Najdraže videoigre HCL redakcije – 2. dio

---

Jeste li ikada složili listu vama najboljih igara? Teško je to! Mi u HCL-u znamo da se kolektivno ne bismo baš mogli dogovoriti oko takvih lista – dovoljno nam je stresa u životu što glasamo za najbolje igre na godišnjoj razini! No, to ne znači da ne možemo pronaći načina kako složiti slične liste drugačijeg tipa.

Nakon kraćeg procesa mozganja odlučili smo se za seriju tekstova o nama najdražim igrama. Kako je to različito od najboljih igara? Mislim da ćete brzo shvatiti čim vidite primjere.

Ukratko, najdraže igre nisu nužno uvijek i one koje smatramo najboljima. Za neke znamo da možda nisu vrhunac ponude. Za neke znamo da su stare i u međuvremenu nadmašene. Ali, iz raznoraznih razloga najdražim se igrama rado vraćamo – kakve god jesu. U nekim slučajevima to su izvrsne igre, u nekim slučajevima to su igre koje su bile odlične pa su se s vremenom promijenile. U bilo kojem slučaju, drage su nam taman toliko da nam izvuku osmijeh na lice svaki put kad ih se sjetimo, a pogotovo kad ih opet zaigramo.

Svaki član redakcije ponovno je odabrao po jednu igru i evo čudne liste kakvu smo dobili:

---

Dragon’s Dogma

Hrvoje Smoljić

Nadam se da je Hideaki Itsuno, idejni kreator igre Dragon’s Dogma, dobio debelu povišicu ili barem sliku sa natpisom ‘zaposlenik mjeseca’. Čovjek je došao i rekao: ‘Ajmo pomiješati Devil May Cry, Dark Souls, Monster Hunter, Elder Scrolls, Shadow of the Colossus i Dragon Age’ i nekako uspio izvući igriv proizvod. Dragon’s Dogma je samim time igra jednog neopisivog šarma, kakav je teško opisati i gdje su svi njezini elementi jednostavno nekim čudom sjeli na svoje mjesto. Osobno me igra pri izlasku davne 2012. godine zatekla nespremnog i danas na momente ne vjerujem koliko je dobar RPG Capcom uspio isporučiti.

Velik otvoreni svijet, odlična atmosfera, jedinstven i vrlo raznolik sustav klasa, fluidne animacije, zabavna borba i vrhunski sustav magije samo su dio igrine uspješne recepture. No bez obzira na to, uvjerljivo najslađi dio su borbe protiv impresivnih boss protivnika, po kojima se doslovno može penjati kako bi se doseglo slabe dijelove. Danas to možda nije naročito impresivno samo po sebi, ali u tadašnjem svijetu uštogljenih i skriptiranih boss borbi s hrpom QTE scena, Dragon’s Dogma je zbog ovog bila strahovito dinamična.

Dodajte tu još jedinstven sustav kreiranja vlastitih pomoćnika ili posuđivanja istih od drugih igrača i solidnu umjetnu inteligenciju i zaista imate jedan podcijenjeni dragulj. Naravno, igra nije savršena, ali ima ono nešto zbog čega je rado zaigram i danas, i zbog čega se ekstremno veselim nastavku koji stiže iduće godine.

Crusader Kings III

Lovro Maroševac

Igra me od prvog dana osvojila i još uvijek ju ne puštam iz zagrljaja. Pravo je čudo koliko ludih scenarija može proizvesti. Iako nisam bio pretjerani fan Paradoxovih igara, Crusader Kings 3 u meni je probudio nešto što bi vrlo vjerojatno zamrlo da je igra bila loša.

Nikad neću zaboraviti kako sam htio ujediniti Kraljevstvo Sardinije, no jednom kad mi je lik umro, svi su toliko mrzili mog sina da su prognali i postavili kao kmeta. Iako mi je bila narušena želja za igranjem, nisam se predao jer sam shvatio da je to prava čar Crusader Kingsa – ne igrate kao najjači iz koljena u koljeno, već se morate probijati do željenog statusa i zatim isti održavati jer pogreške su kobne. Nakon dužeg vremena uspio sam se vratiti na tron i ujediniti kraljevstvo te krenuti u pohod na Mediteran i ujedinjenje Italije.

Osim što igra ima brdo razloga zašto ju nije loše zaigrati solo, ipak preferiram multiplayer. Konkretno, zadnji save koji sam s dvojicom prijatelja pokrenuo jedan mi je od najdražih općenito koje sam zaigrao. Tri različite države, svaki sa svojim ciljem. Jedina poveznica koja nas veže jest prijeteći i ogromni Bizant kojeg nikako da se riješimo. Valjda jednog dana hoćemo. A mislim da mi strast za CK3 neće nestati ni nakon toga.

Spyro the Dragon

Zoran Žalac

Najdraži platformer iz mog djetinjstva i dan danas mi je predmet divljenja. U sjećanje mi se urezalo puno stvari iz prve Spyro igre. Oni žapci vojnici koji skinu gaće pa ti prkosno pokazuju golo dupe sa sigurne udaljenosti. Onaj “nja nja nja nja” zvuk lopova kojeg hvataš u krug ne bi li mu oteo zmajevo jaje…

Omiljeni dio ove igre mi je podijeljeni tempo gameplaya. Spyro je, za razliku od Marija ili Crasha, sporiji u odskoku i doskoku, ali može ubaciti u “višu brzinu” trčanjem – čak i usred skoka. Ne znam što mi je veći gušt – paliti protivnike i kovčege vatrom ili ih nabijati rogovima. Ali znam da mi je zadovoljstvo skupljati dijamante više nego ijednu drugu stvar u igrama. Jednostavno ima nešto u tom njihovom šarenilu i zvuku kojeg proizvode tako da… moraš skupit sve! I zmajeve isto, jer okrutno je ostaviti ih skamenjene!

Za mene je Sypro idealan omjer zabave i izazova, savršen primjer dobro posložene i dinamične igre. Imam dražih i manje dražih levela, ali nijedan mi u igri nije suvišan. I svaki ima neku svoju temu, neku svoju posebnost. Nastavke sam igrao, ali nikad dovršio – možda se bojim da će mi nekako razvodniti taj koncept koji je savršeno funkcionirao već u prvom dijelu. Ali svejedno držim fige za još jednu avanturu jer mi se oči zacakle svaki put kad vidim kako dobro izgleda Reignited Trilogy i koliko lijepi mogu biti današnji platformeri.

Resident Evil 4

Dominik Vadas

Kad pričam o najdražim igrama, neizbježno će doći trenutak u kojem ću spomenuti Resident Evil 4. Istini za volju, umjesto broja četiri mogao bi stajati bilo koji broj serijala, osim petice i šestice.. bilo bi lijepo kada bi ta dva naslova kolektivno nestala iz mog sjećanja. Nitko ne radi tako dobar survival horor kao Capcom, a iako se serijal dosta mijenjao tijekom desetljeća, uspio je zadržati taj toliko važan osjećaj autentičnosti.

Uživao sam u svakom Resident Evilu, ali moje srce ukrala je popularna “četvorka”. Osjetni pomak prema akciji unio je dašak svježine u uhodanu atmosferu bez da je značajnije gušio horor elemente, što je, ruku na srce, fantastično postignuće. Leon S. Kennedy odlazi u ruralno selo u zabačenom dijelu Španjolske spasiti predsjednikovu kćer jedinicu bez ikakvog znanja španjolskog jezika i ta činjenica uopće ga ne dira! Naoružan kožnom bombericom i lonac-frizurom, Leon je definicija rubnog junaka, čovjeka kojeg apsolutno ništa ne može iznenaditi ili preplašiti pa i pred najvećim neprijateljima ima potrebu ispasti cool.

Napucavanje s Leonom bilo je prokleto zabavno i prvi puta u serijalu igrač se nije osjećao potpuno bespomoćno. Koliko god Leon bio sposoban i naoružan doskočicama i koferom oružja, toliko su neprijatelji bili agresivniji i brojniji pa je akcijski dio igre uvijek bio u nekom ritmičnom kaosu između napucavanja i borbe za svaki metak. Iako je igra naginjala akciji i blockbuster segmentima, bome je bilo i dijelova koji su dobrano punili gaće: ne zovi mama španjolskog doktora! Salvadora sam još i preživio, no prvi susret s regeneratorom izuo me iz cipela.

Početni dio u kojoj Leon pokušava preživjeti napad Ganadosa stiješnjen u trošnoj kućici najbolje pokazuje koliko je savršeno Capcom izbalansirao gameplay: borite se s hordom neprijatelja i uživate u napucavanju dok istovremeno panično gledate kako vam nedostaje municije, a ljuti seljani postupno kruže oko vas. Prošlo je mnogo godina od mojeg prvog ulaska u selo, a ja još uvijek čekam igru koja će napraviti tako napetu i kvalitetnu uvodnu dionicu.Ako i postoji netko tko još nije zaigrao ovaj dragulj, ove godine dobili smo remake koji je u najmanju ruku jednako dobar, tako da zaista više nemate nikakvih opravdanja.

ARMA 3

Stjepan Fikter

Kad pričam nekome o Arma 3 multiplayeru i kakve smo sve misije odradili, uvijek spomenem jednu u kojoj je sudjelovalo šest organizacija, odnosno bilo je 60+ ljudi uključeno u izvršenje zadataka. Sveukupno se igralo nekih tri i pol sata ako me sjećanje dobro služi s time kako je brifing trajao 45 minuta. Mene je zapala uloga vozača i više vremena sam proveo unutar vozila nego vani. Dovezem ekipu, oni krenu u čišćenje, ja se polagano iza krećem ili stojim dok tip na strojnici pruža podršku. Kad dođe do većeg problema koji zahtjeva regrupiranje, pokupim ekipu pod paljbom i povlačenje. Tek nešto prije završetka igranja imao sam prilike ispucati ponešto metaka jer nam je strojnica ostala bez municije.

I onda kad mi ljudi kažu, pa to uopće ne zvuči zabavno nisu u krivu jer je teško prepričati atmosferu i sva događanja, ali daleko od toga da je to bilo dosadno. Arma multiplayer je nešto posebno zbog svih alata koji su dostupni za kreiranje scenarija, bilo to kooperativno protiv umjetne inteligencije ili protiv drugih igrača.

Imali smo tako jedan PvP okršaj s prijateljskim klanom i za komunikaciju su se koristile radio. Mi smo imali “šifrirane” fraze za različite kanale, u slučaju ako netko od nas padne. Protivnik s druge strane nije imao sličan sustav, što smo brzo shvatili nakon prve razmjene vatre u kojoj smo pokupili smo njihov radio, a oni se nisu sjetili promijeniti frekvenciju tako da smo imali dobre informacije koji su im planovi. To su samo dva primjera od mnogih jer kao što sam već spomenuo, igra je ogroman pješčanik s hrpom alata.

Doduše, igranje Arme 3 na javnim serverima mi nije nikad bilo toliko zabavno osim ako je bila nekakva modifikacija poput Altis Life i sličnih, no prava zabava za mene se uvijek nalazila u organiziranom igranju. Isto tako, zadovoljan sam i s kampanjama koje su dostupne za igru. Pogotovo Contact DLC koji me je u nekim situacijama podsjećao na atmosferu Half-Lifea 2.

Transistor

Žarko Ćurić

Transistor je igra suprotnosti. Plamteća crvena kosa protagonistice i neonsko tirkizni natpisi prošarani kroz post-apokaliptični grad Cloudbank. Topli osjećaj ljubavi između Red prema njenom ljubavniku zatočenom u maču i hladni vladari Camarate koji žele zaustaviti bilo kakav napredak društva. Neimenovani mač koji priča te svjetski poznata pjevačica koja je izgubila mogućnost pjevanja. Igra koja bi trebala pričati o pokvarenosti ljudskog roda, a opet jedna od najljepših ljubavnih priča u svijetu videoigara.

Tolika količina suprotnosti, no ono oko čega sigurno ne dvojim je trag koji je ova igra ostavila na mene. I ne mislim tu samo na izvrsnu priču. Službeni konceptni crteži i dalje koristim za sliku pozadine na laptopu. A pjesme iz igre i dan danas mi se vrte dok nešto radim. Pogotovo je fenomenalan trenutak kada se članica Camarate skoro čitava pretvori u pošast koju je grupacija pokrenula, a njena blaga melankolična pjesma “In Circles” se pretvori u orguljo-elektronični bop sa sintetičkim glasom pod imenom “_n C_rcl_s”.

I onda za kraj, fenomenalni sustav borbe koji je kombinacija borbe u stvarnom vremenu te sustava Turn() prilikom čega se cijela radnja zamrzne. No prilikom zadavanja akcija u Turn() sustavu, morate jako paziti kako će prethodni potez utjecati na poziciju protivnika. Primjera radi, ako udarite protivnika prema gore, vaša sljedeći korak mora biti pomaknut par koraka u istom smjeru. U suprotnom ćete promašiti protivnika koji će radi udarca biti odbačen dalje od inicijalnog mjesta napada. Znam, sve zvuči ludo i odlično, nemate neku izliku da ne zaigrate ovaj indie biser!

Legends of Runeterra

Filip Zorić

Moja ljubav prema kartaškom žanru započela je već u mlađim danima, naravno s igrom Yu-Gi-Oh. Odmah sam se zaljubio u to nadmetanje jedan na jedan, kreiranje vlastitog špila i skupljanje rijetkih karata. Kakav bi to bio spektakl kad bi se otvorio Judgment Dragon u paketiću! Nažalost je Yu-Gi-Oh s vremenom postao previše kompliciran za moj ukus, ali sam i dalje “bacao na karte” u svijetu videoigara. Hearthstone, Slay the Spire, Inscryption, Gwent…ima tu sjajnih kandidata, ali igra koja je osvojila moje srce karata je Legends of Runeterra.

Za one neupućene, riječ je o besplatnom kartaškom naslovu smještenom u svijetu League of Legendsa. Što me točno očaralo kod ove igre? Teško je pojasniti bez da ulazim u dubine, ali Runeterra je kompletan paket. Predstavlja igru koja je gotovo savršen miks kompleksnosti Gwenta i simpatične jednostavnosti Hearthstonea.Ritam igranja na prvu liči na nešto kao Magic: The Gathering, ali ovdje ima toliko zapleta koji daju igri zaseban identitet. Najveći primjer toga je to što igrači mogu prizivati champione iz League of Legendsa u obliku karata. Oni inače služe kao temelj gotovo svakog špila, a možete im čak povećati level i učiniti ih jačima tako što ispunite određene uvjete.

Ima i drugih detalja koji su interesantni kartaškim geekovima poput mene, ali čak i kad ne igram za ozbiljno, Runeterra mi daje sjajnu priliku da se uživim u svijet League of Legendsa. U tome ključnu ulogu ima vrhunska prezentacija koja je postavila standard za ovakvu vrstu igara. Velika većina karata je popraćena glasovnom glumom ili barem zvučnim efektima, a ogroman gušt igre je svjedočiti animacijama za champion karte. Kad ispunite one uvjete za podizanje levela, upali se mini cutscena u kojima championi naprave kul poteze i istaknu svoje osobnosti. Ne mogu nabrojati koliko su me puta nahajpale te animacije, pogotovo kad bi mi pobjeda bila nadohvat ruke.

Ali glavni razlog zašto se vraćam Runeterri je ta kompetitivnost. Podsjeća me na one dane Yu-Gi-Oha kad bih sjeo i zaigrao s nekim tko je na sličnom nivou kao ja. Te mentalne bitke koje vodite, blefiranje, savršeno kombiniranje karata, nadigravanje protivnika… Slična iskustva se mogu naći u tabačinama ili drugim kompetitivnim igrama, ali Runeterra je za mene naslov u kojem se uživam natjecati. Upravo zato sam u zadnje tri godine u ovu igru ukucao više sati nego u ijednu drugu.

Donkey Kong Country 2: Diddy’s Kong Quest

Ivan Brekalo

Prvi dio se smatra klasikom i jednom od nezaobilaznih igara kad se priča o najboljim igrama sa Super Nintnedo konzole, odmah tamo uz Chrono Trigger, Super Metroid i A Link to the Past. Međutim, ako anketirate uzorak igrača koji je u cijelosti odigrao sva tri dijela ove trilogije, šanse su da će upravo Donkey Kong Country 2 nabrojati najviše glasova.

Dok se jedinica dičila pronalaženjem novog grafičkog stila i reimaginacijom izgleda Nintendove legendarne gorile s kravatom, dvojka se pozabavila daljnjim finesama: novim gameplay mehanikama, suludo originalnim idejama za boss borbe, vrhunskim level dizajnom i maštovitim životinjskim kompanjonima.

Briljantno skriveni predmeti i izazov koji je postajao sve intenzivniji level po level – kako onaj koji se odnosi na skakutanje i nadmudrivanje protivnika, tako i izazov koji se tiče pronalaženja tajni i rješavanja bonus levela.

Uz sve to, vjerojatno najbolja glazbena podloga koju sam čuo u bilo kojoj igri, fantastičan humor i toliko samopouzdanja unutar tima da su se čak usudili izbaciti samog Donkey Konga i povesti igru s potpuno novim likovima koje su sami dizajnirali. Skok iz rolanja je najbolja stvar koju je platformerski žanr vidio, no nitko ga nije uspio replicirati kako spada nakon Rare-ove DKC trilogije. Uz sve to još i sjajna gusarska tematika, ludi svjetovi poput zabavnog parka i topova u trnju, zanimljivi podvodni leveli (rijetkost za to doba), najnapetiji finalni boss s kojim sam se ikad  suočio… Lista ide u nedogled.

Dark Souls

Matija Kodba

O Dark Soulsu su napisane stotine eseja i rečeno je manje-više sve što se ima reći pa neću duljiti. Potrefilo se da sam odigrao verziju za PC točno u trenutku kad mi se činilo da je šablonizacija u industriji na vrhuncu i kad sam ozbiljno premišljao čitav hobi.

Iako mi je priča i dalje preopskurna da bih je shvatio, a svaki put kad repriziram naslov zaboravim i ono malo što sam upamtio, uvijek me iznenadi koliko brzo me Dark Souls u stanju uvući u svoj svijet. Ne znam ni za jednu drugu igru u kojoj bi mi čitanje opisa predmeta bilo jednako zanimljivo kao borba i istraživanje.

Istovremeno, sustav borbe jedan je od onih koji se lako daju nadograditi, kao što su pokazali kasniji naslovi u serijalu, ali u osnovi nikad ne zastarijevaju. Jednom kad savladate ritam iza izmicanja i udaranja, Dark Souls se iz “teške igre” pretvara u skoro pa meditativno iskustvo, kojeg treba doživjeti više puta. Meni to iskustvo nije ugrozilo ni tragično loše PC izdanje.

---

I to je to za drugi dio ove serije tekstova. U slučaju da ste propustili prvi dio, pronaći ćete ga na ovoj poveznici. A sad nam dajte jedno godinu dana da ostavimo sve po strani i složimo treći dio. Ne šalimo se – vjerojatno će prije remaster nego još jedan nastavak! U međuvremenu – svakako nam komentirajte koje su vama najdraže igre. Sjetite se – ne nužno najbolje, ali najdraže.