Nakon što je Babić izrekao hrpu razloga zbog kojih ne drži previše do Mass Effecta, donosimo protukolumnu koja govori zašto je Mass Effect zapravo izvrstan serijal.


Mass Effect (u daljnjem tekstu samo ME, misleći pritom na serijal tj. obje igre) uvijek je do neke mjere izazivao podijeljena mišljenja među gamerskom populacijom. S jedne strane to je neosporivo kvalitetna igra u kojoj uživaju milijuni igrača diljem svijeta i koja igraču nudi stvarno puno odličnog sadržaja, no s druge strane, neki od starijih igrača nikako si nisu mogli izbiti iz glave da su to neke druge starije igre radile, pa recimo to otvoreno - bolje. Iskrenije, otvorenije, kvalitetnije.

Tko je jednom igrao Fallout ili K.O.T.O.R. će uvijek s prijezirom gledat nekog RPG njubija kako s oduševljenjem priča o ME. Serijalu se čak i sama RPG definicija osporava. Role Playing u neku ruku zbilja jest, no dva ponuđena izbora i nisu stvarni izbori otvorenih sandbox svjetova u koje su nas vodile neke starije igre. Ovdje ne možeš birati hoćeš li napraviti dobru ili lošu stvar, jer u principu uvijek radiš dobru stvar, samo možeš birati boyscout/paladin način ili badboy/Dirty Harry način. Je li to onda zbilja izbor ili samo iluzija izbora? Dakle nije dobar kao neke stare igre, nije pravi RPG, što još ne valja? Pa onaj tko traži razloge da ne voli ovu igru, sigurno će ih i naći.


Recimo to ovako - igre se mogu gledati i ocjenjivati na dva načina. Prvi je realno i sa razumom, a drugi je donekle nerazumno i sa srcem. Recenzenti bi trebali naginjati ovom prvome dok ostali mogu na igre gledati kako žele (što je odlično, no to uistinu cijeniš tek kad to više ne možeš). Razlika između ova dva načina je velika, a u cilju međusobnog razumijevanja sugovornika i vrlo važna. Ukoliko neku igru stvarno voliš, nikad se nećeš moći razumjeti s nekim tko je gleda očima razuma. Ako ćemo gledati na ovaj realni način, niti jedna igra nikad neće dobit ocjenu 100/100 jer ni jedna nije savršena. Ma kako dobra bila, uvijek može bit bolja i uvijek postoji neka iritantna sitnica, neki mali problem, neka glupost. To je realni način razmišljanja, onaj objektivni i recenzentski.

S druge strane, tijekom svoje dugogodišnje igračke karijere igrao sam stotine (tisuće?) igara, među njima i one zbilja sjajne, kojih se sjećam vrlo rado. Nekima od njih bi bez oklijevanja dao ocjenu 100/100, iako nisu savršene. One su meni bile savršene. Odvele su me u neki svoj, sasvim stvaran, svijet. Neke igre to mogu, a rijetke su poput ljetnog mraza, no time je i njihova vrijednost utoliko veća. Ljepota je u oku promatrača, a kad nešto voliš, spreman si i progledati kroz prste na neke propuste. To je prva stvar, srce ili razum.

Nadalje moramo spomenuti i to da ne leže svima od nas iste igre. Ako ste ikad komunicirali ili raspravljali s ljudima ili uživo ili na internetu, sigurno ste primijetili kako vole ili mrze određenu igru baš zbog iste stvari. Recimo, nekima je neka igra dobra jer je jednostavna, a nekima nije dobra zato jer je jednostavna. Neki je vole zbog micromanagmenta, a neki je baš zbog toga ne žele ni pokrenuti. Većina nas ima neku igru ili žanr koji je za njih bolji od bilo čega ostalog. Nekima su to online naslovi gdje svoju brzu ruku i vještinu micromanagmenta mogu testirati protiv živog protivnika, kao u Starcraftu. Nekima je to lijepa, rukom crtana avantura sa puno duha i humora. Neki pak vole "spreadsheet" naslove, bilo strategije, managere ili space simove gdje je igra samo uljepšana Excel tablica sa kolonama nepreglednih brojeva, statistika i opskurnih vrijednosti kojih neka vanzemaljska civilizacija, koja slučajno uhvati radio prijenos, ni za milijun godina ne bi mogla dešifrirati.


Ja pak volim puno igara i aktivno igram dosta različitih žanrova, no kad bi me pitali koje igre na mene najviše imaju utjecaja i koje imaju posebno značenje, onda bi to možda bile fantazijske arkadne avanture, RPG igre, gdje kao protagonist sa hrđavim mačem i okruglim bucklerom na leđima istražuješ obronke nekog dalekog nepoznatog svijeta sa zalaskom sunca u pozadini, uz laganu orkestralnu glazbu. Funkcionira i kod svemirskog fantasyja također, svejedno. Kad su ove igre dobro izvedene, kad uspješno izgrade suspension of disbelief i uvuku te u konzistentni, logički, detaljno napravljeni svijet, nema im premca. Barem ja tako mislim.

Zato volim Mass Effect. Ta nije igra bez mana, no mene uspješno vodi na smrznuta metanska tla nepoznatih planeta koji kruže oko malih plavih zvijezda. Kad izađem prvi put iz putničkog terminala i izađem na kaskade ispod kojih je panorama visokih ljubičastih zgrada i zalazećeg sunca na Asari Illiumu, ja sam zbilja tamo. Gotovo pa da mogu namirisati zrak. Zvučim sad kao luđak, znam. Čak sam i snimio scenu samu i postavio je na YouTube u visokoj kvaliteti, da pokažem jednom frendu koji ne želi zaigrati Mass Effect što točno propušta.


Sjećate se prve misije iz ME 1 na snijegom zametenoj Noverii, gdje ste došli tražiti Asari Matriarcha u ono kompanijsko postrojenje kojeg je vodio onaj mali i korumpirani Salarian? Ja da i to jako dobro, a to nešto govori. Svjestan sam da je ta veličina i otvorenost svijeta u ME samo laž, no ta igra laže jebeno dobro. U nju je uložena hrpa truda, rada i znoja i to se vidi na svakom milimetru. O budžetu da ne govorimo.

Znate li tko sve daje glasove likovima u igri? Linkovi su ovdje...

LINK: Voices of Mass Effect 1
LINK: Voices of Mass Effect 2

Možemo se mi praviti da nas takve sitnice ne diraju i da nam glasovi gori no u meksičkim sapunicama neovisnih čeških developera ne smetaju previše ali...

Ma ima boljih igara, ima originalnijih igara, ima zabavnijih igara - no Mass Effect je u globalu sjajan. Glamurozan, dorađen, izvanredan. Serijal je duhom dosta vjeran Neverwinteru 2, Dragon Age Originsima i ostalim novijim Bioware uracima. Stara garda će uvijek kukati za nedostatkom potpune slobode i kreativnosti koja je iskazana u nekim starijim igrama, no nemojmo zaboraviti da su čak i te igre imale svoje mane, ali što smo stariji i što vrijeme više prolazi ostaju nam samo dobre stvari u sjećanju, kako i treba biti.

ME kao serijal unosi neke novine i neke standarde po kojima ćemo, htjeli to ili ne, ubuduće mjeriti igre ovog tipa. Motion capturing likova, način na koji se kreću, govore i međusobno interaktiraju, kompleksni međuljudski odnosi uključujući i romantične, ali i prijateljske odnose, kompleksna i razumno dobra priča (treba smislit priču koja će pružit realistično opravdanje za upucat nekoliko stotina neprijatelja, nemojte mislit da je to lako)...

Nadalje, tu su zanimljive i maštovite lokacije vanzemaljskih planeta, gradova, kultura, humor (Elchor hamlet :)), politički odnosi, rasizam, spam, reklame, potrošačko društvo i razni problemi današnjice zrelo i interesantno ukomponirani u igru, puno pokradenih motiva iz moderne kulture, ali na dobar način (naš party je kao iz Kurosawinih Seven Samurai, ili Dvanaestorice Žigosanih ili ...).

Opet, ne pretjerano zamorne međuigre probeanja planeta, hakiranja, memoryja, zgodno su ukomponirane, glasovna gluma po Hollywoodskim standardima, najbolja muzika koju sam čuo u igrama od duplih gitara Tristrama Diabla jedinice - Lower Afterlife FTW!


Zatim tu je jednostavni, no uvijek zabavni akcijski dio taktičkog napucavanja koji funkcionira besprijekorno. Igra je optimizirana i stabilna, bugova de fakto nema, učitavanja su brza, generičnost zaglupljujućih ponavljajućih misija iz jedinice, ali i iz mnogih visokobudžetnih igara (Assasins Creed primjerice) je u dvojci iskorijenjena potpuno, a to sve znači da je serijal u konstantnom poboljšanju. Gotovo svaka misija, lokacija, planet je zanimljiv i jedinstven. Imamo hrpu misija vezanih uz veliki "party", a tako smo efektno dobili raznolikost u igri (svaki NPC ima svoju jedinstvenu priču).

Rezultati svega ovoga nisu izostali. Znam da stvar i nije uvijek mjerodavna, no kad pričamo o ME 2 jedan Gamerankings joj daje prosječnu ocjenu od 95/100 (prosjek 30 recenzija) što je definitivno impresivan rezultat. Jedinica kotira nešto slabije sa 90/100 (iako je meni osobno po nekim elementima čak i draža). Znam da se svi ljudi nikad neće složit oko jedne stvari (to je OK, i ne trebaju) i znam da se ukusi razlikuju, no ME 2 je četrnaesta najbolje ocijenjena igra svih vremena, a to svakako govori nešto.

Sve u svemu, svaka čast Biowareu za Mass Effect serijal, nadam se da će zaradit hrpu para i još nam puno godina isporučivati ovakve kvalitetne naslove.

Za slučaj da vam je promakla, prošli tjedan objavili smo kolumnu koja govori o Mass Effectu u nešto negativnijem tonu. Pročitajte ju putem linka ispod.

KOLUMNA: Mass Effect 2 je precijenjen