Moji subjektivni dojmovi koji su bili svježi prije tjedan dana, a u međuvremenu je igra završena i na 1999 mode, al nek se nađu i ovdje:
Jao, jao... kakvo čudo od igre!
Igretina kakva se ne viđa svake godine i koja obriše dupe čak i s jako dobrim prvim Bioshockom. Level dizajn je tolko originalan i savršen da ostale igre izgledaju kao bezdušne nakupine recikliranih govana. Prvi dojam je jako upečatljiv, ali upravo zbog toga sam u početku bio jako skeptičan. Mnoge igre imaju taj WOW intro efekt, a kasnije se izgube u vlastitoj prosječnosti zbog C/P koncepta. Ovdje na sreću to nije slučaj. Svaka lokacija je priča za sebe i upravo zbog takve posvećenosti detaljima i raznolikosti igra konstantno iznova oduševljava. Taman dok se zasitim jedne fenomenalne lokacije igra me baci na drugu kojoj se divim par minuta prije nego što krenem dalje. Savršeno, od gradskih trgova, umjetnih plaža, industrijskih zona, elitnih četvrti pa do geto dijelova i to sve na jedan uvrnuti steampunk način koji je nadmašio sve ikad stvoreno u tom žanru/settingu.
Uzalud jednom Crysisu preseravanje s žabom u jezeru koja ima milijardu poligona, fotorealističnim licima i ostalim sranjima - who cares? Bezdušni generični shooter u kojem tijekom igranja zijevam kao Elizabeth dok se predugo zadržite na istom području. Mašta - prokleta mašta koju ostali developeri u FPS žanru imaju NE! I onda dok mi biseri pišu da je žanr dao svoje, da se nema više kaj novo ponuditi. Bioshock in your face, uvijek se može i zato kukam toliko zbog REALISTIČNIH (HU-HA HOORAH prema motherfuckin top-secret stvarnim misijama - moš mislit, al budale nasjednu) generičnih ŠUTERA koji su postali parodija samog žanra. Baš kao i moderni akcijski filmovi koji su postali svjesni samih sebe i jedino što su u stanju ponuditi je parodija i sprdnja na vlastiti račun. Jedina razlika u FPS žanru je sprdnja na vlastiti račun bez da su toga svjesni jer briju ozbiljnu briju koja ne odskače ni u čemu od bolne prosječnosti.
Bioshock je zbog fenomenalnog dizajna u samom startu imao predispozicije da bude dobra igra čak da i svi ostali elementi zakažu, ali to se na sreću nije dogodilo. Pucanje, osjećaj napucavanja i hit detekcija - sigurno nije nešto najbolje kaj sam u žanru iskusio, ali je jako zadovoljavajuće. Zapravo je puno bolje od mnogih "one shot- one kill" pucaljki gdje zbog realnog healtha neprijatelja steknete dojam dobre detekcije, a zapravo je iluzija. Pogotovo ako lik treba krepati nakon jednog metka u glavu, a detektira svaki deseti. Svaki upućeni metak prema neprijatelju sjeda na svoje mjesto bez iznimke, ali razlog zbog kojeg mnogi to neće uočiti su RPG elemnti koji su uspješno implementirani u igru. Likovi zbog toga ne padaju nakon jednog metka u glavu (pogotovo na zadnjoj težini), veliku ulogu igraju i armori i slične stvari zbog kojih su neki otporniji od drugih, ali uvijek postoje sektori na tijelu koji oduzimaju više healtha prilikom uspješnog pogotka. Svako oružje je moguće nadograditi, a tu su još i Vigori iliti nekadašnji plasmidi koji se također mogu nadograditi. Širok asortiman i njihove kombinacije ne bi smjele sputavati niti najzahtjevnije igrače, još dok se u jednadžbu uključi Elizabeth sa svojim tear mogućnostima (mogućnost stvaranja rascjepa u vremenu i prostoru iliti portal preko kojeg može materijalizirati razne interaktivne objekte) - jedino ograničenje može biti igračeva mašta.
Smanjili su onu pretjeranu dozu plastičnosti koja se očitovala na svakom liku u prvom Bioshocku. Iako je prezentacijski stil ostao isti, sve djeluje više organsko - možda tome u prilog ide i nuspojava nakon headshota s jačim oružjem kao što je hand cannon ili sniper koja se manifestira kao fino i sočno rasprskavanje glave uz popratnu fontanu krvi. "Prosvjetljeni" dušebrižnici i licemjeri aka LICIMURI koji krive virtualno nasilje za zlo u svijetu žive u goroj iluziji od virtualnih likova koji puše Comstockovu viziju utopije. Ako ste jedan od takvih - ubijte ih NJEŽNO i izbjegavajte glave, dalo bi se diskutirati kolko je ugodna smrt pucanjem u noge, al je manje brutalna u igri... nevermind. Uglavnom, headshot pruža dobru dozu satisfakcije.
Gameplay element koji mi se gadio od prvog predstavljanja igre je vožnja skylineom iliti vožnja po "nebeskim tračnicama." Izgledalo mi je kao skriptirano on-rails govno s minimalnom kontrolom koje se svodi na pucanje. Opet krivo, u svakom trenutku imate totalnu kontrolu. Zaustavljenje tijekom vožnje, promjena smjera, skok na druge tračnice u bilo kojem trenutku ili pak odabir zone za doskok kao u Dishonoredu. U svakom trenutku igrač ima totalnu kontrolu i ne mogu vjerovati da jedna moderna igra nema QTE!!! Fala jarcu da ih nema, preporod i potreba za devolucijom da bi se postigla evolucija koja to i nije jer takvo iskustvo je prije 10 godina bilo normalno.
Elizabeth je realno najbolji suputnik vođen umjetnom inteligencijom ikad u nekoj igri. Nije naporna nakupina poligona koja zapinje u sve živo i mrtvo i ne zahtjeva dadilju tj. ne sputava vas tijekom borbe. Čitao sam najave o umjetnoj inteligenciji, ali sam očekivao da će biti jako skriptirano i imaginarno prodavanje magle. Slobodno se kreće, apsolutno nikad ne zapinje za objekte bez obzira koliko usko područje bilo. Trči, skače i prati vas u stopu čak i po skylineu, komentira, izražava trenutno emocionalno stanje. Proučava okolinu, skuplja korisne iteme, javlja vam ako uoči koristan item pokraj kojeg ste prošli, a tear mogućnosti koji daju jednu dodatnu (doslovno) dimenziju tijekom borbe ne trebam ni komentirati.
Eh, da je barem tako dobar AI i od neprijatelja, ali nije - loš je i to je jedina mana koju mogu ovoj igri naći. Kolektivno zaletavanje na igrača se u prvom Bioshocku moglo tolerirati, ali ovdje mi je odmah na početku ostavilo gorak okus u ustima. Ovdje se ipak radi o ljudima, a ne mutatantima. Imjau i svojih svjetlih momenata, likovi bez oružja se saginju i skupljaju oružje od palih suboraca i slično. Kasnije većina njih ima vatreno oružje pa je dojam malo bolji, ali zaklone jako slabo koriste i većinom na otvorenom prostoru plešu kolo. Još jedan minus na AI je božanski vid tj. precizno me gađaju na udaljenosti na kojoj ja njih jedva vidim sa sniperom dok gledam kroz optiku. Realno, rijetko koji FPS ima dobar AI i iako sam na to jako osjetljiv - ovdje mi ne igra previše bitnu ulogu jer sve ostalo je fenomenalno i faktor zabave je prokleto visok pa nije problem prevazići taj nedostatak.
Tematika koja se obrađuje kroz igru je zapravo dosta mučna, ali prezentirana odlično. Od početnog dojma utopije, pa do totalne distopije - rasizma, ksenofobije, kapitalizma u svom najgorem obliku koji graniči s robovlasništvom i potiče isto, revolucija i otpor represiji, manipulacija i stvaranje kulta ličnosti itd. Dosta toga ima poveznice sa stvarnim događajima koji su oblikovali društvo kakvo danas znamo. Likovi, pogotovo antagonisti su jako živopisni i upečatljivi. Najgore ili najbolje je kaj ih uopće ne srećete kroz tamo neke pretenciozne CGI animacije, jedva da ih vidite uživo na par minuta. Ali svako područje ih predstavlja kroz propagandne postere, događaje na ulici, audio logove i razne druge stvari na najbolji moći način uz određenu dozu misterije. Voice acting je također na zavidnoj razini.
Priča počne dosta naivno, ali kasnije je prava stvar. Žao mi je samo balavurdije koja neće neke stvari shvatiti i prepoznati mnoge stvari koje su nju utkane fenomenalno i to do one mindfuck razine. Ne želim ništa spoilati, ali sama filozofija putovanja kroz vrijeme i razne teorije koje se tiču tog fenomena (koji mi je oduvijek bio fascinantan) su u praksi fantastično predstavljene. Od teorije relativnosti, teorije struna, vremenski paradox, paralelni svemiri, teorija o spajanju vremenskih linija (prelazak jedne stvarnosti preko druge i njihovo spajanje tj. putnik u prošlosti neće sresti alternativnu verziju sebe već će se njihove osobnosti i sjećanja asimilirati u jednoj osobi - tu nastaje onaj bleeding efekt u igri), teorija predestinacije - ma gomilu toga sam uočio. Ne treba zaboraviti trajnost igre koja potere većinu FPS-a, ali igra apsolutno nikad ne postane naporna. Sve osim umjetne inteligencije neprijatelja je dostojno istinskog remek djela igraće baštine i po prvi puta u zadnjih dosta godina se slažem s mainstream recenzentima.
