Sam početak Gravena ostavlja pozitivan dojam. Putujući brodom do odredišta, retro atmosfera curi niz ekran, a grafički igra ostavlja dojam kvalitete bez obzira na veličinu piksela. Početak kao početak je veoma skroman što se tiče dostupne opreme pa je tako naš štap prva linija obrane. Ubrzo se pokupi knjiga s magičnim svojstvima koja ima i funkciju otvaranja različitih prolaza. Nažalost, čim se zagazi u akcijski segment, dolaze na vidjelo prvi problemi s igrom. Za jednu akcijsku avanturu u kojoj ima značajna količina borbe, taj element ne može biti u najbolju ruku samo prosječan. Ako nema uzbuđenja i zabave u tamanjenju hrpe protivnika, tad igra gubi čar koja nas treba držati pred ekranom.

Naime, Graven nije retro pucačina u klasičnom smislu. Ima tu pucanja, ali isto tako ima borbe na blizinu kao i već spomenute magije. Problem je što oružja ne ostavljaju praktički nikakav efekt nad protivnicima. Tek onaj završni udarac, strijela ili eksplozija izazovu ikakvu reakciju. Najviše uzbuđenja u borbama imao sam kad se neprijatelji poredaju jedan iza drugoga pa ispaljivanjem kolca iz baliste svi popadaju dolje. Sličan efekt ostavlja i neka vrsta srednjovjekovnog bacača granata koji nakon nadogradnje za alternativnu paljbu može ispaliti više njih odjednom.

S druge strane, oružja za blisku borbu nisu jednako zabavna za koristiti kao dalekometna. Imaju svoju vrijednost jer ne troše municiju, ali tijekom mlataranja po protivnicima samo se čeka kad će se prebaciti u horizontalni položaj. Nažalost, ni magija nije ništa bolja barem u svojoj osnovnoj verziji jer je efekt korištenja potpuno mlak. Doduše, to se ipak malo popravi nakon prve nadogradnje, ali jedna zanimljiva stvar – resursi za nadogradnju magične knjige mogu se bez problema promašiti tijekom igranja. Malo je čudna odluka što nije barem nekoliko komada stavljeno ako se samo rješavaju zadaci koji nose radnju.

Cijela filozofija oko borbenog sustava svodi se na kontrolu resursa, odnosno u ovom slučaju municije za oružja i magiju. Bez iste je vrlo lako ostati stoga je potrebno kombinirati različito naoružanje jer ne reagiraju svi protivnici jednako na sva oružja. Kad se ima municije, tad je zabavnije skidati protivnike iz daljine. Ulaskom u blisku borbu mora se sad paziti i na staminu koja se troši svakim udarcem kao i trčanjem. Po opisu ovo zvuči kao sasvim solidan sustav, ali spomenuti nedostatak konkretnijih efekta nad protivnicima je vidljiv skoro cijelo vrijeme. Čak ni oružja s magičnim svojstvima nisu nešto što može spasiti mlak akcijski dojam.

Sve to može se zaokružiti još jednom upitnom odlukom kod akcijskog segmenta. Količina oružja koju možemo nositi u rukama je ograničena time kako su dva polja u hotbaru rezervirana za štap i knjigu. Bolje oružje znači više mjesta koje se stavlja u dostupan prostor pa se treba mijenjati oprema ovisno o situaciji na terenu. No, to pomalo pada u vodu jer se otvaranjem naše torbice s ostatkom naoružanja pauzira igra. Odmah da napomenem, to nije loša stvar, ali sam koncept je izgubio smisao. Ako nema rizika kod promjene opreme, nema ni smisla što se ne može više toga nositi u rukama.

Unatoč tek prosječnoj borbi u najboljem slučaju, Graven svoju kvalitetu najviše pokazuje kroz atmosferu, vizuale, arhitekturu i dizajn razina koje posjećujemo. Konceptualno je igra podijeljena na tri poglavlja od kojih je prvo najbolje, najveće i sadržajno najbogatije. Ostala dva nisu jednako razrađena što se vidi po količini lokacija kao i dostupnih zadataka. Ipak, to ne znači kako sva poglavlja imaju neujednačenu kvalitetu u dizajnu razina. Srećom kvaliteta se proteže kroz cijelu igru što rezultira i željom za istraživanje u nadi kako će se pronaći neki novi komad opreme ili oltar za podizanje zdravlja, stamine te magije.

Istraživanjem se također otvaraju prolazi koji na kraju spajaju sve lokacije u jednu cjelinu pa je putovanje značajno skraćeno kad se treba ponovno posjetiti neko specifično mjesto. To je najviše vidljivo u spomenutom prvom poglavlju, ali isto tako je i malo čudno što nema mape. Nije riječ o nepotrebno velikim lokacijama, ali kad se otvara jedna, druga, treća itd; onda bi mapa ipak bila od pomoći. Što je najbolje, u ranoj verziji je postojala, ali je na kraju izbačena. Ipak, nakon malo vremena pohvata se gdje je što jer kvalitetna arhitektura ostavlja dobar dojam pa se lakše mogu zapamtiti različiti orijentiri.

Još jedan element koji se dobro uklapa u segment istraživanja odnosi se na zagonetke. Njih nema puno i nisu komplicirane previše, no svejedno su zabavne za rješavanje. Tu je i drugi dio avanturističkog elementa koji se oslanja na pronalaženje različitih ključeva te drugih predmeta za otvaranje novih područja. Zahvaljujući dobrom dizajnu razina i poziciji tih ključeva, igra ne ostavlja dojam izgubljenosti jer se nešto promašilo zbog slabe vidljivosti ili primjerice namjernog skrivanja ključa na glupu lokaciju. Zbog toga se uvijek javlja dobar osjećaj kad se otvori prečica i vidi koliko će putovanje biti manje komplicirano.

Nadovezujući se na arhitekturu i razine, svako poglavlje je tematski specifično. Početak igre stavlja nas u gradić okružen močvarom pa je tmurna atmosfera potpuno prikladna. Drugo poglavlje vodi nas u snježne planine, a posljednje stavlja nas na pijesak unutar okruženja koje je inspirirano bliskim istokom. Šteta je jedino što druga dva poglavlja nisu jednako razrađena jer potencijala ima budući da su dostupne lokacije jednako zabavne za istraživanje. No, čak i ovaj segment ima jednu pomalo blesavu stvar.

Graven se bazira na checkpointovima i lokacijama na kojima se može ponovno oživjeti te nema samostalnog snimanja pozicije. To rezultira situacijama kao da je nasumično odabrano gdje će se naš lik ponovno stvoriti nakon izlaska iz igre ili game overa. Stvarno čudna odluka koja zapravo ne donosi ništa u gameplay, a može biti frustrirajuća ako morate brzo izaći iz igre. To je svakako moglo biti bolje osmišljeno ili ako ništa drugo, bolje su mogle biti raspoređene pozicije koje nas oživljavaju.

Šteta što Graven nije bolje zaokruženi proizvod jer su mane i nedostaci previše vidljivi u odnosu na pozitivne elemente. Radnju nema smisla niti spominjati jer je riječ o još jednom naslovu koji je ima samo da se povežu razine, a različiti tekstovi koji se mogu pročitati nestanu iz glave čim se pritisne dugme za zatvaranje.

Nažalost, ni s tehničke strane nije riječ o sjajnom proizvodu. Od čudnih kolizija s objektima, problematičnih ljestvi do padanja frejmova, vidi se kako je bilo potrebno još vremena za razvoj i peglanje takvih mušica. Tim više, početno poglavlje postavlja dobre temelje koji ostavljaju dojam kako se kasnije mogu promijeniti stvari na bolje, ali do toga kroz ostatak igre ne dolazi.

Unatoč kvalitetnoj atmosferi i osjećaju istraživanja, segment borbe vuče igru prema dolje. Pogotovo ako bi se išla raditi usporedba s drugim retro pucačinama koje su tom elementu pružile značajno više pažnje. Ovo je igra s visokim ambicijama samo su se one raspale pod vlastitom težinom. Kad bi se akcijski segment za upola smanjio, vjerujem kako bi igra ostavljala puno bolji okus za zabavu. Kad se dođe do razine eliminiranja protivnika bez ikakvog žara za uživanjem u toj radnji, onda je riječ o promašenom dizajnu. Prosječan rezultat jednostavno nije dovoljan kad se pogledaju drugi naslovi koji nose oznaku retro pucačine. Osim toga, vrijedi spomenuti kako Graven ima i multiplayer komponentu koju nisam doživio – jer ju nitko ne igra. Možda i bolje…