Metropolis (1927.) - futuristicki, preorvelski, antiutopijski film odraz je zastrasujucih kaosa i otudenosti. Reakcija publike na film moze se usporediti s onima koje je cetrdesetak godina kasnije izazvala Kubrickova Odiseja.
Radnja filma smjestena je u velegrad, u nama ne vise tako dalakoj buducnosti (2026.) u kojem se zivot odvija na dvije razine - nadzemni grad, u kojem zive bogatasi, i podzemni, u kojem zive i rade radnici. Radnja se temelji na melodramaticnoj ljubavno-socijalnoj prici s tendencijom: Freder, sin Fredersena zaljubljuje se u radnicku kcer Mariju i prati je u podzemlje gdje upoznaje potpuno novi svijet kojim je zaprepasten; otac tu ljubav zeli sprijeciti pomocu suludog znanstvenika Rotwanga koji otima Mariju i po njenom liku napravi kiborga. Kiborg uvodi pomutnju u podzemlje, pocinje pobuna te zaprijeti katastrofa. Marija se otima i spasava djecu. Zarvsetak je obracun Fredera i Rotwanga te pomirenje oca i sina.
Vrijednost filmu, ne daje ovaj klisej, nego ono po cemu je taj film prvi SF film, jedan od najboljih ekspresionistickim flimova te jedan od najutjecajnijih filmova svih vremena (citati u Dr. Strangelove, Blade Runner, Batman...): polozaj kamere na najneobicnijim mjestima, kutno osvjetljenje, vrlo jaki kontrasti, (i danas) spektakularni prikaz velegrada, raskosne masovne scene (oko 3,5k statista), zanrovski detalji SF-a (strojevi...).
Futuristicka slika hladnog velegrada u kojem ulice ne postoje, vec uskomesane cikcak zgrade povezuju mostovi, a izmedu njih zuje avioni i vlakovi na zracnim tracnicama postaje arhetip. Atmosfera grada nabijena je otudenoscu i dehumanizacijom: radnistvo prikazano kao krdo kojim upravljaju strojevi, potpuno obezliceni, anonimni i stvoreni kao hrana za strojeve. Najsnaznije upravo i jesu masovne scene i sekvence katastrofe: slika radnika koji uniformirani i obrijani dolaze na posao mehanicki bodro jednako nas strasi kao i slika njihovog povratka kad se vuku prebijeni kao pseta.
Likovi su nabijena znacenjima - Fredersen, master mind koji dominira gradom, upucuje na faraona za kojeg roblje gradi piramide ali i na Hitlera; Rotwang, opsjednuti izumitelj koji stvara robota kojem nedostaje dusa, prototip je u svom kasnijim ludim genijima (dr Stangelove...). Rotwangov labaratorij arhetipski je za sve kasnije, a zbog efektata ozivljavanjanja kiborga i danas zastaje dah.
Gluma ce se mozda uciniti prenaglasenom zbog jakih gesta i sminke, medutim, isprekidani pretjerani pokreti Rotwangovi odraz su njegova manijakalnog uma; izvrsna je gluma Briggite Helm u dvostrukoj ulozi: blage, tople, skromne, andeoske Marije i njene dvojnice, zlog, pozudnog pogleda s jednom podignutom obrvom.
