Najdraže videoigre HCL redakcije – 3. dio

---

Jeste li ikada složili listu vama najboljih igara? Teško je to! Mi u HCL-u znamo da se kolektivno ne bismo baš mogli dogovoriti oko takvih lista – dovoljno nam je stresa u životu što glasamo za najbolje igre na godišnjoj razini! No, to ne znači da ne možemo pronaći načina kako složiti slične liste drugačijeg tipa.

Nakon kraćeg procesa mozganja odlučili smo se za seriju tekstova o nama najdražim igrama. Kako je to različito od najboljih igara? Mislim da ćete brzo shvatiti čim vidite primjere.

Ukratko, najdraže igre nisu nužno uvijek i one koje smatramo najboljima. Za neke znamo da možda nisu vrhunac ponude. Za neke znamo da su stare i u međuvremenu nadmašene. Ali, iz raznoraznih razloga najdražim se igrama rado vraćamo – kakve god jesu. U nekim slučajevima to su izvrsne igre, u nekim slučajevima to su igre koje su bile odlične pa su se s vremenom promijenile. U bilo kojem slučaju, drage su nam taman toliko da nam izvuku osmijeh na lice svaki put kad ih se sjetimo, a pogotovo kad ih opet zaigramo.

Članovi redakcije opet su odabrali po jednu igru i ponovno smo dobili čudnu listu. Na njoj ovaj put zbog rokova nisu Filip i Domagoj, no pridružit će joj se čim se otrijezne.

---

Jade Empire

Hrvoje Smoljić

Prije nego je Bioware žario i palio Mass Effectom i Dragon Ageom, jedna od njihovih RPG uzdanica bio je Jade Empire. Radi se tu o jednom od rijetkih velikih RPG naslova smještenih u svijet inspiriran srednjovjekovnom Kinom i bogatom kineskom mitologijom. Jade Empire već time predstavlja ogroman odmak od zapadnjačke visoke fantazije, nekakvih beznadnih postapokalipsi i kojekakvih istočnjačkih anime inspiriranih naslova.

Iako je strukturno gotovo identičan Knights of the Old Republicu ili čak starijim Baldur’s Gate naslovima, upravo je iznimno detaljan svijet i mehanike inspirirane njime ono zbog čega igra ima posebno mjesto u mom srcu. I ovdje ima hrpetina misija, govorancije sa NPC likovima pa čak i sustav morala, a glavna priča kao i KOTOR donosi jedan od najboljih zapleta u video igrama ikada. Između toga, borba inspirirana borilačkim vještinama i wuxia filmovima donosi hrpu raznovrsnosti gdje se uz borbu golim rukama, oružjima ili magijama moguće čak transformirati u doslovne demone da pokosite neprijatelje.

Mnogi će reći da je Jade Empire tek stara Knights of the Old Republic kuća sa istočnjačkim slojem boje, ali ja svejedno i dan danas, u naletu nostalgije, često postanem njezin privremeni stanar.

No Man’s Sky

Lovro Maroševac

Mislim da svi znamo priču No Man’s Skya. Mogu samo reći kako sam bio oduševljen prvim prikazom igre. Sviđala mi se ideja da se toliko planeta može posjetiti i toliki spektar svemira istražiti. Jedva sam čekao da igra izađe, a čak smo prijatelj i ja već smišljali planove gdje ćemo sve ići. No jednom kad je izašla, moj bijes bio je jasno prisutan. Tada sam se zakleo da više nikada neću pipnuti tu igru niti prednaručiti neki naslov.

Kako je vrijeme odmicalo, tako sam sve češće viđao da NMS lagano korača prema stanju u kakvom je trebao izaći. Tri godine nakon službenog izlaska igre, istoj sam se vratio i mogu reći da sam ostao zapanjen. No Man’s Sky je konačno postao ono što nam je bilo obećano i što sam htio zaigrati prvog dana. Od tada pa do danas redovito se vraćam ovoj svemirskoj avanturi.

Svakim povratkom se iznenadim u kakvom se stanju nalazi. Iskreno se ne mogu odlučiti je li mi bolje igrati samostalno ili s nekim drugim. Samostalno igranje pruža veću misteriju prilikom istraživanja svemira, dok se igranje s prijateljima oslanja na zabavne trenutke, kojih je bome bilo napretek u protekle četiri godine.

Tony Hawk’s Pro Skater 2

Zoran Žalac

U pravilu volim gotovo sve Tony Hawk’s igre, ali Pro Skater 2 me specifično uvijek vrati u tinejdžerske dane kad mi je ta igra godila više nego išta drugo na svijetu. Izvođenje trikova ovdje traži kreativnost, riskiranje i spretne prste, tako da redovito na ovome provjeravam jesu li mi gamerske vještine zahrđale.

I onda me ponese buntovna glazba, a genijalan dizajn levela prebaci me u nekakvo zen stanje gdje si mislim: ne može bolje od ovoga! Mislim, znam da tehnički može – kasnije igre su ubacile dodatne mehanike, povećale svijet, učinile gameplay fleksibilnijim… Ali meni je Pro Skater 2 još uvijek sve što treba biti.

To jest, uz dodatak reverta u THPS 1+2 remasteru praktički je savršeno, ali ipak me nostalgija jače pere s manje detaljnom grafikom, iz nekog razloga. U bilo kojem slučaju, ako ijednu kontrolnu shemu iz ijedne igre želim zapamtiti do kraja života, onda je to ona iz Pro Skatera.

Synthetik: Legion Rising

Stjepan Fikter

U roguelite žanru ima fantastičnih dragulja, no kod mene se posebno ističe Synthetik: Legion Rising kojeg bi se moglo opisati kao ultimativni kaos robotskog nasilja. Hrpe i hrpe robota šarolikih vrsta samo čekaju da popiju metke iz hrpe šarolikog oružja koje prate još i ludi aktivni te pasivni predmeti. Uz to, igra se ističe i po odličnom sustavu pucanja koji uključuje pregrijavanje i zaglavljivanje oružja što se fantastično uklapa u cjelokupni kaos.

Dodatni razlog zašto mi je Synthetik fantastična igra jesu dostupne klase jer svaka od njih ima specifičan stil igranja. Kad bi morao odabrati najdražu to bi vjerojatno bio inženjer koji može biti potpuna propast ili pak nezaustavljivo čudovište ako su nam RNG bogovi naklonjeni. Spomenuo sam šaroliko oružje, ali kad bi morao odabrati najdraže ne znam koje bi mi to bilo. Težak je izbor između recimo Nemesis Prototype što je zapravo top u obliku snajpera ili Mjolnira koji pruža zabavan osjećaj prženja protivnika. Ma čak i Chaos Launcher koji samo na jedan pritisak tipke za pucanje ispali preko 50 metaka.

Synthetik me jednostavno oduševljava na svakoj razini jer je gameplay super zabavan i izazovan čak i kad se koriste samo osnovni mutatori. Multiplayer za dvoje igrača je priča za sebe jer ludi gameplay postaje još luđi.

Pokemon Sun & Moon

Žarko Ćurić

Znam da je mnogima svetogrđe pričati o najdražim Pokemonima i ne spomenuti prvu ili eventualno drugu generaciju. Tamo je sve počelo, temelji franšize su postavljeni, svatko sigurno zna originalnih 150 Pokemona. I Mewa, skrivenog iza kamiona. Naravno da je 7-godišnji Žarko bio očaran Pokemon svijetom na svom malom zelenom ekranu GameBoya i ta memorija će mu biti vječno urezana u pamćenje.

Ali po meni, generacija gdje je Pokemon svijet najviše blistao bili su tropski otoci Alola regije. Simpatična imitacija Havaja u Pokemon Sun i Moon naslovima me očarala na bezbroj razina. Napokon smo se prvi put odmakli od koncepta dvorana te dobili puno teže izazove koji bi završavali s totem pokemonima, svojevrsnim džepnim čudovištima na steroidima. Ovo je i prva generacija koja je uvela regionalne verzije Pokemona, pa smo primjera radi dobili Alolan Exeggutora koji je promijenio svoje osnovne tipove, ali i vizualni izgled s konturama dugačke palme.

Dobili smo brdo izmjena i na samu recepturu koje su se zadržale sve do trenutnih generacija. Stvari poput prikaza učinkovitosti napada, izbacivanje jadnih HM robova koje bi držali u timu samo da se možemo kretati po mapi ili jednostavnije uzgajanje pokemona za kompetitivnu scenu samo su neke od novosti uvedene sa sedmom generacijom.

Ono što možda najviše izdiže Sun i Moon od ostatka po meni je sami doživljaj otoka. Svaka mala lokacija je unikatna na svoj način, od prezentacije okoline, NPC-jeva s kojima možete popričati do opuštajuće glazbe. Bilo kojeg trenutka možete jasno odrediti na kojem dijelu otoka se nalazite, bez potrebe da podignete mapu. Alola regija je kao originalni Kanto izašla izvan niza piksela i u neku ruku postala drugi dom kojeg rado posjetim za praznike.

OutRun

Ivan Brekalo

Dok je Nintendo sredinom 80-ih igrače oduševljavao sa Super Mario Brosom, Sega je lagano zagospodarila tržištem arkadnih mašina i pod palicom genijalnog Yu Suzukija izbacivala vizualno vrlo impresivne igre, a svaka sljedeća bi imala neku novinu i izvan samog ekrana. Svaka takva novina bi bila zanimljivija od one prethodne. U tom nizu našao se i OutRun, koji je vrlo brzo postao jedna od najpoželjnijih arkada u svakoj igraonici, skupa sa svojom minijaturnom replikom Ferrari Testarosse za koju sjedate prije nego ubacite novčić, odaberete pjesmu i lupite po gasu na startnoj liniji.

Igra bitno drugačije prirode od drugih arkada: opuštena, a istodobno izazovna ali ne do granice da vam baš onako bezobrazno krade žetone radi neiskustva kao druge arkadne igre. Nema pritiska radi utrke s rivalima i brojanja pozicije, samo “vozikanje” i žudnja da iskusite maksimalnu brzinu jurilice i prokližete kroz koji zavoj bez da pri tom lupite u neku palmu sa strane ili drugo vozilo koje je tu samo u funkciji usputnog prometa.

U jednom igranju moguće je vidjeti pet od ukupno petnaest staza i to zahvaljujući odabiru na raskrižjima pred kraj svake staze. Uspijete li se probiti kroz svih pet staza prije isteka vremena na kraju će vas dočekati publika i mala ceremonija, odnosno skeč u kojem sudjeluju vozač i njegova djevojka sa suvozačevog mjesta. Bezbrižnost, luda zabava i želja za usavršavanjem tehnike vožnje motivirali su igrače na uporno vraćanje čak i onda kad nauče sve staze i vide sve skečeve.

Iako sam OutRun prvotno iskusio kroz razne prerade na svim mogućim konzolama, naposljetku sam zaigrao i pravu arkadnu mašinu, te da mogu udomiti jedan arkadni stroj – to bi upravo bio OutRun Deluxe kabinet. Igra koja je lijepo ostarjela i po meni odlično izgleda čak i dan danas. Doživljaj koji pruža je neponovljiv i asocira me na sve ono najbolje po čemu pamtim Segu iz tog vremena.

That Dragon, Cancer

Matija Kodba

Iako mi je That Dragon, Cancer teško nazvati “najboljom” igrom jer kvalitetom nije posve ujednačen, trenuci u kojima igra briljira i dalje su jedni od najpamtljivijih i najpotresnijih u gamingu. Takva kombinacija gameplay mehanika i ozbiljnih tema (u ovom slučaju, borbe s rakom), istovremeno domišljata i sirova, koliko mi je poznato nije nadmašena niti u jednom kasnijem naslovu koji bi se bavio prikazom “stvarnog života”.

Bez da otkrivam kontekst, jer je nespremnost ključna za doživljaj, scene kartinga u bolnici, razgovora s liječnikom ili običnog sjedenja u bolničkoj sobi i dalje su mi jednako upečatljive (kako iz emotivnog aspekta tako i iz aspekta dizajna igara) kao što su bile i prije sedam godina. Mazohist sam, što ćete, ali volim kad igre probiju granicu onoga što se od njih očekuje.

Sid Meier’s Civilization 6

Filip Zorić

Ne postoji serijal koji može zamijeniti Civilization u mom gamerskom katalogu. Svjestan sam da postoji drugih igara na poteze ili 4X naslova, ali Civilization pogađa taj zarazan osjećaj napredovanja koji me previše puta držao budnim do kasnih sati. Uvijek sam uzbuđen za kliknuti tu “next turn” tipku jer se radujem izgradnji piramida za svoje carstvo ili jer me zanima hoće li moj konjanik preživjeti protiv neprijateljskog kopljanika. Nije bez veze moto serijala “Just one more turn…”, svi koji su igrali Civ će vam reći da je svaki meč prepun tih malih, zabavnih trenutaka u kojima želite vidjeti sljedeći korak vašeg naroda.

Međutim, mislim da me kod ovog serijala posebno privukla pristupačnost. Civilization vas toliko fino uvodi u svoje kompleksne sustave da je to nevjerojatno. Iako igra ima brdo sustava koji su aktivni u svakom trenu, developeri točno znaju što rade i samo vas obavijeste o mehanikama koje su bitne za taj potez. Ne znam je li mi Civilization ikad bio pretjerano naporan za igrati, što je veliko čudo za mene jer sam glup k’o stup za bilo kakvu stratešku igru.

Sve ove pohvale sam mogao uputiti većini serijala, ali na ovu listu odlučio sam uvrstiti šesticu. Mislim da su u tom naslovu tvorci napravili izrazito inteligentne promjene – onakve koje meni ne bi pale na pamet u sto godina, a odmah imaju smisla čim ih vidim u akciji. Primjer bi bio dodatak kvartova koje morate izgraditi na određenim lokacijama kako bi vam dali što veće bonuse ili eureka mehanika – ona vam dopušta da brže otkrijete tehnologiju ako su vaši građani nadahnuti zadatkom kojeg ste ispunili.

Također bih rekao da Civ 6 ima fantastičnu selekciju civilizacija, a svaka ima ogromne razlike u stilu igranja. Nije isto kad gradim vjetrenjače kao Nizozemska i kad prašim po morima kao Portugal. Sve ovo zvuči kao nabrajanje suhoparnih sitnica…i vjerojatno jest, ali u tome je štos! Civ 6 je toliko dobro dizajniran da mi je zabavno učiti sve te detalje. Možda bi ovo trebala biti lekcija koliko je bitna ta šira slika u igrama. Nije mi problem utrošiti tko zna koliko sati u male odluke kad znam da imaju efekt na cijelo iskustvo.

Alien: Isolation

Dominik Vadas

Alien: Isolation izvrstan je primjer horor naslova koji savršeno razumije kako prestraviti igrače. Osim što je kvalitetna igra, Isolation neodoljivo podsjeća na Scottovo remekdjelo iz 1979. Klasične metode poput iznenadnih zastrašivanja i jezive atmosfere upotpunio je Xenomorph, koji je ovdje prikazan onako kako i zaslužuje, što će reći kao savršen organizam.

Alien je ultimativni lovac, a igrač je, uz nekoliko izuzetih dionica, obična lovina koja mora upotrijebiti svu svoju inteligenciju i maštu kako bi preživjela. Smrtonosna igra skrivača odigrava se na golemoj svemirskoj postaji, a upravo su skrivanje i lov razlozi zbog kojih toliko volim Isolation.Susreti s Alienom gotovo nikada nisu skriptirani, a beštija u svom arsenalu ima razne tehnike kretanja, traganja i lova pa ne postoji trenutak u kojemu igrač osjeća apsolutnu sigurnost.

Ne mogu opisati koliko je dobro Isolation dočarao osjećaj panike i čiste nemoći koja vrišti iz svakog ventilatora, raspuknute cijevi i zamagljenih vrata na ukletoj postaji Sevastopol. Ridley Scott napravio je jedan od najboljih horora svih vremena, a Alien: Isolation je njegova interaktivnija i sadržajno bogatija verzija koja me jednako plaši i danas, bez obzira na broj prelazaka.

---

I to je to za drugi dio ove serije tekstova. U slučaju da ste propustili prvi dio, pronaći ćete ga na ovoj poveznici a drugi dio na ovom linku. A sad nam dajte jedno godinu dana da ostavimo sve po strani i složimo četvrti dio. Ne šalimo se – vjerojatno će prije remaster nego još jedan nastavak! U međuvremenu – svakako nam komentirajte koje su vama najdraže igre. Sjetite se – ne nužno najbolje, ali najdraže.