Neke igra, posebice SOTC, su samo prividno aktivne i otvorene. Ti igraš/gledas ono što je scenarist, redatelj i producent odlucio da ces igrati/gledati. I kako ces gledati. Odlicna je usporedba. Posebno sa SOTC-om.
Ajd da nisam reko:
Ne potpuna sloboda, ali puno veca nego film kao medij. Meni neusporedivo.
Ajd primjer. U SoTC, umjesto da ubijam kolose i idem uvijek tamo gdje me igra usmjerava, mogu jahat bez cilja, divit se krajoliku i svom plemenitom konju, ubijat mrtve gustere i trazit jebene jabuke. Trazenje najvise tocke u igri s koje mogu skociti ili tako nesto. Nesto tamo pedeseto sto mi padne na pamet, a da je unutar granica slobode koje neka random igra pruza.
Dok u filmovima, primjer Odiseja, nemas opcija. Linearno, pasivno promatranje bez sudjelovanja. Gledas fiksni materijal na kojeg ne mozes utjecati i kojeg ne mozes promjeniti tijekom gledanja na bilo koji nacin.
Dobro, ae, u nekim prilikama mi filmovi daju opciju. Fast forwarda, da ne moram gledat 5 minuta crnila recimo.
Al' prije nego se opet napalis, ne kazem da je to lose. Dapace, filmovi su zbog toga koherentniji, bolje fokusirani kad ih se ide usporedivati s igrama. Ali na kraju krajeva postoji previse konceptualnih i prakticnih razlika izmedu ta dva medija, pa se usporedbe jako tesko mogu raditi.
