HCL.HR

Strideri nisu nindže. Oni su strideri. Mada izgledom te ponašanjem izrazito podsjećaju na high-tech nindže, ipak su još više kul od njih. Sad kada smo to razjasnili, vrijeme je da se fokusiramo na Stridera Hiryua, najelitnijeg člana spomenute postrojbe koji je usto baš izrazito mačo frajer.

Naš Hiryu ponosno nosi to ljubičasto odijelce i stylish šal koji ipak nije tu samo kao modni dodatak, u svakom trenutku uz sebe čvrsto drži svoj vjerni plazma mač s kojim u sekundi siječe neprijatelje bez da trepne okom, a na provokacije bosseva spremno odgovara hrabrim one-linerima. Hiryu je jedan od gamerima omiljenih starih Capcomovih likova, a po brojnim izborima i jedan od najpopularnijih nindža likova u video igrama. Osim što službeno nije nindža, jeli. Stoga je pomalo nejasno zašto ga Capcom nije ponešto više forsirao – svoju prvu i najpoznatiju igru Strider je dobio još 1989. godine za arkadne mašine, drugu deset godina kasnije za arkade te PlayStation i tu je očito nešto zapelo, a Hiryu je pao u nepravedni zaborav.

Pogledajte kako igra izgleda u akciji uz naše prve utiske.

Iz podužeg sna Capcom ga ipak budi prošle godine, kada su zaključili da je upravo Double Helix studio koji bi trebao biti dovoljno sposoban da ovog junaka upozna s novom publikom i razgali onu staru. Stvorena je zapravo moderna obrada prvog Stridera, arkadnog klasika postavljenog u distopijskoj budućnosti gdje Strideri šalju svog najboljeg ubojicu, Hiryua, da ubije Grandmastera Meioa – zlog diktatura koji je preuzeo kontrolu nad čitavim svijetom.

I to je zapravo to – čim pokrenete igru, bačeni ste u akciju bez ikakvog uvoda, a tijekom njenog trajanja nećete otkriti puno više detalja o priči, likovima ili njihovim motivima: sve što trebate znati je da kul plazma mačem valja oduzeti život svim neprijateljima koji se nađu na putu te uništiti bossa za bossom dok ne dođete do glavnog frajera kojeg treba sasjeći. Nije da od download-only side-scrolling platformera ni očekujemo bogzna kakvu fabulu, ali voljeli bismo da je ista ipak barem malo više razrađena.


Gameplay se također uvelike naslanja na igru iz ’89., no riječ je ipak o znatno moderniziranoj te ubrzanoj verziji iste. Našeg Stridera prava je milina kontrolirati, veoma se brzo kreće, a još brže siječe neprijatelje svojim moćnim Cypherom – učestale situacije kada doslovce “prođete” kroz hrpu neprijatelja u par sekundi i ostavite ih iza sebe u komadićima nerijetko pružaju ugodan osjećaj satisfakcije. Naravno, jadni vojnici koje usputno razvaljujete s vremenom postaju sve zahtjevniji i opasniji te traže poznavanje njihovih slabosti kako bi ih pravovremeno te lako potamanili. No, Hiryu također s vremenom dobiva unaprjeđenja te nove poteze u svom arsenalu, zbog čega borba postepeno postaje sve interesantnija i raznovrsnija.

Našeg Stridera je prava milina kontrolirati – veoma se brzo kreće, a još brže siječe neprijatelje svojim moćnim Cypherom.

Hiryuov mač, pod nazivom Cypher, nakon svih unaprjeđenja moći ćete po volji mijenjati u bilo koji od četiri oblika, a svaki od njih je prigodan za razvaljivanje određene vrste neprijatelja te otvaranje vrata specifične boje. Tu su i “Option” specijalne sposobnosti iz originala, neka vrsta “duhovnih prijatelja” našeg Stridera koje može iskoristiti kad skupi dovoljno energije. Čine ih orao, droid te pantera, fina ekipica čiji svaki član ima sposobnosti važne za određen set situacija, iako zapravo najbolje posluže za oduzimanje povećeg dijela health bara zlim bossevima.


Ona osnovna i najbitnija unaprjeđenja dobivate upravo porazom bosseva, no tu su i korisne stvarčice poput povećanja health bara ili energije, za koje ćete se često morati malo potruditi te istražiti svaki kutak levela. Mada je riječ o linearnom 2D naslovu, na ovaj način leveli dobivaju na osjećaju širine jer svaki sadrži i priličnu količinu dodatnog prostora za lutanje. Doduše, mrvicu je razočaravajuće kada relativno dugačku količinu vremena provedete namjerno jureći u krivom smjeru, izbjegavajući prepreke i pentrajući se okolo uvjereni kako vas iza nekog zida očekuje vrijedno povećanje health bara, kad ono – concept art.

Iako apsolutno kužim da postoje igrači koje interesira vidjeti kako su nastajale stvari u igri, nikad baš nisam shvaćao taj sistem concept arta kao nagrada. Dobije čovjek odmah flashbackove na rođendane u djetinjstvu, kad smo se žarko nadali za poklon dobiti te autiće, pištolje i Action Manove, a zlobni članovi rodbine sa smiješkom bi nam donijeli džempere, vunene rukavice i kape. Tako je, concept artovi su džemperi gaminga.

Borbe s bossevima nerijetko su vrlo zahtjevne – neke su me nakon niza umiranja natjerale da udarim po presvetoj alt+tab kombinaciji i malo odmorim živce promatrajući umjetničke fotografije nagih žena na Tumblru. To je zapravo dio igre za koji vjerujem da će razveseliti one starije gamere željne naslova za koji treba malo ustrajnosti i vještine. Osjećaj satisfakcije nakon razvaljivanja zeznutog bossa svakako je znatno veći i načelno podržavam opravdanu težinu, no ono što ne podržavam jesu osjetni nesrazmjeri te skokovi u igrinoj težini. Za očekivati je da postepeno postaje sve zahtjevnija, ali ne da kod trećeg šefa kidamo kosu, a petog riješimo bez da trepnemo.


Dizajn levela je na zadovoljavajućoj razini, stilizirani su na način da što uvjerljivije prenesu taj osjećaj distopijskog futurističkog sovjetskog grada, a u isto vrijeme zadrže karakterističan arkadni look. Fino je što nerijetko u pozadini imamo priliku vidjeti prostranstva koja su nam izvan dohvata, ali se tamo uvijek nešto događa, što dodaje spomenutom osjećaju širine.

Kad su se developeri već u tolikoj mjeri naslonili na originalni naslov, nije najjasnije zašto nisu ubacili i više mjesta radnje poput njega.

Ono što se igri može zamjeriti u smislu dizajna jest nedostatak raznolikosti – čitava priča je zapravo postavljena u jednom gradu, Kazakhu, zbog čega se taj Neo-Komunistička-Rusija setting s identičnom paletom boja proteže od početka do kraja i nakon nekog vremena jednostavno dosadi. Kad su se developeri već u tolikoj mjeri naslonili na originalni naslov, nije najjasnije zašto nisu ubacili i više mjesta radnje poput njega.

Strider je zabavna i jednostavna igra koja nema volje mnogo komplicirati – Hiryu ima mač kojim će sasjeći sve pred sobom jer može i tko ste vi da mu postavljate dodatna pitanja. Riječ je o naslovu koji nedvojbeno uspijeva upravo u svojoj prvobitnoj namjeri, a to je da bude igra koja će navući osmijeh na lice nostalgičnim starijim gamerima, ali u isto vrijeme iskustvo dovoljno brzo i zabavno da mlađe gamere zadrži do kraja i zaintrigira ih za žanr.

Glavnog lika užitak je kontrolirati i kidati mehaničke udove brojčano nadmoćnim protivnicima, a nove sposobnosti i unaprjeđenja otključavaju se idealnim tempom kako bi zadržali pozornost igrača tijekom šest do osam sati potrebnih za prelazak. Nedostatci postoje, težina igre povremeno nije dosljedna, dizajn je pomalo jednoličan i nakon nekog vremena repetitivan, a voljeli bismo i da je priča barem ponešto bolje razjašnjena. Ipak, tu je određen replay value zbog prostorija koje možete otključati tek kasnije dobivenim sposobnostima, a uzevši u obzir i pristojan cjenovni rang – ja vam kažem da se svakako vrijedi pozabaviti Striderom.

Jedan od nekoć najpopularnijih Capcomovih likova probuđen je iz sna nakon više desetljeća i potpuno spreman da u najvećoj brzini bez previše objašnjavanja sasiječe sve pred sobom.

79 Naša ocjena
  • Kontroliranje Stridera
  • tempo unaprjeđenja
  • old school osjećaj
  • skokovi u težini
  • repetitivan dizajn i leveli

Duje Kozomara

HCL-ov doktor lošeg humora. Odbija sebi i drugima priznati koliko već dugo piše o igrama. Kad ne baulja mračnim podrumima u potrazi za muzikom s gitarama, radi na preuzimanju titule najdugovječnijeg studenta splitskog Prava, osvaja kvartovske turnire u PES-u, dira tuđe pse i promatra odraz u ogledalu.

Komentari (0)

Komentirati mogu samo prijavljeni korisnici
PRIJAVI SE ili REGISTRIRAJ i ostavi svoj komentar!