Kao što se u Stvoru na američkoj istraživačkoj stanici na Antarktiku pojavljuje vanzemaljski stvor koji ima sposobnost da savršeno imitira bilo koji oblik organskog života s kojim dođe u fizički kontakt, pa stoga članovi istraživačkog tima više ne znaju tko je čovjek a tko nije, tako u Oni žive također više ne postoji razlika između vanzemaljaca i ljudi. No dok su u Stvoru ljudi počeli ubijati jedni druge jer više nisu mogli razaznati razliku između ljudi i stvora, u filmu Oni žive postoji rješenje: to su crne sunčane naočale. Sretni nalaznik tog moćnog oruđa je John Nada (Roddy Riper), nezaposleni lutalica koji dolazi u Los Angeles u potrazi za poslom. Nada ubrzo sazna da među ljudima žive vanzemaljci koji svijetom žele zavladati putem subliminalnih reklamnih poruka. Stavivši naočale po prvi puta na lice, Nada otkriva da na na reklamnom panou sada naprosto piše ªOBEY´ (budi poslušan), dok na drugom stoji ªMARRY AND REPRODUCE´ (ženi se i reproduciraj). On također zamjećuje novac na kojem piše ªTHIS IS YOUR GOD´ (ovo je tvoj Bog). Film je, između ostalog, poznat po jednoj od najduljih scena borbe u filmskoj povijesti. Do nje dolazi kad glavni protagonist Nada svom prijatelju ponudi naočale: ªDajem ti izbor. Ili stavi ove naočale ili počni jesti smeće´. Žižek će, tumačeći tu scenu, reći kako je borba potpuno ªiracionalna´ - zašto Armitage ne prihvaća staviti naočale, ako ništa drugo onda kako bi zadovoljio svog prijatelja? Jedino je objašnjenje da ZNA da njegov prijatelj želi da on vidi nešto opasno, da stekne neko zabranjeno znanje koje bi potpuno uništilo relativni mir njegova svakodnevnog života. Iz tog razloga je ovo nasilje pozitivno nasilje, odnosno uvjet oslobođenja. A sam film They Live za Žižeka je prvoklasna lekcija iz kritike ideologije.
John Carpenter (1948) je američki redatelj, scenarist, producent i skladatelj filmske glazbe.
Premda je režirao filmove raznih žanrova, mnogi ga drže za jednog od najboljih redatelja horora.
Među njegovim filmovima zasigurno su najpoznatiji: Noć vještica, Napad na policijsku stanicu broj 13,
Noć vještica, Bijeg iz New Yorka, Stvor, itd.
Oni žive! ubraja se u manje poznate
Carpenterove filmove, premda je zbog svog osebujnog stila i sadržaja također stekao poklonike
diljem svijeta.
Pregenijalno..nikad se tako nisam zabavio u kinu, osim mozda kad sam gledo beyonf the valley of the dolls.. 10 / 10
Lipanjska gibanja (1969)Kratki dokumentarni film o studentskim nemirima u Beogradu 1968. godine započinje reportažnim svjedočanstvima žrtava policijske brutalnosti. U nastavku filma se putem snimaka okupljenih studenata, govornika na skupu te transparenata prikazuje atmosfera na studentskom štrajku. Film kulminira neobičnim govorom Steve Žigona, monologom Robespierrea iz drame ªDantonova smrt´ G. B¸chnera. Gledateljima koji ne znaju da je govornik profesionalni glumac (i da je bio zatočenik u Dachauu) može se činiti da se govor „ljulja“ na granici genijalnosti i ludosti, s obzirom da govornik prema masi urliče koristeći demagogiju 19. stoljeća. Međutim, upravo takav isječak atmosfere izvrsno svjedoči o neobičnoj 1968. godini.
Za razliku od Pariza, Zapadnog Berlina ili Washingtona, Beogradski studenti (kojima su se te 1968. godine pridružili i zagrebački studenti) nisu mogli svoju kritiku uperiti protiv kapitalista na vlasti. Živjeli su, naime, u socijalističkom društvu. Međutim, razloga za pobunu je, kao i uvijek, bilo, ali je u beogradskom slučaju ona bila usmjerena protiv „crvene buržoazije“. Neke od metoda studentskoga otpora, bile su citiranje Marxa, pjevanje himne i izlaganje slika Tita.
Posebnost ovog materijala jest ta što snimljena svjedočanstva studentskih nemira u Jugoslaviji 1968. gotovo i ne postoje (za razliku od nemira 1971. godine o kojima su, primjerice, Branko Ivanda i Zoran Tadić snimili dokumentarni film „Poezija i revolucija“). Osim što se radi o autorskom viđenju samih nemira, važno je istaknuti da ovaj film ukazuje i na to da je bitno neprestano snimati stvari koje nas okružuju, da je bitno cijeli život na neki način „arhivirati“ i sačuvati ga za nove naraštaje.
Povijesno zanimljivo.. 7 / 10
Rani radovi (1969)Prijevod „Ranih radova“, izbora iz djela Marxa i Engelsa, prvi put je tiskan u Zagrebu 1953. godine. „Rani radovi“ bili su filozofska osnova nedogmatskog vida marksizma razvijanog u djelima zagrebačkih praxisovaca. Žilnik je osobno sudjelovao na praxisovoj „Korčulanskoj ljetnoj školi“ gdje je imao priliku družiti se s najznačajnijim marksistima toga doba. Kao što su se zagrebački filozofi opirali staljinizmu u jugoslavenskoj filozofiji, tako je i Žilnik svojim prvim dugometražnim igranim filmom pružio otpor dominantnoj kinematografiji. Unatoč evidentnoj originalnosti kako filma tako i samoga stila „crnoga talasa“, iz političkih razloga film uskoro biva zabranjen, a Žilnik isključen iz Partije (isključen je time od kulturnog života).
Ovaj je film nastao kao izravna reakcija na beogradske studentske prosvjede 1968. godine (i stoga ga se često prikazuje uz „Lipanjska gibanja“). Također, on aludira na „Praško proljeće“, odnosno sovjetsku okupaciju Čehoslovačke koja tada nije bila nezamisliva i na teritoriju Jugoslavije. Ideja je prikazana putem alegorijske situacije lutanja trojice mladića i jedne plavokose djevojke. Oni tragaju za istinskom revolucijom, i to kroz situacije koje nalikuju igri i socijalnom eksperimentu. Mladi likovi stupaju u kontakt s radnicima i seljacima te ih bezuspješno potiču na revoluciju. Zanimljivo je da u nekoliko scena likovi simuliraju rat i pucanje, što donekle podsjeća na Godardov „Bande ‡ parte“ (1964.). Ponašanje likova u filmu možda je lakše objasniti putem Marxovih citata nego razumijevanjem ljudske psihologije, s obzirom da su dijalozi likova nerijetko svedivi na citiranje Marxa.
Film je podijeljen u nekoliko cjelina te je izrazito stiliziran (obraćanja u kameru, promišljene kompozicije, korištenje posve frontalnih kadrova, obrnute kamere, kontrasta u zvuku, naglašeno korištenje socijalističkih borbenih pjesama, koreografije pokreta glumaca…).
O Žilniku
Želimir Žilnik (1942.) redatelj je koji je vrlo rano stekao ugled kao autor angažiranih ljevičarskih filmova. U više od 40 godine profesionalne filmske karijere Žilnik se profilirao kao autor niskobudžetnih (i nerijetko cenzuriranih) filmova posvećenih najširem spektru marksističke problematike (nezaposlenost, beskućnici, emancipacija, radništvo, revolucija…). Od 1973. do 1976. živi u SR Njemačkoj gdje također biva cenzuriran, zbog tematiziranja tada aktualnih problema lijevog terorizma na filmu. Nakon raspada Jugoslavije Žilnik se bavi titoističkim nasljeđem i kritikom Miloševićevog režima („Tito po drugi put među Srbima“, 1993.), a posljednjih se godina bavi temom zatvorenih granica „Europske unije“ („Tvrđava Evropa“, 2001., „Kenedi se vraća kući“ 2003., „Evropa preko plota“ , 2005.). Žilnik je jedan od inicijatora beogradske televizije B92, a nerijetko je gost zagrebačkih filmskih festivala.
Zanimljivo jako.. 8 / 10
