Moja povijest s majstorima akcije Team Ninja seže još od zlatnih dana Ninja Gaidena. Zapravo, mislim da nisam propustio gotovo nijednu njihovu akcijsku igru, a neke od njih sam i recenzirao – uvijek s relativno dobrim iskustvima. Taj studio poznat je po tome da većina njihovih igara dijeli jednu zajedničku crtu: priča, grafika i sve ostalo često ostaje u sjeni izvanredno izbrušenog akcijskog gameplaya. Imajući to na umu, s velikim sam uzbuđenjem iščekivao Rise of the Ronin kao njihovu prvu veliku igru otvorenog svijeta. Uz pretpostavku da će akcija ponovno biti na mjestu, nadao sam se kako će ih otvoreniji format potaknuti da više ljubavi posvete ostalim aspektima igre kako bi neka njihova igra konačno ušla u mainstream u najbolje smislu te riječi. Jesu li u tome uspjeli? Idemo vidjeti.

Katane i kimona

Odmah valja istaknuti da će Rise of the Ronin neizbježno biti uspoređivan s onom drugom PlayStation ekskluzivom o nindžama / samurajima, smještenoj u feudalnom Japanu. Iako se radi o fundamentalno drugačijim igrama, jasno je da se Team Ninja ugledao na Ghost of Tsushimu, osobito ga uzevši kao model za približavanje igre manje zahtjevnoj publici koja inače ne uživa u izazovnim soulslike iskustvima.

Jedna od pozitivnih posljedica tog novog smjera je igrina priča. Neću reći da je vrhunska ili revolucionarna, ali je prezentirana u klasičnom, razumljivom formatu koji se odmiče od kriptičnog minimalizma Team Ninja soulslike naslova. Štoviše, sve je ukorijenjeno u nekoj relativno bliskoj interpretaciji povijesti i posljednjih dana Tokugawa šogunata, kada strane sile počinju snažno utjecati na japansku politiku, kulturu i običaje.

Rise of the Ronin predstavlja dobrodošao odmak od kriptičnosti Team Ninja soulslike igara.

U tom turbulentnom razdoblju igrač utjelovljuje jednog člana dvojca Veiled Edge ratnika – iznimno vještih ubojica koji su cijeli svoj život proveli trenirajući i izvršavajući razne misije, međusobno se nadopunjujući. Zgodna stvar je da igrač kroz relativno detaljan kreator likova kreira oba člana tima, a nedugo nakon početka igre bira s kojim će igrati, a kojeg će delegirati kao potporu.

Nakon kratkog uvoda, igrač se vrlo brzo nalazi usred sukoba između dvije političke frakcije. Jedna frakcija teži pojačanju zapadnjačkog utjecaja na Japan, što nosi sa sobom opasnost od gubitka japanskog identiteta, dok druga frakcija želi odoljeti tom pritisku, riskirajući time potpunu izolaciju zemlje. Priča je u tom smislu zapravo poprilično ambiciozna i relativno uspješna u prikazu određenih nijansi feudalnog Japana i političkih previranja tog doba.

Nije potpuno isprazno, ali grananje priče ima minimalan utjecaj na događaje u igri.

Ne soli pamet oko toga tko je u pravu i igraču kroz frakcijske misije i dijalog dopušta da donekle utječe na konačni rasplet priče. Ipak, tu ne očekujte neka luda grananja zapleta i dramatična odstupanja između različitih izbora. Iako neke vaše odluke na prvi pogled djeluju kao da bi mogle imati značajne posljedice, na kraju se ispostavi da njihov utjecaj nije toliko bitan, što predstavlja propuštenu priliku da se igra razvije u nešto znatno dublje i kompleksnije.

Dojam dodatno srozava činjenica da protagonist nema nikakvu osobnosti i potpuno je nijem. Postoje trenuci kada je igraču omogućeno biranje odgovora, ali interakcije s ostalim likovima uglavnom se svode na njihove monologe, dok vaš lik mutavo kima glavom. Šteta, s obzirom na to da su sporednih likovi relativno raznoliki, a posebno se ističu Ryoma Sakamoto i gejša Taka jer ne padaju u stereotipe o časti i stoicizmu od kojih pati većina samurajskih likova. Igra ih efektivno koristi i izvan priče u smislu da je s njima kroz misije, dijalog i poklone moguće poboljšati odnos, a svaka razina afiniteta donosi određene nagrade i osjetne bonuse, a čak i mogućnost romantičnog odnosa. Sustav je pomalo nekonzistentan u odnosu na glavnu priču, ali i dalje dobrodošao sloj gameplaya gdje su interakcije s likovima u konačnici potencijalno vrlo isplative.

Cvatu li kod tebe trešnje?

Dizajn levela nikada nije bio jača strana Team Ninje, no mogu reći kako su u Roninu stvari ipak malo bolje nego u njihovim prethodnim naslovima. Otvoreni svijet je sačinjen od tri velike, zasebne regije od kojih je svaka sačinjena od jednog velikog grada i okolnih područja. Iako je sve to skupa grafički jedno tri koplja ispod Ghost of Tsushime i jednako toliko iza Sekira po pitanju stila, regije su dobro realizirane i poprilično guste detaljima. Gradovi izgledaju vrlo autentično i imaju prepoznatljive građevine, a priroda često zna zabljesnuti nekom lijepom vizurom.

Svaka od tri regije podijeljena je u mnoštvo manjih regija od kojih svaka ima svoj bond level, ali i frakcijsku pripadnost. Bond level ovisi o tome koliko ste pomogli lokalnom stanovništvu izvršavajući razne misije i oslobađajući baze i sela koje su preuzeli banditi. Tu Ronin doduše traži da pomalo suspregnete nevjericu za razliku od Ghost of Tsushime koji je imao poprilično dobar razlog zašto je svaki kamp nakrcan neprijateljima.

Roninov svijet je poprilično velik i izrazito gust sadržajem.

Od aktivnosti tu su glavne misije koje guraju narativ i čitava hrpa sporednih misija i aktivnosti za odraditi u svakoj od regija. Neke od njih su poprilično zanimljive, naročito kad su vezane uz prominentne sporedne likove dok su ostale više-manje klasične aktivnosti igara ovog tipa. Većina ih se u konačnici svodi na oslobađanje baza odnosno borbu, uz pokoji izuzetak poput traženja mačaka i opreme, glider izazova, gađanja meta i slično. Igra tu zapravo pati od tipičnog Ubisoft sindroma gdje po mapi lovite ikonice i gdje nema nekog prostora za dinamično istraživanje.

Sreća je onda da su kretanje mapom i borba odlično izvedeni do te mjere da sam tek nakon 70-tak sati osjetio zamor od svih sporednih aktivnosti. Glavni lik se kreće relativno brzo, a nedugo nakon početka igre dobije i kuku s kojom se na zadanim točkama može penjati po zgradama, ali i glider s kojim može lebdjeti kada skoči s određene visine. Pomalo je smiješno što bi neka druga igra pribavljanje tih alata tretirala kao pivotalne trenutke dok ih ovdje tek onako usput nađete u nekoj kutiji u prve dvije misije. To na stranu, korištenje kuke i glidera nije ništa neviđeno, ali je ovdje dobro ukomponirano i zabavan je dodatak uz standardno galopiranje konjem. Fora je i što su te tri opcije bržeg i vertikalnijeg kretanja međusobno povezane pa se primjericem moguće kukom lansirati direktno u glider i onda s glidera direktno skočiti na galopirajućeg konja bez gubitka brzine.

Kretanje mapom i borba su uvjerljivo najbolji dio igre.

E sad, iako borba još uvijek ima taj prepoznatljivi Team Ninja DNK, ona je ovdje značajno lakša i pristupačnija u odnosu na njihove ranije igre. Mehanički su stvari donekle pojednostavljene pa imate samo jednu tipku za izvođenje combo napada, neprijatelji rade znatno manje štete, a napadi su im mnogo više predvidljivi. Istovremeno je igra iznimno darežljiva kada je riječ o predmetima za liječenje, do te mjere da je moguće pobijediti čak i teže boss protivnike ako ih imate u dovoljnoj količini. Tzv. metoda “glavom kroz zid”.

Ovo će možda biti razočaranje za Team Ninja veterane, ali dobrodošla promjena za igrače koji žele nešto pristupačniji gameplay gdje je razina izazova ipak nešto viša nego u igrama kao što su Ghost of Tsushima ili Assassin’s Creed. U tom smislu je Rise of the Ronin možda najbolje usporediti s Ninja Gaidenom koji je po meni nudio idealan omjer pristupačnosti u smislu težine u sličnom akcijski orijentiranom ruhu.

Iako izazovna, Rise of the Ronin je težinom jedna od pristupačnijih Team Ninja igara.

Borba je mehanički relativno brza i fluidna i sve se svodi na dobro poznat ples izvođenja, blokiranja, izbjegavanja i deflektiranja napada. Kao u prethodnim Team Ninja ili drugim soulslike igrama, sve navedeno kao glavni resurs koristi staminu. Potrošite li istu do kraja, vaš lik bespomoćno ostaje izložen napadu, a potrošite li istu neprijatelju, otvarate si prozor za izvođenje razornog napada koji će im skinuti veliki komad zdravlja ili ih instantno usmrtiti. Za skidanje protivničke stamine je svakako najefektivnije pravovremeno pariranje koje opet ima vrlo velikodušan vremenski prozor za izvođenje, a standardno pruža pravi mali izljev dopamina kada ga pogodite.

U pozadini borbe leži mehanika borbenih stavova sličnih onima u Ghost of Tsushimi. U suštini se radi o papir-škare-kamen sustavu gdje su određena oružja u kombinaciji s određenim stavovima više ili manje efektivna protiv određenih protivnika. Ovdje je taj sustav malo opsežniji s obzirom na 10-tak vrsta oružja od kojih svako ima nekoliko stavova što pruža više mogućnosti za eksperimentiranje i ne ograničava vas po pitanju preferencija. Ako je neki neprijatelj slab samo na spora koplja koja se vama nužno ne sviđaju, moguće je da je isti slab na određeni stav brzih dvostrukih mačeva koje više volite koristiti.

Hladno i vatreno oružje + kuka + glider + šuljanje = zabava.

A što bi bila ovakva igra da nema šuljanja? Šuljanje ovdje praktički funkcionira kao u Assassin’s Creed igrama i ako ste zaigrali bilo koju igru iz te franšize unatrag zadnjih 10 godina – ovdje ćete biti kao kod kuće. S tim na umu, šuljanje je svakako legitimna i poprilično zadovoljavajuća opcija ako si dodatno želite olakšati određene sukobe ili se uživjeti u ulogu opakog nindže. Baze obično nude dovoljno visokih trava, građevina po kojima se moguće penjati, a ima tu i specifičnih alata koji omogućuju da zaskočite neprijatelje. Većinu protivnika je moguće usmrtiti tek jednim napadom, ali postoje i snažniji protivnici koje će napad iz sjene tek poškakljati i s kojima ste onda primorani odraditi klasični borbeni ples.

Bitno je spomenuti da u početku igre birate klasu, ali to je poprilično trivijalan izbor jer vas igra time ne ograničava u pogledu korištenja specifične opreme i oružja. Tu na raspolaganju imate razne mačeve, katane, koplja, ali i dalekometne opcije u pogledu luka i strijele, ali i pušaka i pištolja. Sustav opreme i oružja gotovo da je preslikan iz Nioha u smislu da postoji doslovna tona različitih vrsta svega navedenog podijeljenog u kategorije, raritete i sa specifičnim statistikama. Sreća da inventory efektivno ima neograničeno prostora jer gotovo da nema radnje u igri koja vas neće nagraditi nekim komadom opreme. Nakrca se toga toliko da je potrebno otprilike svake dvije misije počistiti nepotrebne komade opreme i prodati ih ili pretvoriti u materijale za crafting i poboljšavanje druge opreme.

Količina opreme tjera da mnogo vremena provodite u nespretnim menijima.

Ima tu puno statistike, ali kako igra nije pretjerano teška, ne mogu reći da je sustav kao takav od presudnog značaja da savladate većinu izazova u igri. U pravilu je moguće sasvim dobro proći vodeći se filozofijom veći brojevi = bolje, ali ako želite zaglibiti dublje, moguće je tu kreirati svakojake specijalizirane buildove fokusirane na specifična oružja, vještine ili koješta drugo. Svakako bih volio da je sučelje nešto razumljivije i da ima više opcija za filtriranje opreme jer provesti 15 minuta u meniju samo da pregledate ili rasprodate sve što vam se nakupilo nikako nije idealno. Super je što igra ima uvijek dobrodošao transmog sustav pa je svoj opremi moguće promijeniti izgled bez ograničenja, a da to ne utječe na statistike.

Za spomenuti je još jedna stvar koja potencijalno olakšava igru, ali nije ništa novo kada su u pitanju soulslike naslovi. Naime, Ronin ima određen broj instanciranih misija gdje uz protagonista sudjeluju jedan ili dva dodatna lika. Nad tim likovima može preuzeti kontrolu sam igrač, relativno kompetentna umjetna inteligencija ili drugi igrači kroz relativno bazičnu multiplayer komponentu. Čak i ako igrate sami, ovo znači da igrač praktički ima tri života, a čak i ako neki lik padne, s drugim ga je moguće odmah podići predmetima za liječenje. Drugi likovi su doduše specijalizirani za samo jedno oružje i ne raspolažu s bogatim arsenalom protagonista, ali i dalje znatno olakšavaju i neke od najtežih misija u igri.

Je li ova katana s Wisha?

Pretpostavljam da će vizuali biti aspekt Rise of the Ronina koji će se najviše uspoređivati s igrinim uzorima. Već sam spomenuo da prezentacijski igra definitivno kaska za konkurencijom, ali ne mogu reći kako Rise of the Ronin u globalu izgleda loše. Ovo je jedan od onih slučajeva gdje igra vizualno na momente izgleda privlačno iako je po pitanju grafičke razlučivosti poprilično slaba. Svakako pati od grafičke nekonzistentnosti gdje određena područja poput gradova izgledaju dobro, dok teksture negdje u periferiji kao da su prebačene iz igre stare 20 godina.

Igra se uglavnom dobro drži po pitanju performansi, ali stvari nisu besprijekorne. Na raspolaganju imate tri grafičke postavke od kojih jedna stavlja prioritet na performanse, druga na grafičku razlučivost, a treća donosi i raytracing u priču. Tu svakako preporučam fokus na performanse s obzirom kako se radi o tipu igre koji ipak zahtjeva relativno brze reakcije i fluidnost pokreta. Performance mode uglavnom donosi stabilnih 60-tak fps-a, iako zna to često potonuti u određenim dionicama igre s mnoštvom vegetacije ili likova.

Pomalo bizarno je da raytracing postavka radi bolje od grafičke, što je vjerojatno posljedica korištenja manje interne rezolucije. Ipak, i fokus na grafiku i raytracing su totalno neisplativi jer ne donose značajnije grafičke pomake, a mogu znatno utjecati na performanse što vam u ovakvoj igri stvarno ne treba.

Glazba nije pretjerano vrijedna spomena. Iako autentična u smislu odabira instrumenata i melodija, nema tu neke skladbe koja bi vam ostala u sjećanju ili koju biste željeli poslušati izvan igre.  E sad, ako u nijednoj mojoj prethodnoj recenziji anime i japanskih igara niste ozbiljno shvatili preporuku da igrate sa japanskom glasovnom glumom – vrijeme je da počnete. Glasovna gluma na engleskom je ovdje apsolutno kriminalna. Dijalog glavnih likova je negdje na razini “Krv nije voda”, dok su sporedni likovi još tri stepenice ispod pa si to priuštite samo ako se želite dobro nasmijati.

Nebrušeni dijamant – ponovno

Rise of the Ronin je definitivno igra grandioznih ambicija koje, nažalost, nisu u potpunosti ostvarene. Rijetko koja se igra danas može se pohvaliti velikim i vizualno impresivnim otvorenim svijetom, bogatom pričom prožetom slojevitim likovima, obiljem sadržaja, te borbom koja je istovremeno pristupačna i izazovna, a s dobro osmišljenim sustavom opreme. Kada to ovako popišete, jasno je da su ciljevi bili postavljeni visoko, možda čak i previsoko za dostizanje dosljedne kvalitete kroz cijelu igru.

Na kraju Rise of the Ronin ponovno ispisuje poznatu priču Team Ninje – priču o nebrušenom dragulju koji za puni sjaj traži jasniju viziju i još mnogo posla prije nego njihove igre kvalitetom probiju barijeru bolje konkurencije. Ovako imate tek još jednu, pristupačniju, ali i dalje zabavnu Team Ninja igru koju ljubitelji dobre akcije ne bi trebali propustiti.